Ponedjeljak, kolovoz 2, 2021

Ponekad je teško sabrati u smislenu cijelinu i dati odgovor na pitanje što je bilo prije: događaj koji nam se dogodio ili osjećaj koji je uzrokovao događaj? Osjećaji se uvijek čine prolaznima, zaboravljamo ih, nestaju iz pamćenja dok se događaji zadržavaju duže u našim sjećanjima. Kada nešto opisujemo onda opisujemo događaj, osjećaja se ne sjećamo. Je li uvijek tako? Većina će se složiti da jest. Zaljubljeni kad opisuju kako su se susreli čini se kao da opisuju događaj. Možda je bio i neki osjećaj ali teško ga se prisjećamo. Lakše se prisjećamo ulice, bara, dijelova razgovora, boje očiju, odjeće nego li osjećaja koji se u tom trenutku javio. Događaji su tragovi osjećaja u svijetu i stvarnosti, a osjećaji su tragovi događaja u nama.
Dvoje zaljubljenih ponekad vole posjetiti mjesto gdje su se prvi put susreli. Za sve druge to mjesto je kao i svako drugo mjesto, tek jedna od ulica, tek jedan od barova, tek jedan od mostova, tek jedan od gradova, tek jedan od parkova. Za sve druge to su beznačajne i mrtve stvari koje ne upućuju na bilo kakav događaj. Prolazimo pored neke ulice svaki dan. Ulica je beznačajna. Svakodnevno stotine drugih prolazi pored nje i kroz nju. Ta ulica ne znači ništa, barem ne nama. Onda se slučajno pojave dvoje starijih ljudi koji se drže za ruku i gledate ih kako se došaptavaju poput dvoje mladih i pokazuju drhtavim rukama na metalnu i napola raspadnutu ogradu. Ograda nama ne znači ništa. Ne bismo je ni primijetili da nam je njih dvoje nisu pokazali. Ali za njih dvoje ograda je događaj, svijet, stvarnost trag događaja kada su se prvi put slučajno susreli i susret traje i danas. I taj događaj u njima je stvorio osjećaj koji je možda zaboravljen i sada bi ga trebalo oživjeti.
Ulice, parkovi, barovi, mostovi, ograde za nas su često mrtve stvari. Nepomične, hladne, nezainteresirane. Glupo je i pomisliti da bi jedna mrtva stvar kao što je most mogla biti događaj. To je samo smjesa betona i željeza. Ništa više. Za nas. Za nekoga drugoga smjesa betona i željeza, taj most je događaj jer se tu na tom mostu rađa ponovo osjećaj na nešto ili nekoga, na gubitak, na tragediju, na ljubav, na ispunjenje i tako neke mrtve i nepomične stvari postanu žive jer u njima postoji trag našeg osjećaja. Zato ljudi vole pojedina mjesta, neku posebnu ulicu, neki posebni bar, raskršće, park, drvo, izlog jer tu se dogodio događaj koji u njima živi kao osjećaj i onda kada je događaj završio. Čak i kad nema više ulice osjećaj je dovoljno jak da u čovjeku ponovno nacrta sve do u detalje koji su vezani za tu ulicu. Zaljubljeni se sjete da je tu nekad bio stari hrast, ili neka stara kuća ili neka ograda, ili neka malena zgrada, ili neki neobičan stanovnik ulice. Iako sada ništa nema osim gomile betona i čelika koji se penje visoko prema nebu, iako nema onog čudnog stanara koji ih je stalno tjerao čim bi se susreli, svi su oni još uvijek živi u njihovom sjećanju. Oni još uvijek vide staru ulicu, onakva kakva je bila u vrijeme kad su se sreli prvi put.
Osjećaji su čuvari događaja, oni su arhiva svijeta i stvarnosti i ljudi. Nisu samo događaji važni, ponekad su osjećaji još važniji. Mislimo kako se nećemo moći prisjetiti nekog događaja jer je prošlo toliko vremena, a onda se – slučajno ili ne – nađemo pred ulazom u bar koji smo rado posjećivali. I onda se dogodi čudo. Odjednom naš osjećaj izgradi cijeli svijet duboko zakopan u našem zaboravu. Odjednom cijeli svijet i stvarnost uskrsnu. Naš osjećaj uskrsne cijeli događaj, čak možemo čuti i glazbu koju smo rado slušali na tom mjestu, iako se jedino oko nas čuje samo buka automobila i galama ljudi. Ali mi čujemo glazbu, čujemo taktove omiljene pjesme. I ne samo to. Zakleli bi se da možemo osjetiti i okus pića i miris hrane. Najčudesnije je što možemo iako se čini nemogućim čuti razgovijetan glas voljene osobe, čuti njezin smijeh, osjetiti njezin dodir na licu, prijekor u njenom glasu, kritiku, ushit, čuđenje, divljenje. Odjednom oko nas sve nestane i pred nama potaknut tek letimičnim pogledom prema baru izroni pred nas cijeli naš svijet i sva naša stvarnost.
Osjećaji čuvaju događaje. Čuvaju ih ljubomorno i skriveno od drugih. Opet osjećaji su velikodušni prema nama. Rado će nam ustupiti dio svoga bogatog pamćenja, potrudit će se da otrgnu od zaborava ono što ni sami više ne znamo da se uopće i dogodilo. Osjećaji će dobrohotno dopustiti i vratiti nam događaje kada vide u našem pogledu čežnju, želju, strast, žalost, tugu. Osjećaji su čuvari naših događaja. Iako događaja nema i stvari se čine mrtve i nepokretne, osjećaji oživljavaju hladne i mrtve stvari. Osjećaji ožive most, ulicu, park, izlog, sposobni u svojoj dobrohotnosti čak i da ožive osobu kad je više nema. Osjećaji nastoje dati smisao događajima, nastoje nam objasniti njihovu svrhu i nastoje nam odgovoriti na pitanje zašto o nekom događaju. Sami događaji bili bi i suviše jednostavni, i suviše obični i svakodnevni kad ne bi bilo osjećaja koji ih prožimaju. Osjećaji svemu nastoje dati smisao i svrhu i nastoje u svaki događaj udahnuti život. Osjećaji se čak trude i oživjeti srušeni most, uništenu ulicu, asfaltirani park, srušenu zgradu, mrtvo i nestalo lice.
Njihova dobrohotnost i plemenitost može biti i ubojita, nesnosna i nepodnošljiva. Osjećaji žele da sve iskusimo čisto, nepomiješano, iskonski kao da se događa prvi put. I osjećaji ne prave selekciju između događaja. Oni su poput arhive ili biblioteke gdje postoji veliki broj spisa ili knjiga ali ne postoji red i način čitanja i istraživanja. Ili čitate i istražujete sve ili ništa često selekcija i izbor događaja nije dopušten. Mi se trudimo ponekad biti arhivari i bibliotekari naših vlastitih događaja i spremamo ih jedan po jedan u naš arhiv i biblioteku misleći da postoji neki red i raspored. Ali mi nismo ni arhivari ni bibliotekari događaja. Mi smo samo korisnici, znatiželjnici koji bi željeli malo pogledati u vlastiti arhiv i biblioteku ali to možemo samo ako se pustimo osjećajima koji su istinski čuvari i nadziratelji naših nutarnjih biblioteka i arhiva. Oni su oni koji ako žele mogu napraviti izbor i selekciju onoga što će nam dati za čitanje i istraživanje.
Ali nisu svemoćni. Oni su zatvoreni u biblioteci, u arhivu naše nutrine. Ne mogu nam ponuditi ništa za čitanje i istraživanje ako nema nas koji promatrajući mostove, ulice, barove, parkove otvaramo vrata kako bi nam oni nešto dali za čitanje. Neki događaj koji se dogodio, koji je prošao, kojega se ne sjećamo, ali koji je pažljivo spremljen u biblioteku ili arhiv čovjekove duše i njegove psihe. Zvuči gotovo pa glupo, ali pogled na most gdje se dogodio neki događaj nije ništa drugo nego trenutak kada počinjemo čitati događaj. Osjećaj vadi iz biblioteke ili arhiva knjigu događaja koja se odjednom nađe pred našim očima. Zato most, ulica, ljudsko lice, park, nisu mrtve i nepomične stvari. To su mjesta gdje čitamo knjigu. Mjesta gdje čitamo knjigu o događaju pomoću naših osjećaja. Ako je odnos između događaja iz naše prošlosti i našeg osjećaja o tom događaju knjiga koju se čita, onda stvar koja nas to podsjeti, osoba koja se vrati u naš život ništa drugo doli jezik kojim se govori o događajima i osjećajima.
Nekome most nije ništa drugo doli mješavina betona i željeza, dok je nekomu drugom most jezik kojim čovjek razgovara o nekom događaju pomoću svojih osjećaja. Netko tko je susreo svoju ljubav slučajno na mostu ne dolazi na most da ga jednostavno prijeđe i nastavi dalje a da se ne osvrne. Ne, on dolazi na most da mu most priča o njezinom pogledu, o mirisu njezine kose, o boji njezinog glasa, o toplini njezinih ruku, o ljepoti njezinog lica. Iako ponekad prolazimo pored stvari kao da su mrtve, nepomične one su jezik koji ne govori svima nego samo nekima koji su tu nešto doživjeli i osjetili.
Kao i dvoje staraca koje susretnemo u jednoj pokrajnjoj ulici dok drhtavim rukama pokazuju na polomljenu ogradu. Nama je to uvijek bila samo ograda, polomljena, prastara, opasna za zdravlje zbog svojih polomljenih rubova i oštrih vrhova. Za njih dvoje to je jezik, jezik koji im govori o vremenu kad su se prvi put susreli, pogledali i zaljubili i njihova ljubav još uvijek traje. Stvari pored kojih prolazimo ponekad nisu tek mrtve i nepomične stvari. One ponekad pričaju, pričaju jezikom događaja i osjećaja onima kojima te stvari znače. Nismo li i sami ponekad zastali pored nekog mosta, pored klupe u parku, pored izloga, negdje u pokrajnjoj ulici pored derutne ograde i napola uništene kuće, pored bara, zastali kad smo čuli pjesmu, osvrnuli se kad nam se lice učinilo poznato, kako bismo razgovarali o događajima i osjećajima? Onome što nas je obilježilo i trajno ostalo urezano u našu nutrinu.
Stvari pored kojih prolazimo uvijek pričaju o nečemu i uvijek pričaju s nekim iako možda ne pričaju nama, o nama i s nama. Opet i mi imamo svoje stvari koje nama pričaju, i pričaju o nama i s nama, dok drugi pored njih prolaze kao da su mrtve i nepomične stvari, dok su za nas one jedini jezik koji nam je preostao kako bismo razgovarali o onome što je prividno zaboravljeno i čega prividno nema, jer u razgovoru dok gledate ulicu gdje ste prvi put susreli osobu koju i danas volite sve je još uvijek tako živo kao da nikada nije prestalo niti ikada zaboravljeno.

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O bijegu i mašti

O bijegu i mašti

4. travnja 2020.
O svakodnevnici

O svakodnevnici

18. siječnja 2020.
O zaboravu

O zaboravu

11. svibnja 2017.
MILENIJALCI I LJUBAVNO PONAŠANJE
O prijeziru

O prijeziru

7. srpnja 2020.
STRATEGIJE BORBE PROTIV KORONAVIRUSA
O komunikaciji

O komunikaciji

13. veljače 2019.
…O tišini i sreći…

…O tišini i sreći…

14. siječnja 2021.