Petak, listopad 22, 2021

Ne žele svi učenici biti odlikaši. Neki su sasvim zadovoljni i sa svojim vrlo dobrim uspjehom, a zadovoljni im i roditelji. Često čujemo priču: „Mala nam odlična u školi, a sin ‘nako vrlo dobar … ma samo nek’ nastavi, da i to ne pokvari!“ No, neki učenici su još skromniji. Zadovoljavaju se i s trojkama, pa i dvojkama. Kao, „važno je završiti školu … kao da će te netko pitati poslije kakve su ti ocjene bile…“.

E sad, s jedne strane, ima ono da je svaka ocjena za đaka. Da je dvojka po sebi nešto grešno, sramotno ili protuzakonito, ne bi je onda ni bilo. No, s druge strane, neosporno je da osrednji učenici po sebi predstavljaju svojevrsnu permanentnu opasnost za nastavni proces. Oni dokazano usporavaju one nadarene učenike u napretku. Jer umjesto da radi s njima neke napredne stvari, nastavnik radi onih prije spomenutih mora danas po 68. put ponavljati što je to subjekt a što predikat. Osrednji učenici predstavljaju opasnost i za samog nastavnika, jer nakon što se kvalitetno pripremio i svojski potrudio da nešto pojasni, a ovi opet nemaju pojma, normalno je da se na kraju priupita kome se i zašto uopće priprema i toliko trudi?

Prosječnost je općenito gledano nemilosrdan ubojica tuđeg entuzijazma. Ona obezvrjeđuje sve što je plemenito i napredno, i vraća čovječanstvo na raspolaganje nekim arhaičnim rješenjima.

Winston Churchill reče da petominutna konverzacija s prosječnim glasačem predstavlja najbolji mogući argument protiv demokracije. Ovdje se ne radi samo o subjektivnom stajalištu jednog političara nego i o svojevrsnoj dokazanoj znanstvenoj činjenici. Na primjer, unutar tzv. Daning-Krugerovog argumenta se primjećuje kako samo stručnjaci mogu izabrati stručnjake, što će reći da samo dobar poznavatelj ekonomije može prepoznati dobrog ekonomistu, kao što i samo dobar poznavatelj politike može prepoznati dobrog političara. A glede svih ostalih, mediokriteti će uvijek birati mediokritete, kao što će bagra uvijek birati bagru.

Prosječnost je također i svojevrsni ubojica religije. Ogrezao u sinkretizmu paušalnog tradicionalizma, pučkih predaja, praznovjerja i poslovičnog etno-nacionalizma, prosječni vjernik (ali nerijetko i vjerski službenik) predstavlja skoro pa nepremostivu prepreku za svakog istinskog tražitelja istine. Ponovno, ni ovdje se ne radi tek o subjektivnom stajalištu jednog teologa, nego o pravorijeku crkvenog učiteljstva, jer takvi vjernici umjesto da otkrivaju lice Božje, sakrivaju ga pred drugima (usp. Gaudium et spes 19).

Prosječnost je i svirepi ubojica umjetnosti. Tko će i zbog čega uvježbavati Beethovena, Rahmanjinova ili Bacha dok prosječni glazbeni konzument traži neki jednostavni, sirovo-efektni, audio-vizualno-erotični poticaj za napit se i proskakat malo.

Ma na svim poljima ta prosječnost čini štetu. Ona od šarlatana čini stručnjake, dok one kvalificirane na kraju ne proglasi prekvalificiranima!

No, na kraju nešto jako važno. Nitko od nas nije u svemu stručan i ono, baš u svemu nesebično posvećen, što će reći da je svatko od nas u nečemu i jako prosječan i površan. Tuđa prosječnost će od svakog našeg plemenitog nastojanja učiniti herojsku avanturu i križni put. Valja nam patiti za sve ono što je dobro i uzvišeno, ali i u toj patnji čovjek treba ostati dostojanstven i nasmiješen. Ako zbog ničega drugog, onda zbog činjenice da u nekim područjima i mi svojom prosječnošću razaramo tuđi entuzijazam. Kako već tko i gdje: Netko nervira marljivog kolegu na poslu svojim stalnim kašnjenjem i prijevremenim kidanjem, netko ubija prijatelja optimista svojim stalnim crnjakanjem i kuknjavom, netko živcira svojeg liječnika upornim i bezočnim neodustajanjem od pušenja i nezdravog života, netko opet izluđuje svojeg urednog životnog partnera vlastitom aljkavošću, netko satra pametan svijet svojim površnim napadnim mišljenjem o svemu i svačemu … i milijun drugih načina i kombinacija … Uglavnom, puno je teže primijetiti vlastitu prosječnost nego tuđu, i možda se baš stoga tako lako i uživimo u depresivnu ulogu žrtve.

Zbog svega toga valja nam strpljivo i sa sobom i s drugima …

 

U Sarajevu, 3. 7. 2018.

M. B.

Tags: , , ,
Mario Bernadić

Ostali tekstovi

O krhkosti

O krhkosti

20. kolovoza 2020.
“FILOZOFIJA ZA ŽIVOT I OSTALE OPASNE SITUACIJE”
Izgubljeni, ali ne zatrajno
DRŽI PARAZITA!

DRŽI PARAZITA!

26. travnja 2015.

MILOST VS. ZASLUGA

7. veljače 2018.
UPUTSTVO ZA TUGU

UPUTSTVO ZA TUGU

3. listopada 2018.
Enantiodromia

Enantiodromia

21. srpnja 2016.