O kraju

Nešto se završi samo od sebe. Sazrije. Dosegne određeni intenzitet. Vrhunac. I završi. Nešto i mi okončamo namjerno i ciljano. Bilo kako bilo, prije ili kasnije sve se okonča. Sve završi. Sve prestane. Ništa ne traje onoliko dugo koliko želimo. Nespremni dočekamo kraj. Okončanje. Gašenje svjetla. Lakše je s onim što odlučimo sami privesti kraju. Promislimo. Domislimo. Isplaniramo. I učinimo. I ako ima žaljenja zbog onoga što smo slobodno priveli kraju, lakše ga je podnijeti. I ako ima krivice, ona je naša. Tako smo htjeli. Bez obzira na posljedice i nepredviđene ishode i neplanirane komplikacije. Malo je teže s onim što se privede kraju bez nas. Bez našeg pitanja. Bez našeg sudjelovanja. Nešto se na silu otrgne od nas i teško prihvaćamo kraj. Kraj nije bio predviđen. Nije bio planiran. Došao je iznenada. Utješimo se mišlju kako svemu dođe kraj, pa zašto se mučiti s onim što nismo htjeli, s onim što smo htjeli izbjeći, s onim čega smo se bojali? Ne ide uvijek. Kraj koji nismo željeli ne može biti tek tako prihvaćen. Kao nešto prirodno. I normalno. Očekivano. S vremenom ćemo razviti fatalizam i rezignaciju. Prihvatiti. Pomiriti se. Susrest ćemo one koji neće razumjeti naš pogled na svijet. Na njihove entuzijazme i oduševljenja odgovarat ćemo uvijek istim mirnim tonom glasa: Prije ili kasnije sve se mora okončati, i sve će se okončati. U društvu ćemo biti nepoželjni. Ipak, teško je pobijediti realizam vlastitog života i njegovih godina. Kad bismo mogli izbjeći ružnu istinu onoga da će se sve okončati, rado bismo to učinili. Ne uspijevamo. Iza nas je poprilično prošlog. Okončanog. Završenog. Nepovratnog. Odživljenog. Dobivenog, ali i izgubljenog. Nitko previše ne voli kraj. I onda kada nešto slobodno završavamo, uvijek je to uz neku nelagodu. Završeno je jedno razdoblje. Jedna era. Jedno vrijeme. Što god. Makar i dosegli najviše što možemo doseći, kraj izaziva napetost. Što nakon kraja? Može li se ponovo početi? Ako se može ponovo početi, u kakvom smo stanju prije nego počnemo? Imamo li oduševljenja, životnog elana, nutarnje snage kao nekad? Ili smo oslabili? Ima se možda u zalihi. Ali hoće li biti dovoljno? Sa svakim krajem kojega sami izaberemo ili nam se dogodi bez našeg pristanka, odlazi i dio naše snage, onoga što danas ljubitelji efektivnosti i produktivnosti zovu „ulaganjem“. „Uložimo“ sebe, svoje znanje, svoje zdravlje, svoje povjerenje, sami sebe. Kad se stvar ili stvari okončaju, nešto od „uloženog“ će se možda i vratiti. Nikad se neće vratiti sve. Kada dosegnemo granicu iza koje više ne možemo učiniti puno, povlačimo se u sebe. U nama polako i tiho sazrijeva misao: Jednom se sve mora okončati i sve mora završiti. Čak i mi. Ponekad ova misao stvara u nama malodušnost, odsutnost, udaljavanje od svih. Ponekad, misleći na nju i o njoj, osjećamo i olakšanje. Neki se čak i raduju. Nekima i ne izgleda tako loše što će se nešto okončati i završiti. Neki jedva čekaju. Neki se bune. Neki odbijaju prihvatiti. Nad nama vlada nešto što ne definiramo. Radije opisujemo. Osjećaj mira i tišine kada prihvatimo kraj. Bilo čega. Ne mora biti nešto loše po nas i za nas. Kraj može biti i dobar. Dali smo sve. Učinili smo koliko smo mogli. U trenutcima kada se nešto ili netko otme od nas i nastupi kraj, možda nas na trenutak prožme onaj ružnu osjećaj straha i napuštenosti: Kako ću izdržati jer će prije ili kasnije sve završiti. S vremenom čovjek spozna i otkrije da poneki kraj i poneki završetak i nije bio tako strašan i neugodan. I da nije sve stalo i prestalo postojati jer se za njega nešto završilo. Okončavajući i završavajući malo pomalo i s vremena na vrijeme kojekakve stvari, odnose, veze, povezanosti, kontakte, čovjeku se može učiniti da nakon svega slijedi tragedija i kataklizma. Razdoblje pustoši i praznine. Vrijeme nepodnošljive samoće. Era potištenosti i napuštenosti. Ne mora slijediti ništa od toga. Jer čovjeka utješi istovremeno umirujuća i uznemirujuća misao koja ga stalno poput njegove sjenke tiho i nečujno prati: Prije ili kasnije sve završava; prije ili kasnije spušta se zastor; prije ili kasnije kraj je neizbježan. Koliko god bio uznemiren ovim mislima, čovjek u njima pronalazi i smiraj. Ako ništa, lakše podnosi da bi svejedno nečemu došao kraj. Nešto bi završilo i prestalo bez obzira na njegova nastojanja. Takav je nepisani zakon. Istovremeno nas plaši i uznemirava podsjećanjem da sve mora doći svome kraju i umiruje nas da iako je nešto završeno i okončano, ne mora značiti da je to kraj svega. Neobičan zakon koji nas plaši i tješi kako ništa nije prestalo iako je se, barem za nas, nešto zauvijek završilo i okončalo.

U Sarajevu 9. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Coypright: anyaberkut

Leave a Reply