Četvrtak, svibanj 13, 2021

Starac je dolje, niže od špilje u kojoj je meditirao, na sunčanoj padini planine imao kolibu i omanji vrt koji se kupao na blještavom planinskom suncu. Dok se spretno kretao raduckajući nešto između lijeha, mladić je u blizini lješkario na živopisnoj postelji od mirisnog planinskog bilja i kratke ali snažne planinske trave. Činilo mu se sve jasnije zašto se starac baš tu bio naselio. „Pa ovo je pravi raj”, primijeti mladić. „Da, jeste”, potvrdi starac. „Ali zato zimi zna biti poprilično nezgodno, premda je to i tada pravi raj”, nastavi starac.

Mladiću istoga trena kroz glavu proleti slika debelog snježnog prekrivača i fijuk ledenog planinskog vjetra. „Šteta što ne može biti stalno ovako sunčano i toplo”, reče.

„Tko želi trajno uživati u raju, neminovno se mora odmaknuti od one ‘ugodno je pozitivno – neugodno je negativno’ logike, a današnji čovjek upravo ni ne traje više koliko mu traje život, nego samo onoliko kratko koliko uživa”, ustvrdi starac. „Zato više nije u stanju vidjeti raj … kako onaj na nebu tako ni ovaj na zemlji … nego tek povremeno, na jedvite jade, uspijeva nekako nategnuto vjerovati u njega.“

„Ali zar u raju ne bi trebalo biti stalno lijepo?”, samouvjereno će mladić.

„Lijepo definitivno jeste, ali ni jedna ljepota nije tu da bismo neprestance uživali u njoj”, odgovori starac. „Ljepota ima pravo pokatkad tu stajati i za nekog drugog ili čak isključivo sama za sebe, baš kao što ponekad može biti prisutna i bez ikakvog valjanog razloga. Stoga su i hedonist i filozof počesto podjednako u krivu. Dok prvi u svemu traži uživanje, onaj drugi u svemu proganja smisao i svrhu. A zadnji temelj postojanja nije nužnost, pa makar i ona čisto pozitivna, nego sloboda.”

Mladić će: „Zar to ne bi trebala biti ljubav”?

„Ljubav i sloboda su jedno te isto”, samouvjereno će starac.

„Zar ljubav nije radikalno odreknuće od slobode?”, sada već posve zabrinuto upita mladić.

„Ako nekog stvarno ljubiš, poštivat ćeš njegovu slobodu, pa makar ti se cijelo srce slamalo od boli.”

„Ima smisla”, primijeti mladić. „Ali zašto se onda uvijek na kraju u priču o ljubavi i slobodi mora umiješati i ta nesretna bol?”

„Pa zato što su ljubav i sloboda, ako to stvarno jesu, po sebi neizmjerno važne i dragocjene. Eto, zar bi poželio ikome jednu takvu ljubav i slobodu zbog kojih bi mu bilo posve svejedno ima li ih tu i dalje ili više ne?”

„Sve to ima smisla”, složi se mladić. „Ali opet, zar nije sve to skupa moglo ispasti nekako bolje i podnošljivije?”

Starac je upravo iz tla bio izvukao jednu veliku sočnu mrkvu, otresajući s nje grumenčiće vlažne zemlje. „Pogledaj”, reče. „Da bismo je mogli pojesti, morat ćemo je oljuštiti, jer naši stomaci ne podnose najbolje prirodne nečistoće. No, s tim ćemo se ujedno lišiti i brojnih vitamina, kao i drugih vrijednih sastojaka koji se, baš kao nama uz inat, vole koncentrirati uz prljavu i toksičnu koru. Tako je inače i s drugim povrćem i voćem, ali često i sa svim drugim stvarima, situacijama, pa čak i s ljudima, kao i čitavim institucijama. Priroda je nevjerojatno uporna u tendenciji da ono najbolje i ono najgore združuje skupa u jednom te istom paketu.”

„Pa eto, čemu sve to … to i pitam?”, prkosno će mladić.

„Možda je bolje pitanje ‘čemu mi’“, smireno će starac. „Životinja će, recimo, pojesti jedan ovakav čitav plod bez ikakvih problema. Ostaje, dakle, pitanje zašto je to nama neprimjereno? Zašto stalno nešto moramo birati, odvajati, pa zbog toga onda i prigovarati? Zašto ne podnosimo plodove s korom, ljude s manama, život sa smrću, kao u ostalom ni onu ljubav sa slobodom? Životinja, ako uzima nešto, uzima sve; ako ne uzima, onda ne uzima ništa. Dok mi stalno nešto moramo cjepkati, odvajati, razdvajati, kombinirati, preslagivati i sl.”

„Pa bit će da je i nas same nešto davno, u samim počecima bilo iscjepkalo, razdvojilo, presložilo, pa iskombiniralo”, pomalo će cinično mladić.

„Vrlo moguće”, složi se starac. „Ne možemo precizno tako daleko pogledati unazad, ali ono što pouzdano znamo jest to da se svako biće ponaša u skladu sa svojom prirodom. Tajna o čovjeku je svakako skrivena u onome što on radi, misli, želi, i čemu se nada.“

„No nije li problem to što se pri tome kao vrsta međusobno kudikamo razlikujemo u svojim radnjama, mislima, čežnjama i nadanjima?“, upita mladić.

„O tome se svakako da još puno raspravljati, ali da bismo uopće došli do toga, prvo ćemo morati odgonetnuti zašto se uopće nečemu nadamo … nečemu težimo? Odakle ta grozničava težnja za transformacijom … da budemo netko i nešto, i odakle taj osjećaj kao da to već na ovaj ili onaj način nismo? Također, odakle ta tendencija da uopće nešto razmišljamo … nešto prosuđujemo kao lijepo ili ružno, dobro ili loše? Odakle ta potreba da za sobom ostavimo nekog traga na ovom svijetu, i odakle ta potreba da drugi o nama moraju zauzeti neki poseban i jasan stav?” „Znaš”, nastavi starac, „mi se često svađamo oko toga u što pojedinačno vjerujemo ili oko čega se nadamo, i pri tome kao da potpuno zaboravljamo da smo mi ti – u vjeri nadajući. A upravo bi to trebala biti zadnja crta međusobnog jedinstva i konsenzusa. Bića koja nečemu teže, vjeruju i nadaju se, morala bi raspoznati da svi zajedno pripadaju vrlo specifičnoj vrsti koja nečemu teži, vjeruje i nada se. Možda je to počesto u praksi neka sasvim druga težnja, nada i vjera, ali je to u osnovi još uvijek kao i kod nas: Baš neka težnja, nada i vjera.”

„Definitivno ću ponovno doći”, reče mladić.

U Sarajevu 6. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Leonid Tit

Tags: , , , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment