O intimnosti

Intimnost otkrivanja i skrivanja je odnos tijela i pogleda u kojoj se otkriveno tijelo izlaže skrivenim pogledima. U tom odnosu između otkrivenosti tijela i skrivenosti pogleda koji ga promatraju svijet je danas pronašao definiciju intimnosti. Biti intiman znači otkriti tijelo do kraja pogledima koje ne vidimo i koji su skriveni. Intimnosti otkrivanja i skrivanja tijelo i pogled su dovoljni da se ona samoproglasi jedinom i apsolutnom intimnošću krajnjim ishodom i sadržajem intimnosti koja postoji između dvije osobe.  Intimnost otkrivanja i skrivanja ne komunicira, nego se odvija u šutnji i nijemosti između tijela koje je otkriveno i nepoznatog pogleda koji šutke krijući se promatra tijelo. Intimnost otkrivanja tijela skrivenom pogledu je gluha i nijema intimnost gdje komunikacija ne postoji niti za njom ima potrebe. Komunikacija je samo smjetnja intimnosti jer u slučaju komunikacije pogled ne bi ostao skriven, a možda bi i tijelo željelo sakriti se pred skrivenim pogledom. Nasuprot njoj stoji intimnost komunikacije koja je odnos sebedarja i povjerenja u kojoj se sebedarje želi darovati i tako komunicirati s drugom osobom i u kojoj povjerenje želi samo sebe povjeriti drugoj osobi. Sebedarje i povjerenje ne mogu šutjeti i po svojoj naravi oni moraju komunicirati i za međusobnu komunikaciju zahtjevaju razgovor i slušanje. Intimnost otkrivanja i skrivanja i intimnost komunikacije se razlikuju u svom odnosu prema čovjekovom tijelu jer ga u konačnici ova prva ne cijeni i odbacuje i ne smatra ga važnim elementom intimnosti, a druga ga smatra važnim i potrebnim.

Intimnost otkrivanja i skrivanja je uvijek skrivanje od drugog i skrivanje od njegovog povjerenja i vlastitog sebedarja, bježanje od razgovora i slušanja. Ogrnuta u tijelo ponekad ne dopušta sebedarje nego odlučuje da je otkrivanja tijela skrivenom pogledu jedina intimnost koja postoji. Tako sebedarje i povjerenje padaju u drugi plan zarobljeni tijelom koje šuti izloženo skrivenom pogledu. S vremenom povjerenje i sebedarje oslabe ili izblijede i intimnost ostane tek kao tijelo i dok postoji mladost tijela i zategnutost kože vjeruje se da postoji i intimnost. Kada mladost tijela počne propadati i ljepota i sjaj kože oslabi i ono što se mislilo da je bila intimnost prestaje. Intimnost otkrivanja i skrivanja, ona koja se manifestira tijelom uzima se kao temelj i početna točka povjerenja i sebedarja tako da se izlaganje vlastitog tijela smatra sebedarjem, a onaj koji tijelo gleda ili ga koristi je simbol povjerenja. Čovjek ne uspostavlja sebedarje i povjerenje isključivo tijelom, nego daleko više vlastitom nutrinom, ali svijet u kojem živimo ne komunicira nutrinom, samo šutke izlaže tijelo skrivenim i nepoznatim pogledima.

Izlaganje tijela pretvoreno je u čin sebedarja, a njegovo promatranje i gledanje pretvoreno je u čin povjerenja iako se ne može izbjeći pitanje u čemu je sebedarje kad se izlaže vlastito tijelo tisućama nepoznatih očiju i u čemu je povjerenje kada te iste oči gmižu tijelom i bez imalo povjerenja u pogledu tijelo promatraju poput zmije koja čeka da proždre svoj plijen? Intimnost otkrivanja i skrivanja ona u kojoj tijelo čeka da bude razgolićeno pogledom s kojega će nestati svaki osjećaj stida gdje pogled na tijelo odiše svim osim stidom i poštovanjem prema tom istom tijelu neće donijeti onu intimnost koju čovjek duboko želi kada razmišlja o tome da sebe preda tuđem povjerenju, onda kada želi uspostaviti odnos između svog sebedarja i samodarivanja s povjerenjem u očima drugog.

Tijelo je sposobno za intimnost, no njegovo sebedarje i povjerenje završava tamo gdje završava naše fizičko biće i fizički svijet koji ne teže uvijek tome da se ljudi samodarivaju tuđem povjerenju niti zahtjevaju da tuđe povjerenje bude ispitano, preispitano i provjereno kako bi zaslužilo da mu se čovjek potpuno preda. Svijet živi u razdoblju intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela nepoznatim očima i nepoznatim pogledima gdje se sebedarje mjeri otkrivenošću vlastitog tijela i količinom pogleda koji ga promatraju.

Što otkrivenije tijelo i što više pogleda označava više sebedarja i povjerenja. Odatle i potreba da se tijelo izlaže na sve moguće načine i onaj koji ga izlaže smatra se najvećim samodarovateljem. Odatle i potreba da se pogledi bez ikakvog stida i srama koji promatraju tijelo nazivaju povjerenjem i što više pogleda na tijelo rađaju jačim povjerenjem. Ali tko tu dariva samog sebe i tko je tu nositelj povjerenja? Kakvo sebedarje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja gdje čovjek vlastito tijelo izloži bezbrojnim pogledima? Kakvo povjerenje postoji u intimnosti otkrivanja i skrivanja u kojoj skriveni i tajni pogledi gledaju tijelo koje ne zna da ga se gleda?

Intimnost otkrivanja i skrivanja ne zahtjeva razgovor i slušanje, njoj su dovoljni tijelo, šutnja i pogled da sebe predstavi kao smisao odnosa između dvije osobe kao krajnji ishod intimnosti između dvoje ljudi. Intimnost otkrivanja i skrivanja u otkrivanju tijela nepoznatim pogledima i očima ne rađa osjećajem sebedarja, nego generira osjećaj nepovjerenja jer nema nade da će se u pogledima nepoznatih očiju pronaći tragovi povjerenja koji su potrebni za potpuno sebedarje.

Intimnost komunikacije u kojoj čovjek sebe predaje drugom nije predavanje tijela nepoznatom pogledu, nego predavanje vlastitog bića u potpunosti biću drugoga kroz razgovor i slušanje. Tu se bez straha u intimnosti komunikacije susreću dvije ljudske nutrine potpuno predane onomu što trebaju učiniti kako bi bile intimne. Nutrina kojoj se može apsolutno vjerovati i nutrina koja se zbog tog povjerenja odlučuje na potpuno sebedarje. Intimnosti komunikacije tijelo nikada neće biti dovoljno, ona uvijek teži potpunom stapanju s drugim s cijelim njegovim bićem i tijelo koje prvo uspostavlja odnos između dvoje kasnije ostaje po strani kako bi osobe stupile u intimnost komunikacije gdje se njihova nutarnja bića kroz povjerenje i sebedarje spajaju u jedno biće u jednog čovjeka u jednu osobu. Intimnost komunikacije povremeno je prezrena i odbačena kao slabost i nesposobnost, često optuživana da idejama sebedarja i povjerenja, razgovora i slušanja čovjeka sputava u njegovoj želji i strasti da tijelo bude početak i kraj svake intimnosti. Često optuživana da svojim zahtjevima za razgovorom i slušanjem ne dopušta da pogledi ostanu skriveni dok promatraju otkriveno tijelo.

Ali što kada tijelo prestane biti privlačno nepoznatim pogledima, što kada tijelo prestane biti sposobno svojom golotinjom i otkrivenošću privlačiti poglede i postane objekt poruge i gađenja? Je li to znači da čovjek u tom tijelu čije otkrivanje više nitko ne želi nije dostojan sebedarja i povjerenja unatoč nedostatcima njegova tijela? Što kada se požudni i nepoznati pogledi izrode u poglede prijezira i gnušanja prema tom istom tijelu? Nije li čovjek i u takvom tijelu dostojan pogleda u kojem će ugledati povjerenje?

Intimnost otkrivanja i skrivanja koja se ponaša prema čovjeku i njegovom tijelu kao prema objektu teži isključivo tome da tijelo razotkrije i da ga obožava odbacujući pri tom sve nedostatke i slabosti tog istog tijela. Intimnost otkrivanja i skrivanja štujući tijelo kao božanstvo ne dopušta da tijelo slabi i stari, nego tijelo koje više nije za pokazivanje zamjenjuje novim tijelom, mladim i vitkim koje će već sutra biti odbačeno kao staro, slabo i neugledno. Intimnost otkrivanja i skrivanja je intimnost u kojoj je sve podređeno skrivenim i nepoznatim pogledima koji promatraju tijelo i koji ne žele gledati slabljenje tog istog tijela. Oni žele uvijek samo nova tijela kako bi stvorili privid o tijelu koje je savršeno, koje ne obolijeva i koje ne propada i koje vječno traje.

Nepregledan broj tijela koja se svakodnevno izlažu pogledima koja su uvijek mlada, zategnuta i nova stvorilo je i osjećaj da je tijelo krajnja instanca intimnosti nakon koje nema više ničega što bi ljude međusobno povezivalo. Sa prvim znacima slabljenja tijela, s prvim nesavršenostima tijela i intimnost se lomi i raspada kao da je nikada nije ni bilo jer tijelo postane objektom pogleda koji ga prezire i promatra sa gađenjem. Intimnost otkrivanja i skrivanja gdje čekamo da naša tijela kao objekti budu izložena pogledima mnogih uklanja iz svijesti intimnost komunikacije, sebedarje i povjerenje između nas. Ponekad više i ne vjerujemo ni u sebedarje niti u povjerenje među nama, više ne vjerujemo da je moguće potpuno sebedarje i predanje povjerenju drugoga. Jedino što još vjerujemo jest da dok imamo savršeno tijelo, postoji sebedarje i dok postoji pogled drugoga koji se divi našem tijelu, postoji i povjerenje s njegove strane. Kad tijelo oslabi i pogled od divljenja prijeđe u gađenje i prijezir, možda tada shvaćamo težinu pogreške koju radimo kada intimnost svedemo na tijelo kojega treba izložiti pogledima svih koji su zainteresirani bez obzira ima li u njihovim pogledima povjerenja ili nema.

Kada se živi dugo u intimnosti otkrivanja i skrivanja, izgubi se osjećaj za intimnost komunikacije i prestane se vjerovati i nadati da je potpuno sebedarje moguće jer se u nekoga ima apsolutno povjerenje. S vremenom prestanemo vjerovati u moć i domete intimnosti komunikacije i jedino što nam preostane jest bjesomučna borba da svoje tijelo očuvamo kako znamo i umijemo kako bi otkriveno služilo nepoznatim i skrivenim pogledima. Robovi intimnosti otkrivanja i skrivanja tijela skrivenim pogledima prestanemo se nadati da ćemo i sa slabim i bolesnim tijelom biti sposobni za sebedarje i da će netko na naše bolesno i nesavršeno tijelo gledati pogledom potpunog povjerenja u nas i ono što se nalazi u nama, a ne okretati glavu od gađenja i prijezira prema novom mladom tijelu koje će uskoro zamijeniti ovo naše slabo i nemoćno.

Paradoks intimnosti otkrivanja i skrivanja jest što ona prezire ljudsko tijelo jer čim se na njemu pokažu vremenske pukotine, intimnost otkrivanja i skrivanja okreće pogled prema tijelu kojega vrijeme još nije nigdje načelo. Intimnost otkrivanja i skrivanja počinje i završava ne sa bilo kakvim tijelom, nego sa savršenim ljudskim tijelom kojega nakon pomnog pregleda i ispitivanja još nije nagrizao zub vremena. Već kod prvog vremenskog ugriza bilo oko očiju, lica, ruku, trbuha, nogu, grudi, intimnost otkrivanja i skrivanja će odbaciti tijelo i predati ga vremenu da ga proždre iako to tijelo u sebi krije neprocjenjivu vrijednost koju zovemo ljudskom osobom.

Intimnost komunikacije također počinje s tijelom kao onim preko kojega se komunicira s drugim tijelom. Ali, intimnost komunikacije se zadovoljava sa svakim tijelom koje u sebi krije bogastvo ljudske osobe i njezinu sposobnost za sebedarje i povjerenje. Intimnost komunikacije ne obraća pažnju na zub vremena koji je nagrizao tijelo, niti se previše uzbuđuje gledajući slabost tijela, nego kao prijatelj tijela pruža pogled pun razumijevanja i povjerenja prema tom tijelu. Intimnost komunikacije gleda na tijelo bez imalo gađenja i prijezira s poštovanjem i dostojanstvom jer tijelo u sebi krije osobu koja je i u načetom tijelu sposobna i za sebedarje i povjerenje i nikada ne prezire tijelo drugoga niti ga odbacuje.

Intimnost komunikacije ostaje s tijelom do kraja njegovog fizičkog trajanja i nikada ga ne izlaže nepoznatim pogledima nego isključivo pogledu one ljudske osobe koja je zaslužila da joj se tijelo preda zajedno s cijelom ljudskom osobom jer pogled drugoga zrači potpunim povjerenjem koje se već dokazalo u bezbrojim okolnostima života i dokazuje se i sada kada je tijelo slabo, ostarjelo i potrošeno, ali još uvijek je to tijelo cjelokupna ljudska osoba koja želi sudjelovati u intimnosti komunikacije jer nudi sebedarje i traži povjerenje jer nudi razgovor i traži slušanje.

U Sarajevu, 27. 7. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Woravit Sirisukodom

Leave a Reply