O traganju

Ponekad tragamo za nečim što je nemoguće dobiti natrag, ali nas svijest da smo traženo nekad imali tjera da tragamo. Kao kad iznenada pronađemo staru fotografiju iz djetinjstva. Pokušavamo pronaći i druge fotografije ako ih ima. Svjesni smo da se djetinjstvo dogodilo, međutim puno toga s njim povezanog je nestalo. Tragamo za onim što se dogodilo i ne možemo ga vratiti. Tragamo i za onim čega nema, ali smo ga izmislili da nam bude lakše. Češće tragamo za onim što smo izmislili. U nama se nerijetko preklapaju stvarnost prošlog i maštanje o prošlom. Ne možemo uvijek utvrditi sa sigurnošću što se od prošlog dogodilo, a što smo izmislili. Naša zbunjenost i čekanje dok tragamo svoj uzrok ima u tom miješanju zbilje i fikcije o onome što je prošlo i što se dogodilo. Kad smo prilično udaljeni od nečega prošlog, pitamo se je li ono čega se sjećamo stvarno ili smo nešto i izmislili. Jesmo li stvarno negdje putovali s roditeljima ili smo kasnije dodali putovanje kao olakotnu okolnost nesređenom obiteljskom životu? Je li nam obitelj bila sretna ili smo peglali roditeljske biografije stvarajući ih drugačijima od onoga kakvi su stvarno bili? Beskrajan je niz prošlosti koje više ne možemo strogo razdvojiti na dogođene i izmišljene. S odmicanjem prema zrelosti fikcija i zbilja prošlog u našoj glavi sve manje imaju jasne i precizne granice i njihovo miješanje nas potiče na traganje. Traganje za prošlim, onim što smo bili je poput kriminalističke priče s elementima misterioznog. Na početku sve nam je jasno. S vremenom, kako nas priča uvlači u sebe, teže je uočiti što je točno ono što se dogodilo, a što nije. Tko se još sjeća svih mogućih detalja djetinjstva i odrastanja do te mjere da uvijek zna što je bilo stvarno, a što je izmislio i dodao o sebi i svojoj okolini i ljudima koji su ga okruživali. Tragati za prošlim odvija se kroz naslage maglovite stvarnosti čije rupe i praznine mašta jedva čeka popuniti. U traganju za prošlim svojim fikcijama dodajemo ružičaste boje i slikamo uvijek sretniju i bolju prošlost kako bismo lakše podnijeli sadašnjost. Nema ništa teže kada u traganju za prošlim otkrijemo stvarnost onakvom kakva je bila bez uljepšavanja i bilo bi neizdrživo gledati prošlost u svoj njezinoj jasnoći. Dok tragamo za prošlim, tu i tamo dodajemo kozmetičke promjene u naš prošli život kako bismo ga učinili prihvatljivijim nama samima. Prošlost nije bila tako katastrofalna i loša, maštom se uvijek može nešto preinačiti i drugačije interpretirati da bude ugodnije i podnošljivije. Tragati za prošlim od početka djetinjstva do prvih trenutaka odrastanja traganje je za nevinom slikom svijeta i savršenom slikom sebe. Negdje tamo daleko u prošlosti svijet je bio puno bolje mjesto i mi smo bili puno bolji ljudi. Sve oko nas bilo je, u pozitivnom smislu, drugačije. Pokušaji traganja za vlastitom prošlošću i njezinog ponovnog otkrivanja mnogima signalizira da je riječ o nekome tko je nepovratno zarobljen i nesposoban za život u sadašnjosti. Možda nisu dovoljno domislili vlastitu optužbu? Moguće je isto tako da onaj koji traga za onim što je u njemu prošlost želi u njezinom otkrivanju pronaći razloge da prihvati sadašnjost. Prošlost se može graditi i fantazijama, dok sadašnjost ne može.

Mogu li nekome fantazije o prošlosti, ono što se nije dogodilo, nego je izmišljeno pomoći podnijeti sadašnjost? Moguće. Možda. Ne treba brzati s osudom onoga koji izgleda zaokupljen prošlim počevši od djetinjstva pa do školskih godina. Tko zna što u prošlosti pronalazi i kako je interpretira? Ako mu to pomaže da prebrodi sadašnjost, neka. Ako je način svladavanja sadašnjosti razmišljanje o prošlosti i pokušaj rekonstrukcije jedne drugačije prošlosti s više boljeg i ugodnijeg, treba dopustiti čovjeku da nastavi tragati. Neka traži prošlost. Neka otkriva prošlo. Neka fantazira i dodaje prošlosti ono čega u njoj nije bilo. Zašto ga osuditi ako svom djetinjstvu doda pokoji sretan mjesec, i svom odrastanju pokoju ugodnu godinu? Ne tražimo li i sami nešto slično u svojim prošlostima? Brutalna i surova prošlost oslobođena mogućnosti da na nju utječemo maštom i fikcijama redovito je teška za podnošenje u sadašnjosti. U njoj nema ništa maštovito i čudesno. Ona podsjeća na surovost kako smo se rodili, živjeli i umrli. Kada tragamo kroz prošlost za onim koji smo nekad bili dodajući joj naše povremene fikcije i maštovite interpretacije, onda život ne izgleda da smo se samo rodili, živjeli i umrli. Život izgleda kao nešto drugo. Tragamo za prošlim i mislimo o prošlom. O prošlom maštamo. Ne jer smo zarobljeni. Radije traganjem za našom prošlošću barem na trenutak svladavamo brutalnost onoga koji nam kaže da smo se rodili, živjeli i umrli. Nismo se samo rodili. Imali smo djetinjstvo kojemu možemo dodati što god želimo jer, na kraju krajeva, to je naš prošli svijet i ničiji drugi i mi u njemu stvaramo pravila. Nismo samo živjeli. Imali smo razdoblje odrastanja kojemu možemo dodati što god želimo kako bismo ga učinili čudesnim i neobičnim. Nismo samo umrli. Traganje za prošlim i pokušaji da svojoj prošlosti dodamo puno mašte je naš način da se suprotstavimo suhoparnosti i nužnosti umiranja. Tragati za svojom prošlošću i pokušati je obogatiti izmišljenim događajima, iskustvima i ljudima naša je reakcija na hladnoću rečenice: Rodio se živio i umro. Nije baš tako. Zahvaćajući u ono što smo bili i prenoseći to u sadašnjost i eventualnu budućnost, želimo sebe uvjeriti da je naš život daleko veća misterija i tajna od bezlične fraze koja o nama ništa ne govori. Jer reći za čovjeka da se rodio, živio i umro je najgori način da se odmah potone u zaborav. Protiv nužnosti zaborava borimo se traganjem za prošlim sobom i što ako pri tom volimo dodati maštovite i izmišljene stvari i događaje o sebi, pa čak i ono da ćemo živjeti zauvijek jer smo jednom davno, dok smo bili  djeca, poželjeli da djetinjstvo nikad ne prestane i nestane. Bili smo tako sretni! Je li važno ako smo dodatak o sreći izmislili kasnije kad smo odrasli? Ne želimo li, ako ne isto, onda barem slično i sada kad smo veliki i odrasli i ne dogodi li nam se i kao velikima da se uljuljamo u prošlost i pustimo mašti na volju tragajući za onim vječnim i sretnim mjestom o kojem su nam čitali u bajkama?

U Sarajevu 4. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: soloway

Leave a Reply