MILOST VS. ZASLUGA

Milost je vrlo važan teološki pojam. Da bi nešto bilo milost potrebna su dva uvjeta: da bude nezasluženo od strane onoga kome se iskazuje milost, te da bude neuvjetovano kod onoga koji iskazuje tu milost. Na primjer, ukoliko vas lopov sa uperenim pištoljem ljubazno zamoli da mu date sve pare što imate uza se, tu se svakako ne može govoriti o milosti, nego o pljački, jer ne da ste u ovom slučaju samo uvjetovani, nego ste čak uvjetovani golim životom.

Uzmimo drugi primjer, ako roditelji kupe djetetu nove cipele, je li to onda milost? Nije! Istina da dijete nije s nečim konkretnim zaslužilo te cipele, ali ono je još uvijek dijete i ne može ih samo sebi zaraditi i kupiti. S druge strane, roditelj je i u ovom slučaju uvjetovan, jer je zakonski dužan da se brine o svome djetetu i njegovim potrebama, upravo jer je ono još uvijek nesamostalno i nemoćno.

No, ukoliko neki prosjak diskretno moli za pomoć i vi mu izađete u susret, to je onda milost. On vašu pomoć ni s čim nije zaslužio, a vi ni s čim niste ni uvjetovani. Naravno, i o ovome bi se dalo raspravljati. Neki drugi teološki naglasci bi rekli da svaki čovjek zaslužuje pomoć samim tim što je čovjek – ljubljeno Božje stvorenje, a i za darovatelja bi se moglo reći da je uvijek manje ili više uvjetovan – također zato što je čovjek, ljubljeno stvorenje Božje koje je pozvano da se uči od božanske svetosti i dobrote, a ne da vlastitu zloću i tvrdoću opravdava tuđom – još većom – zloćom i tvrdoćom.

S potonjim smo zapravo dotakli i samu opravdanost/nužnost milosti u našem životu. Bog je onaj koji je milostiv, milosrdan, bogat dobrotom, te koji poziva čovjeka da i sam to u životu nasljeduje.

Teška neka riječ za naše vrijeme

U teologiji se također kaže da je riječ milost postala na neki način nedobrodošla u našem vremenu. Ova riječ kod nekih može buditi i neke poviješću inicirane frustracije. Predočimo si – recimo – nemilosrdnog vladara kojem se podanici silom prilika moraju obraćati s „milostivi gospodine“ ili „milostiva gospođo“, što će reći da ova riječ kod nekih može evocirati snažne arhaične konotacije jednog nepravednog društvenog poretka.

No, još više od toga, u današnjem vremenu ljudi se više interesiraju za zasluge nego za milosti. Tako bi netko rekao: „Pusti se ti meni milosti; daj ti meni što zaslužujem po zakonu!“ Sve jasno, ali ipak ostaje pitanje, kako ćemo znati da je netko nešto stvarno zaslužio i u kojoj mjeri?

Klizak teren zvani zasluga

Njemački književnik Martin Kessel  alias Hans Bruhl reče jednom zgodom glede odlikovanja: “Tko traži odlikovanje, nije ga zaslužio, a tko ga je zaslužio, nije mu ni potrebno.” Ovdje se radi otprilike o logici: ako nešto stvarno zaslužuješ onda to nećeš ni morati tražiti, jer sigurno ćeš biti nagrađen za dobro što si učinio. S druge strane, ukoliko netko mora puno moljakati i pričati o svojim zaslugama, to znači da ta njegova zaslužnost i nije posve uočljiva i jasna po sebi.

Jedna dobra zgoda sa Silvijom Berlusconijem kaže kako su mu u njegovim premijerskim danima jednom prilikom došli predstavnici štrajkača koji su tražili veća primanja. I tako su mu oni uporno objašnjavali da oni zaslužuju veće plaće, da bi im neumoljivi Silvio na kraju ponudio šokantno rješenje: „Najtoplije vam savjetujem da počnete zarađivati više“. Gospodin Silvio svakako nije svetac, ali nitko mu nikad nije mogao osporiti da je poslovno uspio krenuvši od same nule. Ratno siroče, još kao dječačić počeo raditi na pijaci, nosajući kave i radeći najgore poslove. Uspio uštedjeti za vlastiti štand, onda i za drugi, pa polako otvorio nekakvu radnjicu u sklopu pijace, pa drugu, treću… i sve tako polako do pozicije najmoćnijeg Talijana i jednog od najmoćnijih ljudi svijeta. I sad oni njemu „mi zaslužujemo“ … a on će „ako zaslužujete, onda jednostavno sebi i zaradite“.

Milost ipak nije nadiđena

Živimo u vrlo nezadovoljnom vremenu. Većina ljudi je uvjerena da zaslužuje više: bolji posao, boljeg šefa, boljeg partnera, bolje prijatelje, bolju državu … pa čak i boljeg Boga. Ok, tko zaslužuje onda neka jednostavno nađe i uzme sve to što mu po zakonu i pravu pripada. Ili možda ipak ne zaslužujemo sve to, premda smo opijeni sviješću o vlastitoj posebnosti, važnosti i vrijednosti. To i jest učestala svijest našega vremena: jako smo posebni i vrijedni, premda drugi to ne opažaju. Pa zar su svi slijepi ili možda ja ipak nisam toliko vrijedan koliko mislim. Ne bojmo se priznati ovo drugo … to svakako nije kraj. Štoviše, tek to može predstavljati novi sretni početak, jer milost još uvijek postoji, i na nebu i na zemlji. Ono, kako i gordi Martin Luther zaključi pred vlastitu smrt: „Svi smo mi prosjaci.“

 

 U Sarajevu, 7. 2. 2018.

M. B.

Leave a Reply