EMOTIVNA I MENTALNA ZAGLAVLJENOST

Glagol zagláviti ima jako puno negativnih značenja i konotacija, zapravo toliko, da mu se isplati posvetiti nešto vremena. U doslovnom bi smislu značio slijedeće: „Postati neupotrebljiv jer je dio zapeo za dio, nezgodno ući, začepiti, ispuniti prostor, prolaz i sl. i učiniti ga neupotrebljivim, neprotočnim, neprodušnim”. Odatle slijede i neka, još odurnija, prenesena značenja: „Nastradati, propasti, poginuti, izgubiti glavu”.[1] Jednostavnije rečeno, zaglaviti znači ne moći se kretati više ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno, i to jer smo za nešto dobrano zapeli. U fizikalnom redu stvari ovo sve skupa još uvijek i nije neki veliki problem, jer fizičku zaglavljenost lako vidimo i osjetimo. Odmah se počinjemo batrgati, a ako ne ide, dozivat ćemo vanjsku pomoć. S druge strane, mentalna zaglavljenost je kudikamo gora, jer obično treba puno više vremena uopće da shvatimo da smo zaglavili, pa onda još ako nam bude trebala izvanjska pomoć i ovoj će samoj trebati podosta vremena da skopča za što smo to zapeli, u kojoj mjeri i kako da nas na kraju iz toga oslobodi.

Emotivna zaglavljenost

Emotivna zaglavljenost je izgledno najbolnija od svih zaglavljenosti, a javlja se tamo gdje razina emocija (obično enormno velika) ni izbliza ne odgovara kvaliteti dotične međuljudske relacije. A ista se izgledno javlja jer je u međuvremenu emocija postala dokaz samoj sebi te drugog dokaza osim same sebe više ni ne traži. Stoga bismo paradoksalno mogli reći da se u emocionalnoj zaglavljenosti radi o zaglavljenosti emocije unutar same sebe, dok vlasnik emocije ostaje nasukan i neupotrebljiv. Niti može što dobro izvući iz toksične relacije niti može krenuti dalje.

Emotivno zaglavljen čovjek obično robuje misaonoj shemi koja bi se mogla izraziti slijedećim riječima: „Od ovog odnosa će na kraju sigurno nešto biti, upravo jer su moje emocije tako jake”. A zapravo bi se trebao fokusirati na sam odnos, te zaključiti da su mu emocije u svakom slučaju neopravdano i neutemeljeno prejake.

Zaglavljenost zbog Iluzije beskonačnog vremena i zaglavljenost zbog iluzije višestrukih izbora

Da, čovjek može itekako zaglaviti i zbog onog učestalog uvjerenja „da se ima vremena”. Vremena možda stvarno ima, ali to ne znači nužno da ga mi pri tome i koristimo. Naime, vrijeme ima tu nezgodnu karakteristiku da se ono neprestano kreće, te da samim tim nezaustavljivo prolazi. Neiskorišteno vrijeme za nas će na kraju uvijek biti prošlo neiskorišteno vrijeme, a eto, da ga onako općenito ima, ima ga. Slično vrijedi i za iluziju višestrukih izbora. Dok se čovjek konačno za nešto ne opredijeli, svi oni mogući izbori će biti samo mogući izbori koji njemu samome nisu pripadajući. U svakom slučaju, bolje jedan nego nijedan, baš kao onaj što želi sve, na kraju zapravo ne želi ništa.

Ljepljiva kaljuža mediokritetstva

Postoje različiti scenariji u kojima možemo govoriti o mentalnoj zaglavljenosti. Od toga se veliki broj njih odvija po svojevrsnom ključu: „Ne ostaje mi se gdje jesam, a nemam petlje krenuti tamo gdje bi želio biti”. Slijedeća skupina scenarija zaglavljenosti podrazumijeva svojevrsni djelomični progres s obzirom na prethodni scenarij. Otprilike: „Imam petlje krenuti dalje, ali bi se pri tome provukao po mogućnosti jeftino i bezbolno”. Što će reći: „Ne plaća mi se cijena koju moram platiti”, i „Ne prilagođava mi se onomu čemu bi se pri tome trebao prilagoditi”. Stoga ne čudi da na kraju obično najplemenitije pripadnike ljudske vrste možemo sresti na posve suprotnim polovima ljestvice osobne sofisticiranosti. S jedne strane nalaze se oni koji su u životu svjesno i definitivno izabrali malo i toga se radosno drže. Ono više od toga ih nimalo ne uznemiruje, jer su isto tako svjesno i definitivno odlučili da je to za njih preteško, prezahtjevno i jednostavno neostvarivo. S druge strane ljestvice osobne sofisticiranosti stoje oni koji su odlučili krenuti dalje i platiti cijenu koja se za to traži, bilo da je riječ o napornom radu, učenju, osamostaljenju, poslovnom riziku ili samoprijegornom asketskom uzdizanju. Između ove dvije skupine nalaze se svi oni koji su na ovaj ili onaj način zaglavili. Pri tome se prvi nikako ne miču s mjesta i takvi prvenstveno muče sami sebe. Oni drugi se kao miču, ali pri tome nerviraju sve oko sebe, bilo da su jednostavno iritantni, bilo da se obilato služe nedozvoljenim metodama i sredstvima.

Kao i kod mnogo toga drugoga u životu, i kod mentalne zaglavljenosti se rješenje kreće u smjeru iskrenosti prema samome sebi. Na kraju se zapravo cijela problematika svodi na onu cijenu koju je potrebno platiti. Hoću li je konačno platiti ili ću ipak zaključiti da je to za mene preskupo, te ću u skladu s tim biti sretan i zadovoljan sa onim što već imam u životu, misleći pri tome kako na one ljudske tako i na materijalne raspoložive resurse.

Opsesivna zaglavljenost

Opsesije se već kod različitih ljudi manifestiraju na različite načine. To može biti učestala uznemirujuća misao koje se čovjek zatim nastoji riješiti također učestalim izvođenjem nekog vlastitog improviziranog rituala. To može biti ponavljajuća radnja, kao recimo kad se čovjek deset puta vraća jer nije siguran je li zaključao vrata od stana. To može biti opsesivna navezanost na neke ljude, ali i stvari. Bilo da govorimo o toksičnoj zaljubljenosti ili samo naizgled različito – o čovjeku koji brižno nakuplja smeće u stanu jer opsesivno vjeruje da će mu nešto od toga sigurno i kad-tad zatrebati. To može biti i ona lacanovska opsesivna petlja koja se manifestira kao trajna nemogućnost donošenja nekih važnih životnih odluka i izbora. To na kraju može biti i onaj kronični patološki strah od mikroba i prljavštine. Možda je ovaj potonji primjer ujedno i najjednostavniji da malo pokušamo zaći dublje u iznimno kompleksnu strukturu čovjekovih opsesija. Naime, opsesivni čistunac ispravno podrazumijeva da su mikrobi opasni po čovjekovo zdravlje te, kako su po sebi sićušni i sveprisutni, nije ih se uopće lako riješiti. Stoga on uporno čisti sve što stigne, i samog sebe, osobito ruke, i sve oko sebe. Reklo bi se dobra procjena, ali na kraju iz toga izvodi ipak krivi zaključak, kao i besmislenu realizaciju. On ne shvaća da se mikrobi u potpunosti mogu iskorijeniti samo rigidnom aparaturnom sterilizacijom i to u posve sterilnim medicinskim uvjetima. S druge strane, u realnom životnom okruženju mikroba će, kao i same prljavštine, uvijek ponešto biti. Ali to u stvari i nije problem, jer medicinski gledano, naša tijela se jako dobro brane od nasrtaja malih i umjerenih koncentracija mikroba. Problem predstavljaju tek one velike, prezasićene koncentracije istih. Međutim, opsesivni čistunac to ne može prihvatiti, jer on je po prirodi perfekcionist, sklon razmišljanju po „ili/ili” i nikad onim „i/i” obrascima. On ima velika očekivanja i od samog sebe i od života, a pri tome voli da sve ima svoje točno određeno vrijeme i mjesto. Također, on obožava i simetriju, i stoga često poludi i na najmanju naznaku nereda.

Naznačena „ili/ili” shema je učestali faktor svih opsesija. Tu se ne može prihvatiti da, bilo ljudi ili stvari, mogu biti dobri, premda nesavršeni, ili barem slobodni i posvećeni svojim vlastitim planovima. No kako oni to stvarno jesu, opsesivna osoba je osuđena da se vrti u svojim vječito ponavljajućim ispolariziranim diskursima[2], često razapeta između nasumične idealizacije i satanizacije, bilo da se radi o njoj samoj, drugim ljudima, stvarima, pa čak i o samom Bogu.

U tom smislu opsesivnog vjernika krasi jedna aktivna i zaufana vjera, ali zatim iznenađujuće upada u mračne faze teških sumnja i osuda prema Bogu. “Svima si se smilovao osim meni” – otprilike! A često i puno gore od toga… S druge strane, u anksiozno-depresivnim shemama, idealizacija se događa na razini vlastite osobnosti. Ovakvi ljudi obično imaju visoko mišljenje o samima sebi, ali zatim istovremeno strahovito sumnjaju u sebe, svoje sposobnosti, kao i u vlastitu normalnost, za koju im se čini kako se upravo raspada.

Najveći izazov za svaku opsesivnu osobu predstavlja to što se oni suočavaju sa određenom shemom imanentnog mišljenja i osobnosti. To je jednostavno nešto njihovo, i njima pripadajuće, te za drugo ni ne znaju. Kao da vam netko kaže da si nabavite novu glavu. Jednostavno, nemoguće. Drugi izazov se ogleda u tome što ovakav način mišljenja nije posve i u svemu pogrešan. Opsesivnost, naime, u mnogo područja može polučiti naizgled sjajne rezultate. Kao problem ostaje ta visoka cijena koja se plaća u vidu prisustva mračne strane. Stoga se čini kako oni kroz vlastiti život moraju strpljivo raditi i na djelomičnoj implementaciji one “i/i” perspektive, slično kao što ležerni “i/i” tipovi u nekim stvarima itekako trebaju ponešto i od naznačene “ili/ili” polarizacije. Jer bez nje teško može biti fokusa, posvećenosti i preciznosti.

U Sarajevu 22. VI. 2020.

M.B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: danielvfung

[1] Zaglaviti, na Hrvatski jezični portal znanje, http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 22. VI. 2020.).

[2] Usp. Christian KUPKE, The Conflicts of the Obsessional Neurotic. A Lacanian Dream-Interpretation, https://www.lacan.com/kupke.htm (Stanje: 23. VI. 2020.).

Leave a Reply