Kad bi svećenik bio oženjen

Kad bi se svećenici mogli ženiti, nikada ne bi bili mrzovoljni, propovijedali bi točno onoliko koliko treba i točno onako kako vjerničke uši žele čuti. Kad bi se svećenici mogli ženiti, sve bi bilo tako krasno u Crkvi, kad bi se svećenici mogli ženiti, nestalo bi grijeha, vjernici bi bili tako dobri i pobožni, a svećenici bi bili toliko revni i savjesni da ni jednima ni drugima na kraju možda ne bi trebali ni molitva, ni sakramenti, čak ni Crkva. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio tako frustriran na večernjoj misi iako je taj dan već imao i jedan sprovod i prije toga nekoliko bolesnika u bolnici. Jest, ali da je oženjen on nikada ne bi bio umoran, on bi uvijek svjež radostan i odmoran posjećivao bolesnike, čak bi bio toliko opušten da bi i na sprovodu ispričao vic.

Ovako, jer je neoženjen kada posjećuje bolesnike i sahranjuje mrtve povremeno je nekako dostojanstven i ozbiljan, pa ga svi u bolnici nerado susreću, a i na sprovodima mu znaju prigovoriti koješta. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio ljut što nedjeljom ima tri mise, ne bi bio nervozan što se mora spremiti za propovijed nedjeljom, ne bi bio umoran što je subotom imao vjeronauk. Da je oženjen, on bi nedjeljom propovijedao fantastično, tako kratko i jasno da bi čak i oni pravi zlobnici u zadnjim klupama koji mu dolaze jednom godišnje na misu ostali ugodno iznenađeni, a možda bi se neki od njih i obratili.

Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio toliko ozbiljan kada pripravlja i tumači mladim parovima narav i smisao braka u Katoličkoj Crkvi, ne bi bio toliko dvoličan govoreći o nečemu o čemu nema pojma, štoviše, mogao bi s mladim parom podijeliti svoje bračne tegobe i pokoju „pikanteriju“ iz svoga braka, a možda čak i prepustiti svojoj ljepšoj polovici da održi jedno predavanje. Da je oženjen, parovi koji žele sklopiti brak hrlili bi u stotinama i tisućama na bračne seminare kod njega kao iskusnog bračnog čovjeka i držali bi se do kraja života svega onoga što ih on uči i pouči o braku u Katoličkoj crkvi.

Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio toliko odbojan mladima kojima stalno trubi o žrtvi, o odricanju, o grijehu, o opasnostima, o propastima, ne bi bio toliko depresivan. Kad bi bio oženjen, mladi bi stalno dolazi na njegove seminare i duhovne obnove i sve bi u životu živjeli i primjenjivali od onoga što im govori on kako Katolička crkva razumije i shvaća život, stvarnost, čovjeka. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio tako tvrdoglav i uporan trubeći u ispovijedi kako postoji grijeh i kako je čovjeku potrebna Božja milost da bi se grijehu odupro i s njim borio, a definitivno kad  bi bio oženjen, on bi u ispovjedi čak ukinuo neke Božje zapovijedi.

Kad bi bio oženjen, redovi i redovi grešnika stajali bi pred njegovom ispovjedaonicom odlazeći sretna i ozarena lica s čvrstom vjerničkom odlukom da više neće krasti, ubijati, činiti zlo. Zapravo, uskoro ni ispovijed ne bi trebala, jer bi se vjernici toliko popravili samo da im je župnik oženjen. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi se držao crkvene hijerarhije „k’o pijan plota“, slušao upute Crkve, Pape, Crkvenih sabora, mjesnog biskupa. Nego ovako on stalno nešto trubi o hijerarhiji, o važnosti Crkvenog nauka, Crkvene predaje i Crkvenog učiteljstva.

Da je oženjen, ne bi se toliko držao hijerarhije, a možda ne bi bilo ni potrebe. Vjernici bi toliko pristajali uz nauk Crkve i privatno i javno i u javnom i u privatnom životu samo da im je župnik oženjen. Kad bi bio oženjen, ne bi se svećenik bavio stvarima kojima ne smije, trgovinom, politikom, spletkarenjem, karijerom, seksualnim devijacijama. Kad bi bio oženjen, kako bi samo svećenik molio i postio. Dane i dane bi provodio u molitvi, a postio bi svaki dan o kruhu i vodi, čak bi i nedjeljom postio ako treba. Kad bi bio oženjen, bio bi svet još za života, hodajući kip kojega kad sretneš dodirneš rukama i prekrižiš se koliko je svet.

Kad bi bio oženjen, vjernici bi takvom snagom, voljom i vjerom pristajali uz Crkvu. Mladi se ne bi gubili u životu, u porocima, u grijehu, nikakav rad s njima ne bi bio potreban. Bračni parovi bi bili živi svjedoci ljubavi, žrtve i odricanja, nikakva priprava ne bi trebala. Crkve bi svakodnevno bile pune, u ispovjedaonicama se svjetlo ne bi gasilo ni preko dana ni uvečer, a broj zvanja bio bi toliki da bi uskoro svaki vjernik pojedinačno mogao i trebao dobiti ako ne svoga župnika, a onda barem svoga kapelana. Kad bi svećenik bio oženjen, ne bismo u Crkvi imali više nikad nikakvih problema. Pitanje je čak bi li Krist uopće ponovno trebao dolaziti. Šteta što neoženjen svećenik nije jedini, apsolutni i najveći problem u Crkvi, njegova ženidba bi riješila odmah sve naše crkvene probleme bilo vjerničke bilo svećeničke.

Vidimo to u drugim kršćanskim zajednicama gdje se službenici mogu oženiti, one nemaju nikakvih problema svi njihovi problemi su valjda odavno riješeni, crkve su im dupkom pune, a broj zvanja im je toliki da svaki vjernik ima svoga osobnog župnika, i kod njih više nema zla, grijeha i jedni i drugi su postali sveti ljudi svetog života, svi njihovi crkveni, vjernički, ali i društveni, politički i ekonomski problemi su se odmah riješili sami od sebe, čak ni Svevišnji uopće nije morao intervenirati.

Kada dođete u neku nama „zapadniju“ zemlju, zapljusne vas val vjere i odanosti vjeri, oduševite se koliko mladih dolazi u crkvu, pozitivno vas iznenadi što nitko ne radi nedjeljom, ostanete ugodno šokirani istraživanjima koja pokazuju da broj praktičnih i aktivnih vjernika nedjeljom doseže čak i iznad 100%, a nešto je manji broj onih koji idu svaki dan negdje oko 95%, broj krštenih, krizmanih raste svake godine, a broj razvoda je gotovo zanemariv na razini nevidljive statističke pogreške.

I sve to kako propovijeda jedan strani „zapadni“ kolega po struci, a koji želi ostati anoniman od kako se mogu ženiti. Propovijeda on kako će uskoro morati proširivati mala sjemeništa, bogoslovije i osnivati nove fakultete, jer ne znaju kuda će s tolikim zvanjima. Ostanete doista ugodno šokirani tom „zapadnom“ odanošću vjeri, Crkvi i općenito Bogu i pitate se, pa pobogu što se već jednom svećenici ne žene, ako je već tamo na „zapadu“ to dalo tako dobre i plodonosne rezultate???

Međutim…

Čim ode u mirovinu zaborave ga da je ikada za bilo koga nešto učinio kako njegova rodbina tako i njegovi župljani. Dok je bio mlad, nitko ga nije pitao kako živi i je li mu teško. Podrazumijevalo se do te mjere da mu je toliko lako u životu da su mu se uglavnom čudili ako bi rekao da ima neki problem.

Često su ga znali prozivati da je rastrošan, da troši previše, da je lijenčina i da ništa ne radi, da je škrt, da ne zna s djecom, s mladima niti sa starima. Često su mu govorili da daje i krade da bi dao svojoj rodbini, optuživali ga da ima kuće i vile na moru. On se nije imao kome požaliti. Roditelje nije htio sekirati, biskup ga nije razumio, a njegove kolege nisu imali vremena za njegove probleme jer su imali svojih. Tvrdili su da ima najmanje dvoje djece ako ne i više iako ga nikada nisu vidjeli s njima.

Govorilo se da je postao svećenik jer nije bio sposoban oženiti se, jer je htio namlatiti se para, jer je bio smotan za neki drugi fakultet. Uglavnom nije postao svećenik iz ispravnih motiva, nego pokvarenih planova. I tako to traje cijeli njegov život.

Prvo na jednoj župi, gdje se trudio, napravio uz pomoć vjernika i kuću i crkvu, pokrenuo župu s mrtve točke, ali nije valjao. Ili je se previše molio, pa ga se nikad nije moglo sresti u kavani, ili nije molio uopće, pa je stalno u kavani visio. Ili je previše radio, pa ga smatrali poduzetnikom ili nije radio ništa, pa ga smatrali lopovom i lijenčinom.

Ili je propovijedao dugo, pa ga smatrali dosadnim do zla boga, ili propovijedao kratko da se riješi mise, a uzme pare. Sprovode navodno nije znao voditi, uvijek bi nešto zabrljao koliko god se trudio, a tako i ostale sakramente i sakramentale. I tako od župe do župe, od službe do službe, uvijek optuživan, progonjen i šikaniran uspio je nekako doći do mirovine. Nitko ga ne posjećuje, ne obilazi i ne pita za zdravlje, niti ga se sjeti kad umre…

I sad ne bi bilo loše upitati se a šta da je bio oženjen cijeli svoj život, zar bi to promijenilo sliku o njemu ili kako bi se osjećala recimo njezina supruga i djeca da im za muža stalno govore lopov, lijenčina, prevarant, kradljivac, kurvar, lovator i tako cijeli život bez obzira koliko se trudio i trudio učiniti nešto dobro… Možda je zato i bolje što nije oženjen ako već sebe ne može spasiti od optužbi i progona, bar je spasio sada nečiju obitelj od takvih optužbi i kleveta…

 

 U Sarajevu, 15. 9. 2017.

O. J.

Leave a Reply