Subota, listopad 23, 2021

U životu nailazimo na velike događaje. Neki od tih događaja su osobni i nisu povezani s velikim svjetskim događajima i svjetska povijest za njih nikada neće doznati. O velikim događajima našeg života neće pisati povijest niti će arheolozi pronalaziti ostatke našeg života i naših događaja. Mladi bračni par koji čeka svoje prvo dijete nije zanimljiv svjetskoj povijesti, student koji upravo diplomira također, brucoš koji upravo upisuje fakultet, radnik koji upravo odlazi u mirovinu. Nevjerojatan je broj događaja u našem životu koji nikada neće biti predmet povijesnog interesa i arheoloških iskapanja, nikada neće biti zabilježeni u velikim događajima ljudske povijesti, niti će nas itko spominjati u nekom budućem udžbeniku povijesti.

Ipak ti događaji, naši osobni i intimni događaji su središte našega svijeta i naše osobne povijesti tako da ponekad svjetske događaje ne mjerimo prema datumu kad su se dogodili, nego prema onomu što se nama dogodilo u životu. Niste li ponekad čuli rečenicu koja počinje riječima: „Bilo je to one godine kad smo se vjenčali…“. Te godine počeo je nekakav svjetski događaj možda rat, možda svjetsko prvenstvo u nekom sportu, možda se dogodila nekakva kataklizma, možda su te godine ljudi hodali površinom Mjeseca. Svim tim događajima prethodio je jedan događaj kojega svjetska povijest nije niti zabilježila, to je bio naš osobni događaj, naš osobni i nutarnji svijet se promijenio i zauvijek preobrazio ili kako to volimo reći: „Bilo je to one godine kad smo…“, čime se potvrđuje da čovjek ne mjeri povijest samo prema velikim svjetskim događajima o kojima svi ponešto znamo i o kojima svi u školi učimo. Mjerimo povijest i svjetske događaje i prema našim osobnim događajima, našim nutarnjim i intimnim promjenama koje su se dogodile, koje svjetska povijest neće nikada zabilježiti.

Rado volimo početi rečenicu i riječima poput ovih ili sličnih: „Sjećam se dobro, bilo je to one godine kad mi je otac umro, a ja čudesno preživio bolest i ozdravio od koje sam trebao umrijeti prema prognozama liječnika“. Nema veze što se te godine recimo urušio Berlinski zid ili se dogodilo nešto veliko na pozornici svjetske povijesti. Svjetsku povijest i njezine događaje promatramo kroz sliku naših osobnih i privatnih događaja koji su za nas epohalni i neizbrisivi i svjetsku povijest počinjemo mjeriti našim osobnim događajima. Naši privatni, nepoznati, intimni i osobni događaji su nam potrebni kada svjetski događaji krenu nizbrdo ili kada nam zaprijete brisanjem naše osobne povijesti i naših osobnih događaja. Rat kao svjetski događaj preživljavamo ponekad pukom srećom i slučajnošću. Ali rat ponekad preživljavamo i vraćajući se na naše osobne događaje, na naše osobne i privatne povijesti gdje pronalazimo razloge i smislove za preživljavanje i življenje. Nije li tako često rečenica: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“ pokazatelj da naši osobni i privatni događaji mogu poslužiti kao sredstvo smisla u vrijeme potpunog besmisla. I kada govorimo jedni drugima: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“, pred očima i u sjećanju uvijek imamo najčešće neke osobne događaje nepoznate svjetskoj povijesti poput sjećaš li se kako smo prije rata posjećivali muzej, odlazili na koncerte, glumili u školskoj predstavi, igrali se u dvorištu, bili zaljubljeni u nepoznatu curu ili dečka u razredu.

Osobni i privatni događaji su temelj naše svakodnevnice. Kada svakodnevnica postaje monotona i dosadna sjećanjem rado pobjegnemo do nekog od naših osobnih događaja iz prošlosti kako bi smo svakodnevnicu učinili malčice zabavnijom i uzbudljivijom. Kao što svakodnevnicu osvježavamo osobnim događajima iz života koji već prošao, tako i neki veliki svjetski događaj kojega ne možemo kontrolirati, a koji na nas neminovno utječe osmišljavamo našim osobnim događajima. Pozivanjem na osobne događaje u vrijeme rata kojega ne možemo kontrolirati i koji je izvor besmisla nastojimo dati smisao svakom zlu i razaranju. Prolazimo pored srušenih kuća, zgrada, mostova, grobova i govorimo nekome: „Sjećaš li se kad smo ispred ove zgrade gledali onu djevoku s drugog sprata…“, ili dok gledamo nečiji grob: „    Sjećaš li se kako je uvijek u razredu htio biti najbolji…“. Svjetska povijest i svjetski događaji ponekad niti imaju smisla niti ih možemo razumjeti. Kad su u pitanju svjetski događaji koji u sebi nose zlo, patnju i umiranje, naši osobni događaji iz našeg privatnog života često ostanu i ostaju zadnja obrana pred potpunim besmislom i gubitkom svrhe. Tko bi rekao da jedan događaj kao vjenčanje dvoje zaljubljenih kojega svjetska povijest nikada neće zabilježiti ima takvu snagu da i u najzločestijim i najbrutalnijim događajima svijeta i njegove povijesti može biti događaj koji daje i smisao i svrhu životu dvoje ljudi?

Kad smo zahvaćeni strahotama svjetskih događaja kojima nismo uzrok i koji nas nastoje samljeti i pretvoriti u nevidljive mrvice povijesti, naši osobni događaji, naši privatni događaji ljubavi, plemenitosti i žrtve pretvaraju se u jedinu stvar koja imao smisao u cijelom kaosu kojim smo zahvaćeni. Iako osobni događaji iz našeg života, naše svadbe, rođenja, proslave, radosti, žalosti i umiranja ponekad pomalo izblijede iz našeg privatnog pamćenja kada se sudarimo sa tragedijom nekog velikog događaja povijesti koji prijeti da nas uništi, ti privatni događaji ožive poput živih slika ili filma u kojem smo mi i glavni glumci i redatelji. Odjednom izblijedjeli događaj iz našeg osobnog života uskrsne u obliku žive i pokretne slike i ne samo da se maglovito prisjećamo tog sretnog osobnog događaj kao što je recimo proslava nekog rođendana, nego ožive i svi ljudi, svi ukusi, svi mirisi i buka tog dana i te proslave i čini se kao da se taj radosni događaj događa upravo pred našim očima. Osobni događaji talože se u prostorima našeg pamćenja i tamo mogu ostati godinama, desetljećima i s vremenom izblijede i izgube se u magli novih događaja koji stalno pristižu. Usprkos njihovoj nejasnoj prisutnosti i zaboravu naši privatni osobni događaji mogu se vratiti u našu sadašnju svijest ili kao poticaj dosadnoj svakodnevnici ili kao obrana od nekog zlog svjetskog događaja.

Svakodnevnica može umrtviti čovjeka, paralizirati njegove nutarnje živce i sposobnost da osjeća ponekad do razmišljanja kako je svakodnevnica besmislena, monotona, dosadna i ubitačna i nema nijednog razloga da se nešto čini, radi i živi. Onda ugledamo staru fotografiju neke proslave i film se pokrene, ugledamo odraslog čovjeka sina ili kćer i prisjetimo se njegovih i njezinih prvih koraka, ugledamo brata ili sestru sjetimo se prve dječije prepirke oko igračke, ugledamo prijatelja i sjetimo se prvog zajedničkog dana u školi, ugledamo starca ili staricu i sjetimo se i sebe i njega ili nje kako smo nekad bili mladi na početku zajedničkog života i s velikim planovima za budućnost. Ponekad svjetski događaji čine ono što ne želimo i vode nas tamo gdje nećemo i nemoćni pred takvim događajima, hvatamo se grčevito za naše osobne i privatne događaje koje svjetska povijest ne bilježi, ne pamti i ponekad prezire i odbacuje. Prestrašeni, uplašeni, zbunjeni i s osjećajem razarajuće samoće moramo ponekad vidjeti nastradlog, umirućeg, tragediju, smrt, umiranje i opet kao i uvijek zastanemo i film se pokrene… Gledamo uništeno i razoreno kino i sjećamo se kako smo tu prvi put gledali film, sjećamo se kako je u toj uništenoj zgradi bio plesni studio u kojem je plesala djevojka u koju smo potajno bili zaljubljeni, sjećamo se kako smo u toj uništenoj dvorani započeli svoje prve sportske korake, sjećamo se kako smo u tom parku prvi put čuli dvoje zaljubljenih koji jedno drugom obećavaju bezuvjetnu ljubav bez obzira na sve opasne svjetske događaje i sve dosadne i monotone svakodnevnice.

Naši privatni i intimni događaji se neće naći u udžbenicima povijesti, svjetska povijest ih neće zabilježiti niti će nas arheologija jednog dana pronaći i izložiti u muzeju kao neki poseban primjerak zaboravljenog vremena i proživljene prošlosti. Ipak sve dok živimo, dišemo i mislimo svjesni smo važnosti tih osobnih događaja za naš život i njegov smisao i njegovu svrhu. U ponekad dosadnoj svakodnevnici i nekom besmislenom ili zlom svjetskom događaju naši osobni događaji su jedino što stoji kao izvor entuzijazma za svakodnevnicu ili izvor smisla tijekom nekog rata ili kataklizme. Ponekad se premalo prisjećamo tih dobrih i radosnih osobnih događaja koji su obilježili naš život, pokušavamo se bez njih probiti se kroz život. Međutim, nekad je ipak bolje malo zastati i pogledati svoju staru suprugu preko puta dok drhtavim rukama pokušava popraviti svoje sijede vlasi i prisjetiti se i reči naglas: „Sjećaš se kad smo bili mladi kako nam ništa nije moglo stati na put“. Možda se neće dogoditi ništa, a možda se ipak dogodi da i ona zastane i prisjeti se tog osobnog događaja kad je zajedno s njim bila mlada, na početku i puna života.

Svjetska povijest nikada neće zabilježiti dvoje staraca koji sjede jedno nasuprot drugom razmjenjujući međusobno osobne i intimne događaje, nećemo ih nikada vidjeti u muzeju kao svjedoke prošlog vremena jer ih arheologija neće ni tražiti niti se njima baviti. Ali njih dvoje razmišljajući o svojim osobnim i privatnim događajima i djeleći ih međusobno ostat će upisani u vječnoj knjizi onih osobnih, privatnih i nepoznatih povijesti najvećeg broja ljudi koji svojim pamćenjem i prisjećanjem na osobne događaje svog ljudskog života daju podstrek monotonoj svakodnevnici i daju svrhu životu kada neki svjetski događaj poput rata prijeti da uništi svaki smisao i svaku svrhu.

U Sarajevu, 20. 5. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O (ne)brizi

30. lipnja 2017.
O skandalu

O skandalu

6. kolovoza 2020.
O pesimistu kao slikaru

O pesimistu kao slikaru

15. studenoga 2017.
Spoznaj samoga sebe

Spoznaj samoga sebe

27. kolovoza 2017.
OSOBNA AUTENTIČNOST I CIJENA IZBORA
VJERA, NADA, OPTIMIZAM I FENOMEN PESIMISTIČNIH VJERNIKA

Postoji li Bog? (I. dio)

23. veljače 2017.