Četvrtak, srpanj 29, 2021

Patnja može dovesti bliže ljubavi. Može odvesti do očaja i propasti. Patnja je nepredvidiva. Njezine posljedice uočavamo tek kada i ako patnja prestane. Patnju koju osjećamo nemoguće je komunicirati nekom drugom. Drugima je nepojmljiva. Poznato je kako nas patnja mijenja. Nepoznato je u kojem će nas smjeru promijeniti i usmjeriti. Osim same patnje i moguće boli, plaši nas i njezin ishod. Ako uspijemo preživjeti i izboriti se, kakvi ćemo biti? U što ćemo se pretvoriti nakon razdoblja patnje? Plaši nas njezino trajanje. Vrijeme koje ima na raspolaganju. Ne znamo koliko će trajati. Ne možemo odlučiti prestati. Zapovjediti joj da prestane. Ona ima svoje vrijeme i svoje trajanje. Ona ima i svoja različita lica. U nama se nastanjuje ili rađa zajedno s cijelom prtljagom. Sve svoje donosi sa sobom. Od nas uzima ono što joj nedostaje. Neuljudna je jer ne pita smije li se poslužiti nečim što pronađe u nama. Neoprezno miješa svoje stvari koje je donijela sa stvarima koje pronađe u nama. Patnja kao da gleda svoju korist. Poput učitelja koji ne daje nikakvo znanje i ne želi nas ničemu poučiti. Tako patnja izgleda kada se tek useli. Kao nepodnošljiv stanar koji kvari naš mir. Uznemirava naše tijelo i dušu kao neugodni susjed koji cijeli kvart čini nemirnim i nervoznim. Čovjek je mora podnositi. Trpjeti. Ali najgore je na početku kad se čini besmislenom jer se doima da se od nje ništa ne može naučiti. Nepodnošljive su stvari koje su beskorisne i razaraju. Teško se s njima boriti jer su toliko beskorisne da se čini besmislenim pokušati. Patnja je u početku besmislena stvar. I tako je sa svim našim patnjama kakve god bile. Sve su one na početku besmislene. Nesnosne pojave koje nam remete život. Glupi fenomeni koji se bez upozorenja pojave onda kada već imamo dovoljno problema u životu. Ponekad se čini da je patnja namjerno čekala da počnemo tonuti i padati kako bi se priključila orkestru problema, neuspjeha i muka. Ona im dođe kao dirigent bez kojega ne mogu početi simfoniju očaja i rezignacije. Bježimo od patnje jer se čini kao neki zlobnik koji jedva čeka da nas zaskoči i dokrajči kad smo već ionako slomljeni i bespomoćni. Nije čudo da prema njoj osjećamo i prijezir i strah i mržnju. Odnos prema patnji počne se mijenjati kada primijetimo da nas ona mijenja. Ako nas mijenja na gore, ako postajemo zbog nje još bezvoljniji, ako nam je život još besmisleniji, onda je sve jače i glasnije mrzimo i proklinjemo. Ako nas mijenja na bolje, ako postajemo zahvalni za male stvari, neznatne trenutke, ako postajemo mudriji, zreliji, ozbiljniji, učimo i naučimo više cijeniti toliko toga, onda je blagoslivljamo. Čak i volimo. Prema patnji se ne može biti objektivan. Neutralan. Izići iz nje i sa strane je promatrati da uvidimo što je u njoj dobro i što nije.

Patnja ne drži nimalo do objektivnih pravila i normi. Patnja prezire neutralnost. Jer prezire neutralnost i objektivnost, ona ciljano i namjerno čovjeka tako zahvati da ne može izići iz sebe kako bi mogao gledati je li ona korisna ili nije. Može li se od nje profitirati ili na njoj izgubiti. Kad nas napusti izmoždene i iscijeđene skoro da se ne možemo više kretati i govoriti, možemo polako početi sabirati rezultate patnje. Pokušati shvatiti njezine razloge. Otkriti njezine motive. Pronaći uzroke. Za nas je najporaznije kada ništa od toga o patnji ne pronalazimo. Nema ništa. Ni razloga. Ni motiva. Možda čak ni uzroka? Čemu smo patili? Zašto? Najteže je prihvatiti patnje koje nas nisu promijenile. Nisu na nas utjecale. Ostali smo isti. Ali jer nas najveći broj naših patnji više ili manje promijeni, ako ništa, zadovoljit ćemo se objašnjenjem kako smo se promijenili. Sami postanemo jedino prihvatljivo objašnjenje patnje. Poslije promjene koja nam se dogodila iz nekog razloga smo uvjereni kako je patnja imala smisla. Ako ništa drugo, drugačiji smo poslije patnje. Neće biti uvijek dovoljno pozvati se na promjene koje su nam se dogodile kroz patnju. Jer bismo se promijenili i bez nje. Ne moramo patiti da bismo se mijenjali i promijenili. Ali kad ne možemo objasniti smisao patnje, bilo kakvo objašnjenje dođe kao slamka spasa. Pa onda ako ništa drugo, kažemo patnja je imala smisla jer smo se promijenili kroz nju. Ali ako se možemo promijeniti bez patnje i ako smo sposobni za velike promjene i bez nje? Objašnjenje kako je patnja imala smisla jer nas je stubokom promijenila je uvijek na klimavim nogama koliko se god trudili učvrstiti temelje. Može se dogoditi da i promjena koja nam se dogodila kroz patnju ne bude dovoljno jaka da objasni njezin besmisao. Njezinu neobjašnjivost. Njezinu nepojmljivost. Naša promjena ponekad nije dovoljna kao odgovor na ono zašto patnje. Bilo bi puno lakše kad ne bi bilo uvijek tako. Kad bi bilo dovoljno pogledati sebe i znati potpuno odakle patnja i koja je njezina svrha. Nije uvijek dovoljno. Nekad je objašnjenje kako nas je patnja promijenila objašnjenje iz očaja. Drugih jednostavno nema i ne možemo ih pronaći. Mi smo zasad jedino objašnjenje. I promjena koja nam se kroz patnju dogodila. Promjena i mi s našim iskustvima patnje stojimo između ponora njezine besmislenosti i slabašne nade da postoje i neka drugačija nama nepoznata objašnjenja. I to je za nas bolje nego nikakvo objašnjenje.

U Sarajevu 9. 3. 2021.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: itsmejust

O. J.

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O prolaznosti i navici

13. srpnja 2017.
O dami

O dami

8. studenoga 2019.
KOLIKO STVARNO ZNAMO O DRUGIM LJUDIMA?
O očekivanjima i razočarenjima
SVE NAŠE ISTINE: DIJALEKTIKA, RAZUMIJEVANJE I PRIHVAĆANJE…
Plaća ili honorar?

Plaća ili honorar?

3. svibnja 2019.
Walter Benjamin o Bogu i jeziku

SVAĐA

4. prosinca 2017.