ČEMU NAS POUČAVA ČEŽNJA?

Čovjeku je obično sasvim jasno što želi, ali tek će morati doći do odgovora zašto baš to želi…

Kaže se ono da bi svi dječaci voljeli postati piloti. Moglo bi se reći da se radi o vrlo dobroj želji i ambiciji, jer ako želiš biti pilot, neće biti dovoljno samo da budeš hrabar i zeru lud. Ima tu još puno toga… Treba marljivo učiti i raditi na sebi, i to u jednom vrlo opsežnom spektru, jer pilot mora biti potpuno zdrav, i fizički i psihički; pilot također mora biti odgovoran, ali i uredan, kulturan i lijepo odgojen… Svakako ne dolikuje da za upravljač nekog Airbusa od 200 milijuna dolara sjeda neka neotesana i neočešana spodoba.

Kažu da bi sve djevojčice htjele biti princeze. Reklo bi se jako dobra želja i ambicija, ali opet samo u slučaju ako se shvati u svojoj punoj širini. Od plemkinje se očekuje da bude – kako sama riječ kaže  –  plemenita, a to je puno više od one haljine svilene i zlaćane krune. Plemenitost znači poštenje, dobrotu, mudrost, otmjenost, staloženost, osjećaj za ugrožene i potrebite, i još svašta nešto pozitivnog i dobrog…

Vidimo, priroda nas u startu naoružava dobrim ambicijama kako bi rasli i razvijali se u kompletne i pozitivne ljude. Zato treba slijediti svoje srce, ali ono – kako kažu, bilo bi dobro pri tome sa sobom ponijeti i pamet.

Elf i zlatna riba (bajka). Izvor (foto): 123rf.com

„Posuđene“ želje

Kako čovjek raste i postaje zreliji polako se oslobađa tih arhetipskih čežnji. Sada sve postaje konkretnije i bliže, pa tako i naše puste želje. Puno toga što želimo, želimo samo zato što to žele i drugi. Za takve želje se lako ispostavlja da zapravo ni nisu bile naše. Npr., želiš novi, skuplji pametni telefon, i kad ga kupiš moglo bi se reći da si dan-dva stvarno sretan. Međutim, već idući tjedan, sasvim ti je normalno što ga imaš, a za mjesec-dva, već ćeš se zagledati u neki drugi… E tako ide sa svim našim željama koje u stvari i nisu naše. Zanimljivo, one se ne tiču samo stvari materijalnog reda. To npr. može biti i neka posebna škola/fakultet ili čak neka osoba. Ljudi ulete i vrlo brzo primijete: „Al’ se uvalih!“ Jednostavno, to nikad nisi ni želio … samo si se zaletio za nečijom tuđom željom.

Iz ovoga slijedi jedan sasvim jednostavan i jasan zaključak: naše istinske želje proizlaze iz samih nas, te stoga i imaju neko esencijalno značenje za naš život i sreću. Takve nas želje ne prolaze lako, kao ni sreća i zadovoljstvo kad ih konačno ostvarimo.

Opsesija

Međutim, postoji i onaj nezgodan scenarij kad nekog ili nešto uporno pa čak i opsesivno želimo, a taj netko ili nešto iz godine u godinu NIŠTA, bez vidljivih znakova promjene stava ili mišljenja prema nama. Neuroznanstvenici bi za ovakve situacije jednostavno primijetili da naš mozak nije savršen te da ponekad jednostavno okrutno pogriješi prema samima nama. Međutim, možda ipak zgodnije rješenje dolazi iz područja psihologije. Psihologija za ovakve situacije zna reći da se ovdje i ne radi o smislenoj čežnji za cijelom osobom, nego prije o nepotpuno artikuliranoj čežnji za nekom njezinom osobinom. U ovakvim situacijama čovjek bi se trebao doslovno pitati što ima ta osoba, a da mi sami nemamo? Ovdje se često radi o vlastitom nedostatku neke egzistencijalne osobine bez koje dugoročno biva ugroženo sve ono što imamo i što jesmo. Stoga nas i praiskonski snažna čežnja upućuje prema toj osobi kao prema svjetioniku, ali to na koncu – kako rekosmo – i ne mora biti čežnja prema posjedovanju, nego nesvjesna čežnja prema orijentiru i uzoru…

Vidimo, ne postoji greška, nego nešto kao greška: našem mozgu nije lako prevesti sve nesvjesne sadržaje koji naviru iz dubine. Ipak, istinska i duboka čežnja nikad ne laže. Ona nas uvijek upućuje prema onome što nam je stvarno i egzistencijalno potrebno, ali na koji će nam način to točno trebati i zbog čega … e o tome će trebati razmisliti, ali još bolje – s drugima iskreno o tome razgovarati. Jer već je Jung ustvrdio da se nesvjesni sadržaji ljudske psihe isključivo mogu dijaloški protumačiti, a iskren i provjeren prijatelj za našu psihu dokazano ima podjednak učinak kao i neki vrstan terapeut.

 

U Sarajevu, 2. 11. 2017.

M. B.

Leave a Reply