Subota, srpanj 31, 2021

Šutnje su mnogostruke. Neke su potrebne. Neke su ugodne. Ima ugodno nepodnošljivih šutnji. Kao kad čekaš da voljeni/voljena progovori i sebe otkrije. Vrijeme šutnje tad je skoro pa neizdrživo. Na neke šutnje se naviknemo. Neke šutnje su dugotrajne. Ima šutnji koje na opuštaju i u koje se sklanjamo s vremena na vrijeme. Kao kad odemo negdje izvan grada jer nema smeta neprestana buka i komešanje. Neke šutnje su neobjašnjive. Mučne. Teške. Tjeskobne. Kao kad čovjek pati ili pati netko nama blizak. Ili kad čovjek umire u teškim mukama. Ili kad čovjek ubija čovjeka. Zašto nebo šuti? Zašto ne čujemo govor neba? Zašto nam nitko ne odgovara čak i ako nam mora reći strašne riječi, recimo, kako tako treba biti. Neobjašnjive šutnje su teške za prihvatiti. One nisu objašnjenje. Nisu slaganje s izgovorenim ili napisanim. Neobjašnjive šutnje su nejasna granica između nadanja i očekivanja. Ako sada nad mojom patnjom i boli vlada šutnja, hoće li tako biti do kraja? Možda će ipak netko progovoriti. Objasniti mi. Odgovoriti na moje zašto? I neprihvatljiv odgovor poput onoga: To je sudbina i tu se ništa ne može učiniti, čini se plemenitim u odnosu na neobjašnjivu šutnju. Šutnju koja šuti, promatra i ne progovara. Kao da očekujete od mramornog kipa da otvori svoja usta i kaže vam što želite. Mramor ne govori, ali ipak se negdje nadamo da bi se moglo dogoditi čudo. Neobjašnjive šutnje javljaju se onda kada nijedno objašnjenje ne zadovoljava našu glad za spoznajom onoga što nam se događa. Objašnjenja može biti bezbroj, ali nijedno od njih ne može prekinuti neobjašnjivu šutnju. Slabije je od nje. Kao kad roditelji bolesnog djeteta pitaju zašto je njihovo dijete moralo biti osoba koja mora cijeli život patiti od neizlječive bolesti. Objašnjenja su mnoga. Medicinska, znanstvena, biološka, čak i religiozna. Ipak neobjašnjiva šutnja ostaje neprimjetno pritiskati sva ponuđena objašnjenja jer nijedno ne daje apsolutan odgovor na roditeljsko zašto. U romanu japanskog pisca Shusaku Enda Šutnja koji govori o progonima kršćana u Japanu, susrećemo iskustvo neobjašnjive šutnje u liku misionara Sebastiana Rodrigueza koji je došao u Japan u potrazi za svojim učiteljem. Trenutci u kojima Endo opisuje neobjašnjivu šutnju događaju se onda kada Rodriguez ne uspijeva objasniti zašto Bog šuti mirno promatrajući stradanje, mučenje i ubijanje nevinih ljudi. U trenutcima okrutnih mučenja kojima svjedoči, Rodriguez doživljava tjeskobe i gubitke vjere jer ne može vjerovati i prihvatiti da je njegov Bog, Bog koji šuti na patnju i stradanje. Neobjašnjive šutnje nisu stanja kada ne govorimo. Razdoblja mira. Trenutci tišine. Neobjašnjive šutnje su razdoblja i trenutci nutarnje patnje i tjeskobe kada ne uspijevamo odgovoriti na pitanje zašto patimo ili zašto pati netko nama blizak. Otac. Majka. Sin. Kćer. Supruga. Prijatelj. Mladić. Djevojka. Zašto pate nevini, nemoćni, stari, nepokretni, bolesni? U svom romanu Endo na različitim mjestima i u različitim slikama crta svu težinu i mučninu pitanja na koje Rodriguez ne pronalazi odgovor: zašto šutnja za vrijeme patnje, stradanja i umiranja? Čija je to šutnja? Pripada li ona nebu, odnosno Bogu? U nemoći da pronađe odgovor, Rodriguez prestaje vjerovati kao što je prije njega isto učinio njegov učitelj Kristobal Ferreira. Nijedan od njih dvojice nije mogao podnijeti neobjašnjivu šutnju Boga na patnje nevinih i poniženih. Odriču se vjere kako bi spasili nekolicinu nevinih koje okrutno muče. Prestaju li time biti vjernici i prelaze u kategoriju nevjernika? Endo nam sugerira da u razdoblju neobjašnjive šutnje kada nema odgovora na pitanja zašto patimo i umiremo nema jasne granice između vjere i nevjere. Neobjašnjiva šutnja ruši sve temelje, razara sve sigurnosti i izlaže nas našoj vlastitoj nemoći i prolaznosti. Tek u neobjašnjivoj šutnji prokazuje se naša slabost, nedostatak snage i odsutnost moći. Neobjašnjiva šutnja okrutno i bez sažaljenja skida s nas svaki sloj zaštite koji oko sebe stavljamo. Izlaže nas šutljivom pogledu neba ili Boga, pri čemu naša golotinja postaje nepodnošljiva i mi sami skrećemo pogled od sebe da ne vidimo koliko smo prolazni, vremeniti i krhki. Naš protest ili bunt protiv neobjašnjive šutnje kada patimo i kada nas boli možda uopće nije protest. Možda je to samo nemoćan krik čovjeka koji se još uvijek nada i očekuje da iza neobjašnjive šutnje ima nekoga tko govori i tko nam može dati odgovor. Neobjašnjiva šutnja nije svakodnevna šutnja. Ona ne uklanja buku i viku. Ona ne ukida ni glas, ni govor, ni pismo. Ona ima samo jednu svrhu. Šutjeti kada pitamo zašto? I samo to. I nju se ne može svladati. Glas, govor, pismo koji objašnjavaju ne uspijevaju protiv neobjašnjive šutnje, jer ne uspijevaju odgovoriti na naš krik ili poziv u pomoć koji se rađa duboko u nama i oblikuje se kao pitanje zašto. Zašto ja, zašto moja bol, zašto moje umiranje, zašto moja smrt. Zašto nevini, zašto nemoćni, zašto bolesni, zašto oni koji nisu krivi i nikada nikome ništa nisu učinili. Svi ovi zašto su stopljeni u jedno pitanje na koje nemamo odgovor jer ne možemo pobijediti neobjašnjivu šutnju. Iscrpljeni i umorni ponekad ne možemo ništa drugo nego čekati i nadati se. Možda postoji netko tko može umjesto neobjašnjive šutnje odgovoriti nam: Zato. I onda konačno objasniti nam i patnju, i bol, i gubitke, i stradanja, i umiranja, i smrti. Dotad, pritisnuti neobjašnjivom šutnjom, čekamo i nadamo se. Ponekad samo čekanje i nadu preostaju jer su sva objašnjenja odavno prestala govoriti i biti objašnjenja.

U Sarajevu 28. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

Tags: , , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment