Retrospektiva: Pedesetak – nadam se – mudrih misli

Retrospektiva dosadašnjih tekstova…

Ovaj tekst sam priredio prvenstveno radi vlastite misaone orijentacije. Donosim u njemu po jednu esencijalnu misao iz svih mojih dosadašnjih tekstova objavljenih na ovoj stranici:

  • U gradskoj civilizaciji slili su se svi dosadašnji uspjesi i neuspjesi ljudske kulture; stoga ona kod čovjeka budi ambivalentna osjećanja: ljudi hrle u velike gradove i puni su udivljenja prema njima, no istovremeno ih preziru i rado ih uništavaju u svojim nasilnim fantazijama.
  • Da bi društvo moglo normalno funkcionirati, u njemu pod svaku cijenu moraju opstajati suptilne kulturološke razlike: mora se znati tko radi, a tko šefuje; tko je vojnik, a tko liječnik… Kada se ljudi međusobno prestanu poštivati u svojim specifičnim ovlaštenjima i stručnostima, preostat će samo jedan jedini način ponovne uspostave nužne kulturološke diferencijacije: sveopće krvoproliće, kojem usput rečeno nikada nismo bili bliži u povijesti i to upravo radi naznačene krize kulturoloških razlika.
  • Izvanjski znakovi povijesnog uspjeha kršćanstva: Žilavi Isusovi ribari pokazali su se puno boljim i ustrajnijim misijskim materijalom od svećeničkih i filozofskih konformista toga (pa i svakog drugog) vremena. Osim toga, kršćanska poruka je širena neselektivno, svi su bili dobrodošli, pa i žene za koje se zatim ispostavilo da su poslovično osjetno religioznije od muškaraca. Na koncu, važno je spomenuti da je kršćanstvo oduvijek bilo sposobno integrirati u sebe nove ideje, ne gubeći pri tome vlastitu konzistentnost i identitet.
  • Križ čovještva nije nikad bio lak, a težak je i ostao. Premda smo često i sami sebi teški, moramo postati svjesni svoje vrijednosti i jedincatosti.
  • Adekvatna distanca, odnosno, pozicija je temeljni sastojak suptilne recepture života i životnog uspjeha. Ako sam predaleko od vatre, neću se ogrijati; ako sam joj preblizu, opržit će me. U bilo kojoj relaciji ili pothvatu, uvijek se mora paziti na ovo da ne budemo ni preblizu, a ni predaleko.
  • Ljudski um doseže najbolje rezultate posredstvom jednostavnih (dvodimenzionalnih) formi izražavanja i učenja. U tom smislu, knjiga je uvijek inspirativnija i korisnija od TV-a.
  • Ljubav svakako ima nešto zajedničko s ratom, kao i rat s ljubavlju. Nije slučajno što su najdirljivije ljudske ljubavi opjevane upravo kroz ratne romane i filmove. Ratovi su također oduvijek tjerali čovjeka da postane pametniji, kako bi mogao bolje parirati svojim neprijateljima. A na kraju je čovjek postao toliko pametan da je počeo polako uviđati da se može ljubiti i živjeti na jedan sasvim drugačiji način: miroljubivo i bez rata!
  • Čak 47% današnjih rastava brakova događa se zbog jednostranog ili obostranog nerazumnog ponašanja. Isto se dovodi u vezu sa afektivnom nezrelošću. Neka psihološka istraživanja sugeriraju kako je danas čak 80% mladih nezrelo i nespremno za brak, što će reći da je u međuvremenu stasala cijela jedna generacija koja nije odgajana da živi nego da uživa.
  • Evolucija po sebi ne podržava samo selektivne nego i integracijske biološke procese. U prirodi se uvijek iznova događa to da nekadašnji konkurenti s vremenom postaju partneri, koji će se zatim udružiti u novi i jedinstveni oblik života. Problem ostaju jedinke koje napuštaju udruživanje radi vlastite koristi. Razvijanje i ostvarivanje nadzornih mjera nad potonjima je od egzistencijalne važnosti za svaku zajednicu, bilo biološku ili društvenu.
  • Sve do sredine 19. st. prosječni ljudski životni vijek nije prelazio 35 godina. Novostečeni višak životnoga vremena nas je suočio sa iznenađujuće teškim izazovom: kako isto osmisliti i na radostan način provesti?
  • Kršćanski Bog nije ekscentrični kozmički usamljenik koji od drugih ljubav traži, a sam je ne živi. Naprotiv, on je u ljubavi življeno zajedništvo. Ova ljubav, tj. ovo zajedništvo treba biti polazištem i svih međuljudskih relacija, a osobito onih obiteljskih.
  • Težnja prema miru u konačnici predstavlja za čovjeka i jedini pouzdan put prema Božjoj blizini. Gospodin Isus u tom smislu izričito kaže: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). S druge strane, Isus u Novom zavjetu ne izriče niti jedan „blago“ onima koji odstupaju od puta mira. U tom smislu On samo nadodaje: „Tko se mača laća, od mača i gine“ (Mt 26,51-52)!
  • Sveto Pismo govori pokatkada o čudesnoj isprepletenosti pojmova ljubavi, Boga i smrti: Čovjek ne može vidjeti Boga i ostati na životu (Izl 33,20); „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8), a „ljubav je jaka kao smrt“ (Pj 8,6).
  • Većina stvari o nama nije određena tijekom II. svj. rata (omiljena tema nakaradnog balkanskog historicizma), nego znatno ranije, u kamenom dobu, kada su dobre lovačke vještine značile razliku između života i smrti primitivnog čovjeka i njegove rodovske zajednice.
  • Kad bi ljudi bili dovoljno pravedni za vođenje jednog uistinu pravednog rata, tada rata zapravo više ne bi ni bilo!
  • Pitanje praštanja na kraju jest pitanje čovjekovih fundamentalnih životnih opcija, kao i pitanje esencijalnog ontološkog opredjeljenja. Što ili tko za mene i naspram mene ima zadnju riječ? Dobro iskustvo ili loše iskustvo? Život ili smrt? Vječito propadanje ili trajni napredak i obnova?
  • Čovjek je jedino biće koje se ne može shvatiti isključivo na temelju bioloških datosti. Razvoj čovjeka je od samih početaka tekao paralelno s razvojem kulture i po tome je on bitno kulturno biće.
  • Ako se o nekomu ponekad već mora reći ponešto loše, ne smije se nikada zaboraviti dodati i ponešto dobro. Jer sudeći loše o drugima, sudimo loše i o samima sebi. Ne kaže se uzalud: „S kim si, takav si“. Da si osjetno bolji od tih koji te okružuju, svakako bi sad bio na nekom boljem mjestu.
  • Kad se život i suviše zakomplicira možemo ga „odkomplicirati“ isključivo nečim jednostavnim. Male, zubom vremena prokušane mudrosti tipa „po jutru se dan poznaje“ i sl. treba uzimati znatno ozbiljnije nego što to poslovično činimo.
  • Čekati onu neku posebnu ljubav života ili se skrasiti s prvom solidnom prilikom? Sa stanovišta povijesnog totaliteta smisla ima i jedno i drugo. Bez onih prvih svijet ne bi napredovao, bez onih drugih svijet ne bi postojao!
  • „Što se čovjek dublje i jasnije razlikuje od Boga, to je dublja i tješnja povezanost s Bogom i čovječjim istinskim ‘ja’“ ( Pannenberg).
  • Usprkos „nevjeri“  Tomaapostol je stigao čak do Indije. Dokle bi tek stigao da je vjerovao?
  • „Ne prihvaćaj istinu koja u sebi nema ljubavi i ne prihvaćaj ljubav kojoj nedostaje istina! ( Edith Stein)“.
  • Danas se općenito smatra kako su ljudi skloni imaginaciji i maštanju u značajnoj prednosti nad onima koji to nisu. Onaj tko najprije umije u svojoj glavi teoretski dobro posložiti stvari, lakše će ih ostvariti i u realnom svijetu. No, tu se krije i nemali problem: Imaginacija pokatkada može biti tako uspješna i snažna da se na kraju u glavi pojedinca izrodi u istinski surogat stvarnosti. Odnosno, ljudi ponekad proživljavaju svoje maštarije tako intenzivno da u potpunosti zaborave ostvarivati iste u realnom prostor-vremenu! Zato ne smijemo zaboraviti nikada da je sve ono što je u našoj glavi, upravo to: nešto što je samo u našoj glavi! Objektivni likovi, situacije, životni uspjeh, ljubav i prijateljstvo… sve je to negdje vani i strpljivo čeka na svoju aktualizaciju i ostvarenje.
  • Asertivnost, lat. assertus – potvrđendokazan, je karakteristika ponašanja koja se očituje u aktivnom branjenju svojih prava ili u odlučnoj borbi za postizanje cilja na neagresivan način. Neki psiholozi asertivnost svrstavaju po sredini, između pasivnosti i agresije i stoga je smatraju optimalnim načinom reagiranja u socijalno-frustrirajućim situacijama.
  • Stručnjaci iz „Biltena nuklearnih znanstvenika“ kažu da je na „satu apokalipse“ svega tri (zapravo dvije i pol) minute do ponoći! Živimo li danas u najopasnijem periodu ljudske povijesti?
  • Osobno smatram da Newtonovizakoni gibanja sa sobom nose i važnu moralnu poruku. Tako, prvi zakon sugerira da se stvari nikad neće pokrenuti same od sebe, kao što se ni one pokrenute same od sebe neće ni zaustaviti. Treći zakon moguće nosi još važniju poruku: s kolikom i kakvom silom djelujemo na stvarnost koja nas okružuje, ona će nam uzvratiti u potpunosti istom mjerom.
  • Nekako, čovjek je biće koje stalno iznova pokazuje tendenciju da se s vremenom pretvori u vlastitu suprotnost.
  • U životnom putu i djelovanju Ignacija Lojolskog te u njegovom odnosu prema Crkvi,  Schwager primjećuje obrise jedne istinske drame: razvoj – u smislu razmotavanja radnje, spor – diskusija, napetost, kriza, poraz, te jedno završno pomirenje. Premda ova drama sadržava neke tragične elemente, ona ipak nije tragedija, jer živi od istinske nade u pomirenje. No, ovdje se ujedno pokazuje i kompleksnost Scwagerovog mišljenja, jer po njemu spomenuto završno pomirenje, koje dolazi po sveobuhvatnom djelovanju Duha, nastupa tek ondje gdje postoji hrabrost čovjekovog upuštanja u dramu, odnosno, upravo tamo gdje ne postoji ishitreno traženje pomirenja u smislu bezbolnog izbjegavanja naznačene dramatske tragičnosti.
  • Previše hrabrosti vodi u nepromišljenost i agresivnost; previše nježnosti vodi u slabost; prevelika istinoljubljivost vodi u indiskreciju, čak i u vrijeđanje bližnjih; preveliki oprez vodi u odbacivanje radosti i života; previše intelektualizma vodi u besmislene rasprave i zapravo u istinsku glupost; previše pažnje prema drugima vodi prema smaranju bližnjih te uništavanju njihovih kreativnih sposobnosti… Krepost nikad nije jednostrana. Ona uvijek podrazumijeva ravnotežu međusobno suprotstavljenih vrlina!
  • Svi mi imamo taj nejasni, prirođeni „desiderium naturale ad visionem beatificam“ – tj. urođenu čežnju za blaženim gledanjem Boga. Čežnju za nepomućenom srećom i radosti, čežnju za čistim neprolaznim uzbuđenjem, od kojega nas neće zaboljeti glava, ili spopadati onaj odurni osjećaj osobne prljavštine i praznine.
  • Izgleda da na ovom svijetu nije sve čak ni kako je to Bog zamislio… koliko će još teže biti čovjeku nametati svoju samovolju…
  • Nikad ne prihvaćaj savjet koji praktično ne primjenjuje čak ni onaj koji ga daje!
  • Prosječni čovjek u životu uglavnom nema problema sa sicilijanskom mafijom, crvenim kmerima ili sa afganistanskim talibanima. Tomu naprotiv, obično nam ponajviše glavobolje zadaju ljudi iz blizine: članovi obitelji, familije, prijatelji, susjedi, radne kolege. Pitanje je kako s njima izići na kraj?
  • Par lijepih, poticajnih i toplih riječi koje čujemo tijekom dana čini nerijetko upravo onu razliku, hoćemo li navečer zaspati sa osmjehom na licu ili ćemo se dugo u noć prevrtati u nemiru i razočarenju, i to sve zajedno bez obzira na pitanje kakav je dan općenito bio! Ne propuštajte svakodnevno izgovarati ovakve riječi.
  • Prosječni Hrvat provede tijekom života ispred TV prijemnika 15 i pol godina ili jednu petinu života. Dnevna potrošnja vremena na različite uobičajene aktivnosti poprima sasvim drugi izgled i značenje kad ih preračunamo na godišnjoj, te napose na cjeloživotnoj razini.
  • U vremenu visoke društvene neaktivnosti i sveprisutnog prosjačkog ili barem gotovanskog mentaliteta, pojedincu je praktično nemoguće biti dobar. Dobra može biti samo dobru posvećena šira društvena skupina ili zajednica.
  • Po Charlesu Darwinu, vrsta se mijenja samo onda kad se nađe pred realnom prijetnjom izumiranja. Stvarno mi se čini da je danas došlo jedno takvo vrijeme: ili ćemo se promijeniti ili izumrijeti!
  • Ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao po sebi daleka i strana stvar, i to na veliku daljinu.
  • Potpuno međuljudsko prihvaćanje je iznimno rijetko premda postoji. U većini slučajeva, ljudi će nas tijekom života prihvaćati tek djelomično, baš kao i mi njih.
  • Generacija „Y“: Tek 40% milenijalaca kaže da generalno vjeruje ljudima, dok svega 19% – ono – stvarno vjeruje drugima. Neki psiholozi ih uspoređuju sa srednjovjekovnim vitezovima: iza čvrstog ledenog oklopa skriva se vrlo krhka i nerazvijena osobnost.
  • O nakraj svih ateizama, Bog postoji minimalno kao riječ. A ta riječ je po sadržaju toliko važna i sveobuhvatna da se vjeru u Boga nikad neće moći protjerati iz društvene zajednice.
  • „Ljubav je međusobno razlikovanje dvoje koji se zapravo više i ne mogu razlikovati“ ( W. F. Hegel).
  • Kao što vjernik ponekad posumnja da Boga možda ipak nema, tako i ateist pokatkad posumnja da Boga možda ipak ima (Benedikt XVI/J. Ratzinger– Uvod u kršćanstvo)!
  • „Biti sretan nužan je zahtjev svakog umnog, ali konačnog bića i prema tomu neizbježan odredbeni razlog njegove moći želje“ (Immanuel Kant). Ili jednostavnije rečeno: Ono „biti sretan“ se pokazuje kao temeljna motivacija svakog ljudskog nastojanja i djelovanja. Sve što radimo, radimo da bi bili sretni, no sreća nam ipak počesto izmakne iz ruke.
  • Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih sve više i bolje vidjeti. Srećom, slično ide i s dobrim stvarima u životu. Što se više na ove fokusiramo, to ćemo ih sve lakše i bolje opažati.
  • „Na ovom svijetu nema ničeg blažeg ni istančanijeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnim – To svako zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim” (Lao Tse).
  • Ravnina, mali uspon, ravnina, veliki uspon, veliki pad, opet ravnina – to je EKG linija srca, a to je napose i ritam života.
  • Ideali po sebi nikada ne pripadaju aktualnom vremenu, niti aktualnom svijetu. Oni stižu ili iz budućnosti ili sa samog kraja povijesti. Zbog toga jedan vjerodostojan moralni sustav uvijek i mora biti idealističan. On mora izazivati čovjeka, uznemiravati ga, pa ako treba i nervirati ga. To je jedini put da se krene naprijed!
  • Zaljubljenost i strast su tu da nam dadnu potreban motiv u osvajanju i ostvarivanju onoga čemu sam razum ne bi mogao dati neki veći smisao i značenje, dok je ljubav tu za sve ostalo: ona može poštivati i prihvatiti čak i ono što je poštovanja uistinu vrijedno!
  • Mudri lopov je znao kako se u društvu ne smije dogoditi da svi postanu lopovi, jer u tom slučaju ne samo da bi propalo društvo nego bi bio ugrožen i sam lopovluk.

U Sarajevu, 29. 4. 2017.

M. B.

Leave a Reply