O LIJEPOM I RUŽNOM

Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.

Ne možete nekom pokloniti prsten, a ljepotu prstena ostaviti tamo gdje ste prsten kupili. Ne možete nekom pokloniti ogrlicu, a ljepotu ogrlice ostaviti u skupoj kutiji. Ne možete nekom pokloniti dar za rođendan, a svoju radost i sreću ostaviti tamo gdje ste poklon uzeli. Ne možete poklanjati, a ono što osjećate prema osobi ostaviti u trgovini ili na kasi. Ljepota prstena ide zajedno s njim, privlačnost ogrlice dolazi zajedno s njom, radost i sreća dara kojega darujete ide zajedno s vama.

Razdvajati ljepotu i prsten, privlačnost i ogrlicu, radost i dar je kao pokušati sebe predstaviti drugome, a u isto vrijeme svoju dušu ostaviti kod kuće. Ali ne možete ni darovati ljepotu prstena bez prstena, ne možete dočarati privlačnost ogrlice bez ogrlice, ne možete dočarati radost bez dara, to bi bilo kao da sebe pokušate predstaviti drugome kroz svoju dušu, a da svoje tijelo, boju svojih očiju, miris svoje kose, privlačnost svoga osmijeha ostavite kod kuće. Kada poklanjate ili kada se predstavljate potrebno je oboje i da tu bude prisutna i vaša duša i vaše tijelo, i prsten i njegova ljepota, i ogrlica i njezina privlačnost i vaša radost i vaš dar.

Puno se govori o ljepoti. Što je ljepota, zašto nešto i nekoga nazvati lijepim? Odakle ljepota dolazi, tko je ovlašten definirati ljepotu i reći ti si lijepa, a ti nisi. Ti imaš lijepe oči, a ti nemaš. Ti imaš lijep osmijeh, a ti nemaš. Ljepota je ideja kako prsten i njegova ljepota uvijek idu zajedno i kako se ne mogu nikada razdvojiti jedno od drugog. Isto tako, ljepota je čovjekova svijest kako ne može ostaviti svoje tijelo kući, a okolo nosati samo svoju dušu ili ostaviti dušu kod kuće, a hodati okolo samo s tijelom.

Ako čovjek ostavi svoje tijelo kući, a okolo hoda samo s dušom, nitko ga neće primijetiti, jer je duh onaj kojega se ne primjećuje. Ako čovjek ostavi svoju dušu kući, a okolo hoda samo s tijelom, bit će prazna ljuštura. Lijep čovjek hoda okolo i s dušom i s tijelom, kad daruje i poklanja on unosi oboje, i svoju dušu i svoje tijelo. Kad poklanja prsten, poklanja svoj osmijeh i radost duše, kada poklanja ogrlicu, poklanja svoj šarm i svoje nutarnje zadovoljstvo. Kad poklanja dar za rođendan, poklanja topao stisak ruke i nutarnju sreću.  Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.

Ne smatramo lijepima osmijehe nekih ljudi; ne smatramo lijepima njihove oči, njihov stas i boju glasa. Štoviše, izmislili smo i riječ za to: ružan, ružnoća. Bolesnik nam je ružan, osoba s viškom kilograma nam je ružna, netko s velikim nosom nam je ružan, netko s klempavim ušima nam je ružan. Netko nizak nam je ružan, netko ćelav nam je ružan. I ne samo da smo izmislili riječ, izmislili smo jedan cijeli svijet ljepote gdje ponekad starac, ćelavac, klempav, nema svoje mjesto i postao je predmet ismijavanja. Do ružnog smo došli jer smo ljepotu strogo podijelili na dvoje. Prsten smo odvojili od njegove ljepote, ogrlicu od njezine privlačnosti, dar od radosti darivanja, čovjekovo tijelo od njegove duše i dušu od njegova tijela.

Danas smo fokusirani na tijelo. Koncentrirani smo na prsten, ogrlicu i dar i na njihovu cijenu, ali ne više na njihovu ljepotu. Tako smo i čovjeku odredili cijenu i odredili smo cijenu i njegovoj ljepoti. Njegovu smo dušu negdje putem zaboravili. Zato i prezrivo govorimo o nekom muškarcu ili ženi da je ružan ili ružna jer smo odlučili da on ili ona svoju dušu mora ostaviti kod kuće. Okolo mora samo hodati tijelom, u praznoj ljušturi bez duše. Zato i prezrivo govorimo jedni o drugima jer tražimo jedni od drugih da duše ostavimo kod kuće i da ih ne nosimo. A toliko je lijepih duša skrivenih u uglovima stanova i kuća, tolikih plemenitosti, tolikih dobrota, tolikih radosti…

Zabranjujemo prstenu da nosi sa sobom svoju ljepotu i ogrlici da nosi sa sobom svoju privlačnost, daru da nosi sa sobom svoju radost. Zabranili smo čovjeku da bude lijep, da bude i tijelo i duša, nego mu određujemo da bude samo tijelo, da bude ružan, da ne nosi svoju dušu sa sobom. Ne možemo odvojiti prsten od njegove ljepote i ogrlicu od njezine privlačnosti, i ne možemo odvojiti čovjeka od njegove duše. Možemo li zabraniti prstenu da bude lijep i ogrlici da bude privlačna?

Pokušali smo i pokušavamo čovjeka razdvojiti na dvoje, to razdvajanje čovjeka od njegove duše, od njegove nutrine zove se ružnoća i nazvali smo to ružnim. Ali nema ružnih ljudi i ružni ljudi ne postoje, postoji tek poneki čovjek koji se bezuspješno trudi razdvojiti prsten i ljepotu, ogrlicu i privlačnost, dar i radost, jer je odavno svoju dušu ostavio kod kuće i zabranio joj da hoda zajedno s njim. Zato i ne vidi ljepotu u drugom jer je više nema čime vidjeti, i druge kao i sebe smatra praznim ljušturama koje okolo hodaju i prezrivo govori drugima kako su ružni ne shvaćajući da je on najružniji čovjek na svijetu jer je odvojio svoje tijelo od svoje duše, i samog sebe pretvorio je u prsten bez ljepote, ogrlicu bez privlačnosti, dar bez radosti.

 

U Sarajevu, 20. 11. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Leave a Reply