Nedjelja, 28 studenoga, 2021

– Rat je potreban. Nužan. U vojnoj školi su me tako podučili. Najvažnije je definirati neprijatelja. I nikada ne odustati od definicije. Ne smiješ je ni najmanje modificirati, inače ćeš poludjeti. Treba opravdati ono što se dogodi u ratu, ali još više treba znati opravdati sebe u miru. Najlakše je ako ih označim neprijateljima.

– Koga?

– Sve njih. Vojnike, žene, djecu, starce, sve. Nije važno. Nijedan profesionalac ne može preživjeti što je sve u ratu uradio bez te definicije. Definicija mora biti čista, čvrsta i nepromjenjiva.

Drugi zapovjednik gledajući na kartu udahne . – Nismo li već dovoljno ludi što uopće ratujemo? – Pa dobro, mi ne znamo kako je nastao rat, naše je da ratujemo. Učio sam u vojnoj školi da se nasiljem stvara civilizacija, a to uključuje i ratovanje, zapravo nasiljem je počela čovjekova kultura i odvajanje od zemlje i prirode. Mislim da nije slučajno da u Bibliji odvajanje čovjeka od božanstva počinje bratoubojstvom. Brat je ubio brata iz zavisti i mržnje. Nije htio pustiti brata ispred sebe. Mislim da je civilizacija ne dati nikome ispred sebe, a rat služi civilizaciji da održava tu prednost nad drugim kulturama.

– Nismo mi agresori. Mi se branimo. Ne idemo ispred nikoga. Muslimani su nas napali, a ne mi njih.  – Jozo obriše znoj s čela. – Možda ima pravednog rata, ne znam može li se ijedan rat ikada nazvati pravednim, ali iz ovog rata nitko neće izaći ni pravedan ni nevin. Pogotovo ti i ja poslije večerašnje akcije. – I ponovo se šutke nagne nad kartu.

Uđe vojnik s punom ratnom opremom. Lice mu je bilo premazano bojama.

– Zapovjedniče spremni smo za napad!

– Slušaj, povedi deset specijalaca sa sobom, možda najbolje onih deset što su prije desetak dana sudjelovali u rušenju mosta. Ovo je drugačije, ako netko od njih nije spreman ubiti nemoj ga voditi. Napast ćete iz pravca brda rano ujutro. Imamo informacije da im se vojska povukla i selo će biti nezaštićeno. Selo treba spaliti, i sve likvidirati, takva je zapovijed, je li to jasno?

– Jasno zapovjedniče! – Vojnik iziđe. Jozo obriše znoj poput zrna graška. Rosio je njegovo čelo, natapao košulju, dlanove, prepone i stopala i svako malo se brisao.

– Šta ti je, šta se tol’ko znojiš?

– Ne znam, nije mi ništa, jednostavno se znojim, eto.

Znao je Jozo o čemu je riječ. U selu je bilo žena i djece. Naredba je da ih se sve pobije. U njemu se nešto budilo. Odvratno, ružno, ljigavo i nepodnošljivo, gadljivo i odvratno. Užas se penjao iz njegovog želudca kroz jednjak prema ustima. Drugi zapovjednik iziđe. Jozo jedva dočeka. Nije uspio ni doći do kante, ispovraćao se po zemljanom podu zemunice. Ponovo obriše čelo. Vrati se za stol. Karta je imala vojne oznake. Jozo se nagne nad kartu, uzme olovku i upiše datum akcije i označi mjesto napada. Udahne duboko i iziđe van. Zemunica je ostala u polumraku osvjetljenja slabašnim svijetlom sijalice. Netko je donio i ostavio raspelo i stavio ga na nisku stolicu u kutu pored peći. Desna ruka kao da je pokazivala na kartu. I selo koje je Jozo označio za napad. Drugi zapovjednik se vrati unutra. Nešto je gledao okolo. Vidio je tragove povraćanja. Udahne duboko. Priđe karti. Podigne glavu. Pogleda u kut. Dugo je tako stajao uzdignute glave i nešto gledao. Možda je o nečemu razmišljao. I kao da je primijetio. Ili shvatio. Priđe pokrije raspelo jaknom i vrati se vojnoj karti na improviziranom stolu.

U Sarajevu 17. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

Tags: , , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment