Utorak, 19 ožujka, 2024

Znao je da nešto nije kako treba. Zadnje čega se sjeća je eksplozija i snažna svjetlost. Osvrne se oko sebe. Nije mogao odrediti vrijeme. Ništa nije vidio. Gusta magla zaklanjala mu je pogled. I tišina. Neobična tišina. To ga je začudilo. Uplašio se. Uspravi se u sjedeći položaj. Shvati da je naslonjen na nešto. Osovi se na noge. Nišan. Drven i sklepan na brzinu. Neravan grob na brzinu zatrpan zemljom.

– Eeeeeeeeeeeeeej, čuje li me i’ko? – Ništa. Nikakvog odjeka. Stajao je u mjestu. Nije mogao odrediti gdje se nalazi i u kojem pravcu bi krenuo. Napravi nekoliko koraka naprijed. Blatnjava zemlja gutala je korak zajedno s čizmama. Procijenio je da je prešao barem dvjesto metara hodajući. Ništa. Nigdje nikoga. Samo magla.

– Ooooooooooooj, ima li koga? – Bez odgovora. Nastavi hodati. Iako je zemlja bila vlažna i blatnjava, nije bilo nikakvih rupa, uzbrdica, nizbrdica, imao je osjećaj kao da hoda jednom te istom rutom. Kao da se kreće u krug. Hodao je skoro dva sata prema vlastitoj procjeni. Plašilo ga je što se nije umarao, nije se znojio, nije bio ni žedan ni gladan. Nastavi hodati. U nekom trenutku osjetio je kao da se penje uz neki uspon ili blagi nagib. Ubrza korak i gotovo potrči prema naprijed. Spotakne se od gomilu zemlje i padne preko nje. Psujući ustane otresajući blato i zemlju. Opet grob s nišanom. Sličan grobu pored kojega se probudio. Čučne pored nišana. Dodirne drvo i vlažnu zemlju. Grob je bio izgleda svježe zakopan. Pogleda pobliže nišan. Prenerazi se. Neravnim slovima, možda nekim nožem ili alatkom bilo je urezbareno ime i prezime i datum rođenja i smrti. Hajrudin Ćosović (1962.-1993.). Njegov grob. Počne brzo otkopavati zemlju rukama. Ali što je jače kopao, to nikako nije uspijevao iskopati grob i doći do tabuta. Kao da je nekim čudom zemlja stalno nadirala odnekle. Bjesomučno lomeći nokte na rukama, kopao je bez daha, bez umora. U nekom je trenutku stao. Uspravi se, otrese ruke od zemlje i prljavštine. Ovo nije džennet, ne može ovo biti džennet, ovo je nešto drugo, sigurno su me drogirali ili mi nešto dali, možda nešto stavili u vodu, pa sam popio. Odluči nastaviti hodati. I opet je naišao na grob. Isti kao i prethodni. Nije se morao saginjati da vidi šta je urezano na nišanu, već je znao. Bio je to njegov grob i ovo je bilo izgleda mjesto gdje su svi grobovi s njegovim imenom i tabutom. Hajrudin sjedne ponovo pored nišana. Ovo je sigurno džehennem, i iako nema šejtana, ovo je još gore od šejtana, kad si sam i nigdje oko tebe ni žive duše nema ni mrtve da s tobom progovori. Misao o beskrajnoj samoći bez igdje ikoga, dok sjedi u magli pored svog groba potpuno je obuzela Hajrudina i ne znajući šta će od očaja, počne glasno vikati i derati se. Ispuštao je nejasne zvukove kao životinja kad se uhvati u zamku i od velike boli ne zna ništa nego ispuštati neljudske krike. Odjednom vidio je nejasno prljavi strop i lice medicinske sestre koja ga je čvrsto držala za glavu da se ne uguši. Pljuvao je krv na sve strane iz usta. Čuo je glas koji je govorio da mu što prije treba obje noge odsjeći jer ako ih ne odsjeku, iskrvarit će i gotov je. Ni Allah ga neće spasiti. Hajrudin nije vrištao zbog nesnosnih bolova niti zato što je doktor uzeo ručnu pilu i počeo rezati ostatke batrljka noge što mu je visio ispod koljena. Vrištao je od straha. Vrištao je jer se nije želio vratiti na ono mjesto. U samoću. Pored groba s nišanom. Sam. Krkljao je krv i gušio se. Sestra se nagnula nad njegova usta.

– Šta kažeš, ne čujem šta kažeš! – Učinilo joj se da je čula kako govori kako je ono mjesto strašno i da mu ne daju da se tamo vrati. Nekoliko dana kasnije Hajrudin je sjedio u invalidskim kolicima i gledao kroz prozor. Nikome nije bilo jasno zašto se tiho smješka i samo ponavlja da je sretan. Mislili su da je šenuo pameću uslijed eksplozije od minobacačke granate koja mu je otkinula obje noge i nekoliko prstiju na lijevoj ruci. Jedan ranjenik prišao je Hajrudinu i ponudio ga cigaretom. Hajrudin ništa nije primijetio. Gledao je u jednu točku u zidu. Iz njegovih usta samo se čulo tiho i na trenutke nerazgovjetno šaptanje. Ranjenik se sagne. Hajrudin utihne. Ovaj spusti pogled na njegove ruke. Hajrudin je grčevito stezao tespih.

U Sarajevu 5. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: drasa

Tags: , , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment