Petak, rujan 17, 2021

U svađi obično povisimo ton glasa kako bismo nadglasali svojeg sugovornika. No je li to baš optimalno i hoćemo li time uvjeriti druge da smo zaista u pravu?

Galama i podizanje tona glasa glavne su karakteristike svađe. U nastojanju da uvjerimo osobu kako je baš ono što mi govorimo točno, pokušavamo ju nadglasati vjerujući kako ćemo tako postići uspjeh. No i bez svađe ljudi često podižu ton ako su u društvu više osoba jer žele da se baš njih sluša, a nije lako doći do riječi kada njih pet, šest baš u tom trenutku želi iznijeti svoje mišljenje. Neki su uvjereni kako će tako zasigurno uvjeriti svoje sugovornike da su u pravu. No je li to zaista točno? Kakav utisak zapravo galama ostavlja na ljude i zašto uopće galamimo?

U jednom istraživanju kojeg su provodili David Poeppel, profesor psihologije i neurologije na sveučilištu u New Yorku i njegove kolege pokazali su kako galama utječe na ljudski mozak. Naime, oni su prikupili niz krikova s YouTubea, filmova te glasove 19 volontera koji su vrištali u laboratorijskoj kabini na mikrofon. Zatim su uspoređivali utjecaj normalnih i glasnih zvukova na ljudski mozak. Došli su do zaključka da prilikom slušanja normalnih zvukova naš mozak prepoznaje kojeg je spola govornik, koliko mu je otprilike godina te kakav je ton njegovog glasa. To je zato što normalan zvuk ide od naših ušiju do centra u mozgu koji je određen za to da procesuira ono što smo čuli. Dakle, potrebno mu je vrijeme kako bi prepoznao karakteristike zvuka. No s galamom nije tako. Glasni zvukovi od našeg uha idu do amigdale, spremišta emocionalnog pamćenja u našem mozgu, koja je odgovorna za naše brze reakcije, tj. služi kao svojevrsni alarm ako se nalazimo u opasnosti. To znači da glasni zvukovi u nama aktiviraju alarm, te nas tjeraju da brzo reagiramo. Amigdala je osobito osjetljiva na strah, a zapravo su naši urođeni strahovi strah od gubljenja tla pod nogama i strah od nagle buke.

Zbog ovog razloga, galama nije učinkovita ni u svađi, a kamo li u normalnom, svakodnevnom razgovoru. Kod ljudi ona budi strah. To je osobito karakteristično kod djece. Njihov mozak jednostavno preplavi strah, te više ni ne čuju što im uopće govorimo. Zbog toga često ispada kao da nas ni ne slušaju, pa uporno ponavljaju istu grešku. Kada čovjeka obuzme strah, njegov mozak prepoznaje opasnost, te su pred njih dvije mogućnosti: pobjeći ili se boriti (eng. flight or fight). Stoga je uobičajeno kad netko povisi ton tijekom razgovora da će to kod sugovornika pobuditi upravo jednu od ovih dviju reakcija: ili će se odmaknuti ili će uzvratiti istom mjerom.

Dakle, ne treba nas čuditi ako smo skloni galami da to što pričamo ne dopire do naših sugovornika jer se oni osjećaju napadnuti bez obzira na to što mi zaista možemo biti u pravu i što može biti apsolutno točno ono što govorimo. Stoga, ako zaista želimo da nas čuju i saslušaju, snizimo ton glasa te nastojmo argumentirano iznijeti vlastito mišljenje. To je uvijek prihvatljiva opcija, ali za nju se potrebno potruditi te kontrolirati svoje emocije.

U Mostaru 25. 5. 2021.

K. L.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

Tags: , , , ,
Katarina Lauc

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

KOLIKO OPREZA JE DOVOLJNO?

O omiljenoj pjesmi

6. srpnja 2018.
O SMIJEHU I OSMIJEHU

O SMIJEHU I OSMIJEHU

11. studenoga 2018.
SAMOLJUBLJE I SAMOZALJUBLJENOST
PETER SLOTERDIJK O ASKEZI I VJEŽBANJU
O gubitku

O gubitku

9. travnja 2019.

O (ne)brizi

30. lipnja 2017.