Ponedjeljak, kolovoz 2, 2021

Zašto nas ponekad u životu sustigne ono čega se plašimo? Ili ono što ne želimo? Ne mislimo na rat i smrt. Smrt sustigne svakog čovjeka. Rat sustigne većinu ljudi. Mislimo na ono što nam se dogodi kao pojedincu. Kao kada vas sustigne posao kojega nikada niste željeli raditi. Ili kada vas sustigne razdoblje u životu kojega ste se najviše plašili. Je li riječ o prokletstvu? Ili o sposobnosti čovjeka da sam u svoj život dovede ono što ne želi i čega se plaši? Za neobjašnjive pojave kojih se bojimo i koje ne želimo da nam se dogode, a ipak nam se dogode teško je naći racionalno objašnjenje. Kao kada čovjek sebi govori nikada u životu neću raditi taj i takav posao i on se za nekoliko godina nađe upravo u tom poslu. Kao kada muškarac sebi kaže nikada se neću oženiti takvom i takvom ženom. I pronađe upravo takvu ženu. Kao kada žena kaže nikada se ne bih udala za takvog i takvog muškarca. I uda se upravo za jednog takvog. Postoji misao koja kaže sve što ne želiš i čega se plašiš, jednog dana pokuca na tvoja vrata. Prizivamo li neželjeno strahom i odbijanjem? Ako bismo se postavili tako da ćemo prihvatiti sve što nam se događa, hoćemo li time smanjiti mogućnost da ne završimo u onome čega se plašimo i što ne želimo? Ponekad možete susresti ljude koji vam ispričaju svoju životnu priču. U njihovom pričanju ponekad treba obratiti pažnju na taj važan detalj. Sve što nisam htio/htjela želio/željela na kraju me sustiglo. I način života. I posao. I način obiteljskog života. Nerazumno se i neobjašnjivo plašimo i odbijamo unaprijed nešto o čemu još ništa ne znamo. Ono što će nas sustići ne mora i nije uvijek negativno. Dapače, učini nas sretnima. Kao kada se netko plaši posla za kojega misli da će biti dosadan. Ispostavi se da posao s vremenom postane dinamičan i kreativan i čovjek u njemu uživa. Ili kao kada se netko plaši i odbija obiteljski život. Život se čini sputan. Monoton. Svakodnevan. Čovjek se plaši da se neće znati prilagoditi takvom životu. Ispostavi se da ga obiteljski život ispuni i dadne smisao njegovom životu. Nije sve čega se plašimo u budućnosti i što ne želimo zlo i mračno. Ima dobrog i radosnog koje nas čeka da se ostvari u našem životu. Iako ga ispočetka promatramo sa strahom i odbijanjem i činimo sve ne bi li smo ga izbjegli. Možete tu i tamo čuti nekoga kako govori: Nikada nisam htio takav i takav život i uvijek me bilo strah takve i takve obveze. I to što nisam želio i čega sam se plašio me na kraju stiglo. Ali sam sretan i zadovoljan. Plašio sam se bez razloga. Kako nazvati taj odnos između nas koji se plašimo i ne želimo da nas nešto sustigne i iskustva kada nas je to sustiglo? Postoji li neko ime za taj odnos? Možemo taj odnos nazvati, recimo, životnim putovanjem. Kao kad bismo putovali opasnom cestom koja je poznata kao opasna zbog velikog broja krivina, magle i nepažljive vožnje. Nije ugodno putovati takvom cestom. Koliko god smo oprezni, uvijek se plašimo i ne želimo da nam se nešto dogodi. Kada prođemo sigurno i dođemo na odredište, onda se hrabrimo i govorimo sebi: Ta cesta i nije bila tako opasna; treba samo paziti i voziti oprezno i prema pravilima. Na kraju kao da smo uživali što smo vozili tu dionicu. Na kraju nam se ne čini tako opasnom i nepoznatom. Slično nam se događa kroz životno putovanje. Bojimo se da će nas sustići ono što nas jako plaši i ono što nikako ne želimo. Ali nas sustigne. Onda primijetimo da to što nas je sustiglo i nije tako strašno i da uživamo u onome što nismo željeli i što smo odbijali. Treba biti otvoren životnom putovanju. Čak i onim mogućim i budućim trenutcima i situacijama koji nas plaše, koje odbijamo i od kojih se na sve moguće načine sklanjamo i krijemo. Nije sve čega se plašimo zlo niti je sve što odbijamo i ne želimo napor i teret. Shvatimo to kada pođemo živjeti neko od tih iskustava. Kao kada se netko plaši škole i ne želi raditi s djecom jer se uvijek toga bojao i nikada to nije želio. S vremenom, gle čuda, zavoli i svoj posao i djecu s kojom radi. Ima toliko toga čega se iracionalno plašimo i što kategorički odbijamo činiti iako to još nismo ni iskusili ni probali. Mudro je ponekad dozvoliti životnom putovanju da nas dovede na odredište i da se tek onda strpljivo i korak po korak upoznamo s onim što nas plaši i što ne želimo. Jer tek u susretu s tim možemo procijeniti opravdanost našeg straha i našeg odbijanja. Zna se i dogoditi da zavolimo i uživamo u onomu što je bilo predmet našeg straha i odbijanja. Kao kada susretnete muškarca i ženu koji po svim mjerilima nikako ne odgovaraju jedno drugom. Ipak su još uvijek zajedno. I dok se osmjehuju, govore vam kako su se uvijek plašili jedno drugog i kako nikad nisu željeli završiti zajedno. Ipak jesu. I sretni su. Naravno ima onih koji nisu toliko uspješni. Ali susresti makar i rijetko dvoje ljudi koji su se plašili jedno drugog i nisu niti u snu pomišljali da budu zajedno i vidjeti kako zajedno rastu i stare budi tračak nade da ono što sustigne bilo koga od nas, ono čega se plašimo i ne želimo ne moraju na kraju biti zlo, loše, negativno. Može biti dobro. Dapače, toliko dobro da nas učini zadovoljnima i sretnima.

U Sarajevu 15. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: 

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment