Utorak, 19 ožujka, 2024

Schadenfreude je njemačka složenica nastala sredinom 18. stoljeća a koju će u izvornom obliku posuditi i Englezi stoljeće kasnije. Na naš jezik bi se najlakše mogla prevesti kao „zlonamjerna radost” a koja se javlja kod ljudi kao osjećaj zadovoljstva i sreće naspram tuđeg neuspjeha ili nesreće.
Filozofska i duhovna literatura davno su još uočile ovaj problem a u osudi zlonamjerne radosti izgledno je najoštriji bio njemački filozof Arthur Schopenhauer (1788-1860). Za njega nije bilo nikakve dileme; dok je zavist smatrao još uvijek ljudskom, zlonamjernu radost (Schadenfreude) je vidio đavolskom. Jednostavno, po njemu jedna od najradikalnijih i najgnusnijih moralnih devijacija uopće. Njemu nasuprot, rabin Harold Kushner u zlonamjernoj radosti vidi univerzalnu, pa čak i zdravu ljudsku reakciju, u čemu si jednostavno ne možemo pomoći. U svojem djelu „Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima”, on navodi slijedeći primjer: „(Ljudi) ne žele da njihovi prijatelji budu bolesni, ali ne mogu si pomoći da ne osjete neugodan grč zahvalnosti što se (loše) ipak dogodilo nekome drugom, a ne njima.” Dakle, na tragu „dvostrukog moralnog učinka”, za Kushnera je zlonamjerna radost sasvim pozitivna datost sve dok naglasak ne leži na nesreći drugoga, nego prvenstveno na vlastitoj sreći zbog izbjegnutosti nesreće.
Potonji primjer nam pomaže shvatiti da nije svaka zlonamjerna radost jednaka, ni po uzroku nastanka ni po naknadnim moralnim implikacijama. U tom smislu, današnja psihologija govori o, u osnovi, tri različite zlonamjerne radosti:
Agresijom utemeljena zlonamjerna radost prvenstveno se tiče identiteta grupe. Dakle ovdje govorimo o specifičnim rivalstvima iz domene „naši-njihovi”, pri čemu se tuđi neuspjeh doživljava kao potvrda superiornosti i valjanosti vlastite grupe.
Rivalstvom utemeljena zlonamjerna radost – sve je slično kao i u prethodnom slučaju, s razlikom da se sučeljavanje događa na osobnoj razini.
Pravdom utemeljena zlonamjerna radost nastupa tamo gdje se tuđi neuspjeh ili nesreća doživljava kao pravedna kazna zbog neke prethodno učinjene pogreške ili zbog općenito pogrešnog ponašanja. Zanimljivo je da već mala osamnaestomjesečna djeca pokazuju jednu ovakvu tendenciju radovanja, no i pored ovoga primjera, psihologija zlonamjernu radost općenito smatra više djetinjastim oblikom ponašanja. Jednostavno, zrele ljudske osobnosti ne mogu osjećati radost zbog tuđe nesreće, dok one, tako da kažemo, poluzrele mogu, ali će se barem potruditi da to otvoreno ne pokazuju.
Stoga bi možda ovdje trebalo malo zastati i zapitati se zbog čega zrele osobnosti ne mogu osjećati jednu ovakvu zlonamjernu radost? U prvom redu, moglo bi se reći da osobne zrelosti nema bez izgrađenosti, a izgrađenosti nema bez borbe, izgaranja, te brojnih poduzetih pokušaja i pogreški. To je sve jednostavno dio procesa sazrijevanja i stoga se zrela osoba kudikamo neće radovati kad vidi da netko drugi nešto neuspješno pokušava i posrće. Doduše, neće zbog toga posebno ni tugovati, jer kako rekosmo, to je put kojim svatko navlastito mora proći. Bolje onda takvima iskazati toplu ljudsku podršku i uputiti im pokoji koristan savjet. Drugi razlog zbog kojeg se zrela osoba nikad neće radovati tuđoj nesreći leži i u boljem razumijevanju međuljudskih rivalskih procesa. Kako smo o tome već ranije pisali, rivalstvo nije samo animozitet, ono naprotiv iznenađujuće podrazumijeva i izvjesnu sličnost i bliskost među rivalima. „Jednoj bijesnoj mački ništa toliko nije slično kao druga bijesna mačka” (Girard). Ili drugim riječima, identičnost cilja oko kojeg se bore, nepobitno svjedoči i o suštinskoj međusobnoj sličnosti rivala. Ne volimo se jer se svađamo ili se svađamo jer se volimo – pravi odgovor će znati oni koji uistinu vole…
Kao kratki zaključak, mogli bismo reći da zlonamjerna radost kudikamo predstavlja neotuđivi dio čovjekovog razvojnog procesa, te samim tim i svojevrsni indikator, i to u smislu – sve dok ovo budemo osjećali, bit će neosporan znak da još puno toga u životu imamo za proći, naučiti i sebi priznati.
U Sarajevu 18. VIII. 2020.
M. B.
Izvori:
– Shanon PAULUS, Schadenfreude is a Childish Emotion, Smithsonian Magazine (25. VII. 2014.), https://www.smithsonianmag.com/smart-news/schadenfreude-childish-emotion-180952163/ (Stanje: 18. VIII. 2020.);
– https://en.wikipedia.org/wiki/Schadenfreude (Stanje: 18. VIII. 2020.).
– Rudolf LUETHE, Heitere Aufklärung: Philosophische Untersuchungen zum Verhältnis von Komik, Skepsis und Humor,
https://books.google.ba/books?id=7RdLDwAAQBAJ&pg=PA39&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false;

  • René GIRARD, Nasilje i sveto, Književna zajednica Novog Sada, 1990.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Oxana Lebedeva;

Tags: , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment