UZ BOŽIĆ 2018. – TAJNA KRISTOVE ZVIJEZDE

Evanđeoski tekst zbori: „Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti’. Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: ‘U betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela! Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: ‘Pođite, reče, i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim’. Oni poslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu“ (Mt 2, 1-11).
Navedeni tekst nam ne daje na uvid sve detalje i činjenice u kontekstu pojave ove nove misteriozne zvijezde, no, kaže nam da se ista pojavila te još važnije: da su na osnovu nje mudraci iz daljine nekako razaznali rođenje velikog kralja i to tamo negdje u maloj i zabitoj Judeji. Tekst ne govori na osnovu kojih znanja su oni to zaključili, ali svjedoči da su mudraci bili vrlo uvjereni u vrijednost i autentičnost svojih saznanja. Eto, kad konačno pronalaze dijete, oni ne zdvajaju i ne bave se nekim dodatnim provjerama i ispitivanjima, nego se jednostavno bacaju u poklonstvo, prinoseći pri tome još i vrlo vrijedne darove. I sama struktura darova govori nešto o tome da su oni bili itekako svjesni veličine i jedinstvenosti ovog djeteta. Zapravo, sami darovi upućuju na njegovu spasiteljsko-mesijansku funkciju. Tako se zlato od davnina promatralo kao znak kraljevskog dostojanstva i moći. S druge strane, tamjan se koristio prvenstveno u bogoslužju. Ljudi su kađenjem stvarali ugodan mirisni dim s kojim se častilo Boga i ostale nebesnike. Prinošenje tamjana jednom djetetu je značilo da se istom pridaje božansko značenje, međutim, potonje treba uzeti s dozom opreza, jer su mudraci dolazili iz kulture u kojoj su se manje-više svi kraljevi i veliki junaci častili kao bogovi ili barem sinovi božji. Treći dar – smirna je već nešto više simptomatična. Ova skupocjena mirisna pomast se u Starom svijetu koristila kod ukopa kraljeva i drugih bogatih velikaša. Ovdje se postavlja pitanje, zašto mudraci posmrtnu pomast poklanjaju jednom tek novorođenom djetetu? Jesu li možda oni u ovom smislu razaznavali nešto i o njegovoj ranoj i nasilnoj smrti? O ovome nije lako govoriti, no kršćanska tradicija je od davnina pozitivno akceptirala navedenu pretpostavku. Mudracima ćemo se kasnije ponovno vratiti, ali prvo nešto o samoj zvijezdi.

Teorija o kometi
Kristova zvijezda se danas često predstavlja i slika kao kometa. Radi se o sjajnim nebeskim tijelima s dugim i blistavim repom. Promjer im je obično od 10 do stotinu kilometara, a sastavljene su ponajviše od ugljika i leda. Zbog visokog postotka ugljika kometi su zapravo potpuno crni. Počinju lijepo svijetliti tek kad se na svome putu nađu u blizini sunca. Tada se zbog sunčeve toplote led počinje intenzivno otapati, a novonastala vodena para počinje reflektirati sunčanu svijetlost prema zemlji. Danas se uobičajeno smatra da Kristova zvijezda nipošto nije mogla biti kometa, jer su se iste u starom svijetu smatrale zlokobnim znakovima koji prethode velikim nesrećama: ratovima, epidemijama, gladi i sušama. Ova zloslutna interpretacija pojave kometa je bila živo prisutna sve do u kasni Srednji vijek, tako da je vrlo malo vjerojatno da se kod pojave Kristove zvijezde radilo o kometu. Za novu tradiciju je zapravo bio odgovoran talijanski renesansni slikar Giotto. Ovaj je prvi počeo slikati Kristovu zvijezdu kao kometu, a onda su ovu praksu počeli preuzimati i drugi umjetnici, tako da je ona s vremenom postala uobičajena. Međutim, osobno bih primijetio da se iz cijele priče kometa ipak ne može isključiti, jer sam Isus Krist je imao taj nenadmašan talent da ljudsko zlo preokreće u dobro, bilo da je riječ o osobnim sudbinama, bilo o uvriježenim simbolima. I jedan drugi zlokobni simbol je isto tako transformirao: križ – od sredstva okrutne egzekucije za najgore, proklamirao je univerzalni simbol duhovnosti i spasenja!

Teorija o Supernovi
Poznati matematičar i astronom Johannes Kepler je 1603. god. opazio na nebu jednu konjukciju (blizak susret) planeta Jupitera i Saturna. Godinu dana kasnije je na gotovo istom mjestu na nebu opazio i jednu supernovu. Pri tome je krivo zaključio da konjukcije prethode supernovama, jer to što je on opazio bilo je posve slučajno. Kako je već ranije bio precizno izračunao da se u 7. god. prije Krista dogodila jedna konjukcija Jupitera i Saturna, sukladno tome je zaključio da se poslije toga dogodila i jedna supernova, te da je ona bila vjerojatno ta famozna Kristova zvijezda. Inače, supernove nastaju eksplozijom vrlo masivnih zvijezda na kraju njihovog životnog ciklusa. Radi se o nevjerojatno snažnoj i blještavoj eksploziji, vidljivoj i na nevjerojatnim kozmičkim odstojanjima. Danas se ova teorija redovito ne uzima ozbiljno u razmatranje i to iz jednostavnog razloga što su marljivi kineski astronomi u to vrijeme već redovito promatrali i bilježili sve nebeske fenomene. A iz njihovih sačuvanih bilješki je sasvim bjelodano da u vrijeme Isusovog rođenja nije bila zabilježena niti jedna supernova. No, Kepler je ipak bio na dobrom putu, premda je nesmotreno zapostavio svoje najvažnije opažanje. Naime, većina današnjih astronoma povezuje Kristovu zvijezdu upravo s naznačenom konjukcijom Jupitera i Saturna koju je Kepler bio izračunao za 7. god. prije Krista!

Teorija konjukcije
Dakle, Kepler je vrlo dobro započeo, ali je krivo završio. Izgledno je da ga je bilo zbunilo samo vrijeme proračunate konjukcije. Naime, kako rekosmo, radilo se o 7. god. prije Krista, a on je u skladu sa uvjerenjima svog vremena bio uvjeren da se Krist rodio one „nulte“ godine, od koje se nova era i broji. No, s vremenom su svi postajali sigurniji da se Krist nije rodio one „nulte“ godine, već otprilike četiri do sedam godina prije toga, ili paradoksalno rečeno, četiri do sedam godina prije samog sebe. Ovo računanje godine Isusovog rođenja je danas prihvaćeno i od strane većine kršćanskih teologa. Jednostavno, puno dokaza upućuje na to da se Isus rodio koju godinu prije nego li se to tradicionalno računalo. Dakle, u naznačeno (novo) vrijeme Isusovog rođenja se dogodila jedna i to trostruka konjukcija. Pod ovim „trostruko“ se podrazumijeva kako se bliski susret Jupitera i Saturna dogodio u tri navrata te godine, po jednom u svibnju, rujnu i prosincu.
E sad se opet vraćamo mudracima. Navedena konjukcija nije važna samo zbog svoje sjajne pojavnosti, nego i zbog svog simboličnog značenja unutar starobabilonske astrologije. Ukoliko su mudraci bili učeni babilonci onog vremena ili ukoliko su barem dobro poznavali babilonsku astrologiju, tada postaje sasvim jasno zašto su se onomad pojavili pred Isusom sa svojim darovima. Stari Babilon je imao dobro razvijenu astronomiju, čak, moglo bi se reći i začuđujuće dobru. S važnom napomenom, oni kretnje i konstelacije nebeskih tijela nisu promatrali kao neku zasebnu neovisnu stvarnost. Naprotiv, oni su smatrali da svaki događaj na nebu ima svoj pandan i ovdje na zemlji, a to više nije samo astronomija, nego i astrologija. Planet Jupiter se u Babilonu nazivao kraljevskim planetom i sukladno tome su ga dovodili u vezu sa svojim najvišim božanstvom Mardukom. S druge strane, planet Saturn su promatrali kao njima susjednog izraelskog kralja, a da stvar bude još intrigantnija, navedena konjukcija iz 7. godine pr. Kr. se dogodila u tzv. sazviježđu ribe (zapravo riba, jer dvije su…), koje su opet po njihovim astrološkim shvaćanjima predstavljale nebesku presliku tadašnje Palestine, u kojoj se Isus i rodio. Dakle, ovdje imamo susret tri važna nebeska simbola: Palestina – izraelski kralj – vrhovni bog i kralj! Tko je tad bio mudar i bogobojazan u Babilonu: spremio se, ponio darove i otišao se pokloniti!
Vidimo, teorija konjukcije se pokazuje dosta ozbiljnom, no, ni ona nije posve bez mana. Tako neki astronomi ističu da konjukcija samo na prvi pogled izgleda poput jednog sjajnog nebeskog tijela. Tko se bolje zagleda primijetit će da se ovdje radi o dva bliska, ali jasno odvojena tijela, a apostol Matej ovome nasuprot koncizno govori o samo jednom novom nebeskom tijelu.
Svakako da ima još i drugih tumačenja o Kristovoj zvijezdi. Neki alternativci tvrde da se radilo o takozvanoj „merkaba“ pojavi, pojmu koji u Starom Zavjetu pokatkad označava pokretno mistično Božje prijestolje (Ezekijel), a katkad vatrenu nebesku kočiju (poput one što uznese proroka Iliju). Merkaba se opet danas počesto prikazuje kao nekakvo istinsko nutarnje čovjekovo ustrojstvo. U tom smislu se ona poistovjećuje s geometrijskim oblikom dodekaedera (trodimenzionalni heksagram), a osim ovoga postoje i mnoga druga egzotična rješenja, no za njih ovdje nemamo niti dovoljno vremena niti dovoljno prostora.
U konačnici možemo reći da Kristova zvijezda pripada totalitetu Kristove tajne, a u svemu tome čovjeku je ponešto spoznatljivo, ali nikad ne sve u potpunosti.
U Sarajevu, 25. 12. 2018.
M. B.
Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.

Leave a Reply