Utorak, 19 ožujka, 2024

Tko je Greta Thunberg? Premda milijuni ljudi danas rado pričaju i diskutiraju o ovoj maloj švedskoj ekološkoj ratnici, mišljenja su u suštini samo dva: Jedni kažu, ni manje ni više, da je to dijete koje nas treba spasiti, a drugi – opet ni manje ni više, da je razmaženo derište ili još gore, da je luđakinja s dvije-tri dijagnoze, ili također i ono da je najobičnija marioneta u rukama političkih i gospodarskih sivih eminencija. Ipak, o njoj postoji i ono treće mišljenje premda je izuzetno rijetko. Njega dijele oni malobrojni koji nastoje njezin fenomen promotriti pažljivo i slojevito. Tako će ovi obično reći da njezino djelovanje ima i dobrih i loših strana. Trebalo bi je podržati, ali i poučiti još malo o nekim stvarima, te je svakako upozoriti na ekipu koja se oko nje mota i vrzma… No, i ovi treći rijetko primjećuju to da je Greta prije svega curetak koji bi trebao imati pravo na normalno odrastanje i sazrijevanje, a to očito za sada ne primjećuje niti ona sama. Vjerojatno će jednog dana to shvatiti, da je ljudska osoba te da ima neotuđivo pravo na vlastiti razvoj i osobnost, ali tada će za to moguće biti i prekasno, jer joj je neumoljivi ideološki žrvanj političke desnice već dodijelio ulogu bezobraznice i otpadnice, slično kao što joj je žrvanj liberalne ljevice dodijelio doslovno mesijansku ulogu. Oni prvi od nje ne očekuju više apsolutno ništa, dok ovi drugi očekuju previše. Kako god čovjek okrene, neće joj biti lako.

Čovjekova osobnost i socijalna uloga

Kako smo vidjeli, ideologija je po sebi kadra staviti čovjeka u vrlo nezahvalnu situaciju unutar koje jedni od tebe očekuju previše, a drugi opet premalo. Ne tiče se to samo medijski eksponiranih ideoloških figura nego manje-više i običnog čovjeka. Jer nisi njihov, neki od tebe ne očekuju ništa, kao što opet oni drugi, jer si baš njihov, očekuju od tebe previše. Kao brini se stalno za njih, upošljavaj ih, guraj ih, štiti ih … jer grupa je kao važnija od pojedinca.

Međutim, pored ovog, na svakom od nas se prosipa i onaj specifični pritisak socijalne grupe unutar koje se nalazimo. Tako se od majke očekuje da prije svega bude dobra i djeci posvećena majka, od njezinog supruga da prvenstveno bude pouzdana logistika svojoj djeci i ženi te da se sitničavo ne buni za nedostatak ljubavi koji je njegova supruga u međuvremenu preusmjerila njihovoj djeci. Slično tome, od vojnika se očekuje ako bude potrebno, skoro tek tako, da položi svoj život za domovinu, kao što se od policajca očekuje da strpljivo dežura i progoni zlikovce. Od starih se očekuje da se sklone te da oslobode prostor za mlade, kao što se od političara očekuje da ne služe sebi već narodu, ili kao što se od kirurga očekuje da nikad ne pogriješi premda je kao čovjek itekako pogrešiv. Od svećenika se očekuje da ovdje na zemlji bude nešto skoro k’o anđeo premda to nije, kao što se od učitelja očekuje da mu sa učenicima nikad ne popuste strpljenje i živci. Moglo bi se ‘vako još puno nabrajati, ali eto, čini se da je jedno izvjesno: Što se čovjeka više svodi na njegovu specifičnu socijalnu ulogu, to će se on susretati sa sve većim i težim zahtjevima kojima je praktično nemoguće ugoditi. Čovjek svakako ima nešto zajedničko sa socijalnom ulogom koju igra, ali ipak nije identičan s njom. On je uvijek nešto više od toga ili barem želi to biti, a ne samo otac, ne samo majka, kirurg, vojnik itd.

I tako onda u klimi pretjeranih zahtjeva nepovjerenje postaje sveopćom društvenom metodom, a laž osobnom taktikom. Ne vjerujemo drugima da su dobri muževi, žene, djeca, učenici, liječnici, političari … jer zdravo pretpostavljamo da nisu toliko ludi da se dadu u potpunosti svesti na društvenu ulogu koju obnašaju, baš kao što to nismo ni mi sami. Kako ono netko reče: „Otkako sam samog sebe uhvatio u laži, ne vjerujem više nikome!” Ali i pored toga ljudi uglavnom i dalje inzistiraju na spomenutom svođenju drugih na društvenu ulogu koju obnašaju premda iz vlastitog primjera znaju da to tako baš i ne funkcionira.

Ostaje pitanje, možemo li i hoćemo li pokušati nešto drugačije?

Integritet svijeta i integritet čovjeka

Jedna priča govori kako se čovjek jednog dana vratio kući s posla. Umoran se svalio u fotelju da malo prelista novine i predahne, ali mu razigrani i razdragani sinčić nikako nije dao mira. Ne bi li ga se barem nakratko otarasio, izvadi otac iz novina jedan list na kojem je bila karta svijeta, podera je na sitne komadiće te dade sinu da to ponovno pokuša sastaviti. Nije prošlo ni nekoliko trenutaka, kad eto sina; sav sretan ponosno reče: „Tata, ja sastavio ovo!” Otac ga sad već sav u čudu zapita: „Pa kako si tako brzo uspio, sine moj!?” Sin mu tada reče kako je primijetio da je na drugoj strani lista bila, njemu puno bliža i jasnija, slika nekog čovjeka. I tako je onda „pokidani svijet” sastavio ne po svijetu, nego sastavljajući sliku onog čovjeka.

Pouka je ovdje valjda sama po sebi jasna: Integritet svijeta se bazira na integritetu čovjeka, a pravedno društvo s tim u vezi postoji samo tamo gdje se pazi na prava i osjećaje pojedinca! Sretniju budućnost neće omogućiti kako često i sami očekujemo: još više tehnologije, još više novca i još više politike, nego prvenstveno puno više poštivanja integriteta i posebnosti svakog pojedinog ljudskog bića. Netko će na ovo vjerojatno reći onu staru: „Nije se još rodio tko bi ljudima ugodio.” No tako počesto svi razmišljamo upravo jer smo odrasli u civilizaciji i kulturi koja i ne drži odviše do prava i osjećaja pojedinca, nego baš obratno, gdje se svakog nastoji strpati u točno određene i predefinirane ideološke i socijalne okvire. Stoga i mi druge rado trpamo premda nas itekako boli kad se i sami pronađemo strpani. I onda kukamo da nas nitko ne razumije, i potpuno smo u pravu. Jednostavno, nije ih nitko ni učio da razumiju, baš kao što to nitko nije ni nas…

U Sarajevu 9. XI. 2019.

M. B.

 

Izvor(foto): 123rf.com; Copyright: Cory Thoman

Tags: , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment