Porazi koji život znače: ne može se imati sve…

Moguće i najkraći put do ostvarivanja naših dobrih prilika i mogućnosti vodi preko samo-priznanja vlastitih neprilika i nemogućnosti…

Pokušajmo zamisliti jednog nevjerojatno sposobnog poslovnog čovjeka koji bi uspio pokupovati sve što se na svijetu uopće može kupiti. Međutim, i on teško da bi mogao za sebe reći da ima sve. Jer – kako već provukosmo – neke stvari jednostavno nisu na prodaju, a i ono što bi posjedovao, teško da bi uspio sve iskoristiti, premda bi to stvarno posjedovao. Računica je jednostavna: ako bi takav netko posjedovao milijun posjeda, kuća, vila, hotela, kao i svega ostalog, za života ne bi uspio ni obići sve, a kamoli uživati u tome. A Aristotel je još prije 2500 godina dokučio da bit bogatstva nije u posjedovanju nego u korištenju. Uglavnom, takav jedan teoretski mega-bogataš bi itekako imao razloga osjetiti se prevarenim i izigranim od strane života, jer na kraju uvijek važi ono da nitko ne može imati sve, premda mnogi u to ne žele povjerovati.

Ili, pokušajmo zamisliti nekog mega-zavodnika čijim čarima niti jedna žena na svijetu ne bi mogla odoljeti. E sad… opet, žene su čudesna bića koja često obožavaju naučiti pameti baš one koji su im neodoljivi, a i vremensko-prostorna ograničenja su također tu. Taj mitski mega-zavodnik bi ipak na kraju kako-tako morao prihvatiti da za života neće uspjeti stići ni upoznati sve lijepe žene na svijetu, a kamoli biti s njima…

Danas su mnogi prosječni ljudi „otrovani“, a i drže se u životu poprilično pasivno, jednostavno jer smatraju da im život ne pruža dovoljno prilika za uspjeh. Ove kao da su rezervirane isključivo za bogate i moćne. Međutim, ovo je prvorazredna iluzija. Tko ne vjeruje, nek’ pita ove bogate i moćne…

Raskrinkavanje vlastite megalomanije

Svatko od nas ima neko specifično područje gdje je sklon megalomaniji; gdje traži i očekuje puno više nego što ga realno sljeduje. Zanimljivo, to ne mora biti samo nešto materijalne prirode. Ovo se itekako može odnositi i na područje intelekta i općenito duha. Poput one anegdote iz života Aurelija Augustina. Veliki kršćanski svetac i teolog je u jednom periodu svoga života intenzivno razmišljao o tajnovitosti božanskoga bića. Pri tome kao da je na racionalan način nastojao potpuno proniknuti u dubinu božanske tajne. I tako, priča govori kako je Augustin jednom zgodom šetao po morskome žalu zaokupljen svojim uzvišenim mislima. I tu negdje uz samo more vidio je malog dječaka koji je školjkom presipao morsku vodu u maleno pješčano udubljenje na žalu. Svetac ga je upitao što to radi? Dječak je prostodušno odgovorio da želi preliti cijelo more u ovu rupu. Ovaj se slatko nasmijao i rekao dječaku da je to nemoguće. Dječak mu je na to odgovorio kako i on pokušava neizmjerni ocean božanskog bića presuti u malene okvire ljudskoga razuma i zatim je misteriozno iščeznuo pred svečevim očima. I tako, svetac uz veliko iznenađenje zaključi kako mu je Svevišnji poslao anđela svoga da ga opomene, da se mane ćorava posla!

Naravno, naznačena čovjekova megalomanija ne mora ići samo u kvantitativnom smjeru, ona može biti i kvalitativna. Sa ovim želimo reći, kako čovjek ne mora uvijek uzaludno željeti puno nečega. To može biti i samo jedna jedina osoba ili stvar. No, ukoliko se i ovo jedno jedino kroz duži vremenski period pokaže nedostupnim i neosvojivim, čovjeku bi pametnije bilo odustati i ne rasipati svoje ograničene životne snage na nešto – za njega – neosvojivo.

Ovdje se zapravo nalazimo na tragu tzv. naučenog odustajanja, o čemu smo nedavno već pisali.

Više o temi: http://poptheo.org/naucena-bespomoc…gija-odustajanja/ ‎

Kraj gluposti = početak pameti

Jednom sam prilikom pohvalio jednog kolegu i prijatelja zbog izuzetno dobrog održanog govora, a on je na to odgovorio kako se on u životu prvenstveno trudi ne izreći ništa glupo, a ako pri tomu uspije reći i ponešto pametno, još bolje. Onda shvatih kako se tu zapravo krije jedna zbilja duboka istina: Istinska pamet i počinje tamo gdje glupost prestaje, jer inače nerijetko se dogodi u životu da se ovo dvoje nekako pomiješa, pa tako na kraju dobijemo cijelo mnoštvo „pametnih budala“ i njihovih „uzvišenih gluposti“.

Slična logika – čini mi se – vrijedi i za naš današnji problem. Da bi došli do istinskih životnih prilika, moramo se prvo okaniti svih onih neprilika na koje uzaludno trošimo svoje snage i energije. A na kraju se pitamo zašto se uopće toliko teško čovjeku okaniti takvih nekih uzaludnih stvari? Dalo bi se raspravljati, no ipak mislim da se ovdje nalazimo na tragu tzv. iluzije superiornosti. Ne uvijek, ne u svemu, ali ponekad i ponegdje – kako već rekosmo – želimo više nego što možemo i znamo, i zato onda i ne odustajemo lako. Uvjereni smo da možemo; uvjereni smo da to i to baš nama pripada; uvjereni smo da je to za nas kao stvoreno, te da je samo pitanje vremena kad ćemo do toga stvarno i doći. A vrijeme prolazi, baš kao što i nervi jedan po jedan popuštaju… Istina da svatko za sebe na kraju sam odlučuje, ali osobno bi na koncu o ovim stvarima puno prije dao pravo Alanu Wattsu nego ovim brojnim današnjim New Age mudrokanima – tipa „ti to možeš, ti to hoćeš…“. Jednostavno, prilike započinju tamo gdje prestaju neprilike, a eto izgleda da ima osobnih poraza koji doslovno život znače… Ponovno, kao da okončavamo u onoj pavlovskoj logici: „Kad sam slab, onda sam jak“.

 

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

M. B.

Leave a Reply