O drugom

Nije svaki razgovor o drugom ogovaranje i kleveta. I nismo svaki put kada govorimo o drugom pakosni i pokvareni u namjeri da uništimo njegov dobar glas i ugled. Govoriti o drugom kada nije tu ne mora uvijek pretpostavljati da ćemo o njemu ili njoj govoriti loše i ružno. Naš odlazak od stola za kojim smo sjedili i razgovarali ne mora biti prožet onim poznatim osjećajem pomalo neugodnim da će čim iziđem govoriti o meni. Nisu sve naše potrebe da govorimo o drugima zlurade.

Naše zanimanje za drugog proizlazi i iz potrebe da ponekad budemo na njegovom mjestu, da budemo on ili ona. Naša fascinacija drugim ne mora biti dio nekog poremećaja, bolesti, nečega negativnog. Drugi može biti predmet naše mašte kao kada razmišljamo o nekoj situaciji i pitamo se kako bismo mi postupili da smo na njegovom ili njenom mjestu. Drugi može biti dio našeg pogleda na svijet, na život, na ljubav i nije uvijek predmet poruge, sprdnje i ogovaranja. Zanimanje za drugog, fascinacija drugim nam ukazuje da ne možemo biti sami i da ne znamo kako bismo živjeli kada ne bi bilo barem jednog ili jedne koji je drugačiji od nas. Naša znatiželja o drugom, zanimanje za njegov život, za njegove želje, za njegov nutarnji svijet nije svaki put znak perverzije i bolesne ljudske psihe. Ponekad je i znak zadovoljstva, prihvaćanja spoznaje da je život čudesniji kad je netko toliko drugačiji od mene, a opet imam potrebu biti jedno s njim ili s njom.

Znatiželja o drugom može imati dobre i plemenite namjere kao potraga za mojim izgubljenim ja koje bih želio pronaći otkrivajući drugog sebi kao nekoga potpuno drugačijeg od mene. Teško je se izdići iz svakodnevnog shvaćanja odnosa mene i drugoga jer se uvriježilo jednoumlje među nama da je svaka moja znatiželja o drugom početak ogovaranja, klevete ili znak duševnog poremećaja. Iz tog jednoumlja kako više nismo sposobni za čistu i nepatvorenu znatiželju o drugom nastao je i strah i odbacivanje naše iskonske ljudske potrebe da budemo fascinirani drugim jer postoji tako drugačije ljudsko biće od nas, a tu je pored nas da bi to moralo biti u najmanju ruku ne samo neobično nego i čudesno.

Iz straha od znatiželje da upoznamo drugog čije je postojanje čudesno, (jer zašto postoji baš točno on ili ona točno takav i takav, a ne drugačiji veliko je pitanje često bez adekvatnog odgovora) više nismo fascinirani drugim koji postoji tu s nama. Drugi je postao običan, svakodnevan, neprijatelj, ogovaratelj, klevetnik, negativac, loš, zao, pokvaren. Zasigurno ima i takvih. Ipak, kako smo došli od pojedinih takvih do toga da su svi drugi takvi? Ali smo došli jer strah od znatiželje o drugom nas podsjeća da u nama postoji napetost prožeta strahom koji nas upozorava da se čuvamo naše znatiželje o drugom jer je on sigurno zao i pokvaren do srži. I zbog tog straha naša znatiželja i potreba za drugim postala je i naš teret, jer kako izraziti znatiželju o drugom i ne biti optužen i osuđen kao poremećen, maloumnik, klevetnik, lažov, nitkov.

Pitanje koje nam naša znatiželja postavlja o drugom nije obično pitanje. Nije svakodnevno. Rijetko se i pojavljuje u našoj svijesti kao jasno pitanje. Pojavljuje se kao fascinacija, kao znatiželja, kao potreba za drugim, kao loš osjećaj nepotpunosti, kao bol zbog gubitka nekoga koga tražimo i ne pronalazimo, kao čežnja za nepoznatim. Ipak to pitanje izbije na površinu u okolnostima koje su tako ljudske, tako naše, tako obične i tako svakodnevne. Kada gledamo crte lica koje spava, kada gledamo osmijeh koji se upravo otvara prema nama, kada slušamo šapat koji postaje glas, kada blagi stisak ruke postaje čvrsti zagrljaj. Sve su to svakodnevne stvari jer gledamo lica koja spavaju, osmijehe koji su nam upućeni, čujemo ljudska šaputanja i glasove koji nam govore, svakodnevno se rukujemo, ponekad i zagrlimo ako se nismo dugo vidjeli. I baš kad je sve tako obično i svakodnevno, kada je sve stvar navike i ne pobuđuje u nama nikakav nutarnji trzaj i pokret pred našu svijest iskrsne pitanje: zašto postojiš ti? Zašto postojiš ti kao drugi?

Zašto postojiš ti nije pitanje na koje se može odgovoriti jednostavnim eto rodio sam se, živio, proživio život i još uvijek živim. Nije ni pitanje na koje se može odgovoriti ti drugi si drugi jer imaš lijep osmijeh, jer tvoje oči sjaje, jer su tvoje ruke tople, jer tvoja koža tako glatka i topla. Nešto dublje u nama nas potiče da izrazimo riječima pitanje: zašto postojiš ti? Kao i pitanje zašto postoji sve, a ne ništa? Ipak pitanje zašto postojiš ti je nekako intimnije od općih pitanja, nekako lakše ulazi u našu svijest i samo odsutnost svijesti o njemu nas stavlja u opasnost da promatramo drugog kao nekoga tko je običan i svakodnevan. Zašto postojiš ti je kao nekakva tajna kob povezana i s pitanjem zašto postojim ja. Vjerojatno i onaj drugi se pita isto kada vidi mene: zašto postojiš ti i istovremeno se pita zašto postojim ja.

Zašto postojiš ti je čudesno pitanje i možemo jedino kriviti sebe što je to pitanje za nas izgubilo čudesnost i snagu da privlači našu znatiželju i naše nutarnje biće. Tako magično pitanje sveli smo na strah da je naša znatiželja pokvarena i poremećena i da je drugi zao i pokvaren. Niti se usudimo pitati zašto postojiš ti, a jer se ne usudimo, nikada nećemo odgovoriti ni na ono drugo pitanje, zašto postojim ja. Kako otkriti ponovo snagu i moć tog pitanja, a da ne potonemo u površnost, običnost i svakodnevnost? Najobičniji odgovor na pitanje zašto postojiš ti jest ponekad taj da se drugi rodio i da živi, ali to je jako daleko od potrage za istinskim odgovorom o postojanju drugog. Možda se i ne može nikada odgovoriti na pitanje zašto postojiš ti. Možda i nema odgovora kao što ne možemo odgovoriti ni na pitanje zašto postojim ja.

Ipak, smijemo li ostaviti znatiželju i potrebu za drugim barem kao mogućnost da privremeno odgovorimo na pitanje zašto postojiš ti? Smijemo li biti toliko slobodni pa odgovoriti na pitanje zašto postojiš ti s jednom ljudskom potrebom, a to je očekivanje da bih u drugom mogao pronaći dio sebe koji mi nedostaje, iako privremeno dok smo i drugi i ja na svijetu. Smijem li biti toliko znatiželjan i fasciniran drugim da mu kao odgovor na pitanje zašto postojiš ti ponudim sebe kao odgovor i izrazim svoj osjećaj kako mi je oduvijek nedostajao dio mene koji se nalazi kod njega ili kod nje? Smijem li izraziti svoju nemoć kako nemam odgovor na pitanje zašto postojiš ti, kako to nadilaze moje granice, mogućnosti i sposobnosti i da možda i pravog odgovora nema? Smijem li izraziti svoju znatiželju i nadu kako u njemu ili u njoj se možda nalazi dio odgovora? Smijem li izraziti svoj strah, bojazan i nesigurnost da ni zajedno možda nećemo uspjeti odgovoriti na to pitanje. Smijemo li pokušati ujediniti naše znatiželje i dati se zajedno u potragu za odgovorom na možda zaboravljeno i izblijedjelo pitanje koje više nitko i ne postavlja na pravi način?

Jer zašto postojiš ti zahtjeva i zašto postojim ja i ukoliko ja i drugi zajedno tragamo za odgovorom mi smo jedno koje zajednički traži taj odgovor. Mi smo toliko potrebno i traženo jedno koje ujedinjuje mene i drugoga, jedno koje je danas ranjeno i povrijeđeno strahom i otklonom da sam i ja i drugi uvijek samo lažov, nitkov, varalica, klevetnik, poremećen i da je najbolje zakopati, izbjeći, sakriti, skloniti, prekriti pitanje: zašto postojiš ti?

U Sarajevu, 28. 9. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: arkela

Leave a Reply