Subota, veljača 27, 2021

Poznata relativistička floskula tvrdi da je sve relativno, pa onda se obično takvima uzvrati ono – ako je već sve relativno, onda je relativno i to da je „sve relativno”. Uglavnom, da ne kompliciramo previše, čini se kako je sudbina svakog relativiste da na kraju postane svojom vlastitom žrtvom.

Nešto slično ovih dana opažamo i sa samim zapadnim društvom. Nekako se ispostavilo da društvo u kojem sve ima svoju cijenu i rok trajanja, na kraju i samo ima svoju cijenu i rok trajanja.

Naprosto je nevjerojatno kako se to društvo pred prijetnjom koronavirusa u ekspresno kratkom roku odreklo svih svojih velikih ideala i vrijednosti. Zadnjih pola stoljeća su nas svakodnevno bombardirali s dječjim pravima, i onda odjednom: „Ajd, djeco mrš svi u karantenu!” Sa ovim svakako ne pokušavam paušalno relativizirati opasnost od spomenutog virusa, nego dovesti u pitanje naznačenu mjeru. Dugotrajan boravak u zatvorenom prostoru je katastrofalan za naš imunološki sustav koji nam je baš sad najpotrebniji, a o psihološkim posljedicama duge izolacije da i ne govorimo. Amerikanci su još šezdesetih godina prošlog stoljeća radili jedan izolacijski eksperiment, sa svrhom simuliranja života u budućim svemirskim misijama. Konkretno, radilo se o simulaciji buduće misije na Marsu, pri čemu se pokušalo napraviti biološki samoodrživu nastambu, s vlastitom florom i mikroklimom. Na kraju, eksperiment i nije dugo potrajao pošto su se ljudi u nastambi nakon svega petnaestak dana počeli opasno svađati, pa čak i fizički sukobljavati. Ljudi u suštini toliko loše podnose izolaciju da je tek rijetki među nama nesmetano mogu podnositi na duže staze.

No tjeranje živahne djece u dugu izolaciju i nije jedina nepopularna mjera ovih dana. Obustavlja se ekonomija, trgovina, društveni i kulturni život, sportske aktivnosti, dakle sve ono što se donedavno smatralo stupovima Zapadnog društva. Opet ponavljam, nije mi nakana podcijeniti samu koronu, nego istaknuti i ovu drugu opasnost sabotiranja uobičajenog načina života.

Naravno da onda nije dugo trebalo da se u svezi ovoga ne jave i vječito depresivno-maštoviti teoretičari zavjere: „Vještački generirana kriza, uvod u ultimativni totalitarizam i posvemašnju kontrolu čovjeka, i sl.”

Međutim, ja osobno radije na sve ovo gledam pod jednim drugim vidom, vidom posvemašnjeg straha za goli život, i čini mi se da se upravo to sad događa Zapadu, a i mi smo sami tu već negdje. Zapad je što službeno – što neslužbeno već odavno raskrstio s transcendentalnim korektivima (vječnim istinama), kao i općenito s vječnošću. A kad se s tim raskrsti, čovjeku i ne preostaje puno više od golog života. I zato, na kraju onda uopće i nije potrebna neka ekstra velika opasnost ili kriza da bi se čovjek odrekao svega, pa čak i onih dojučerašnjih svjetovnih ideala i vrijednosti u koje je vjerovao, kako bi spasio ono jedino što preostaje tom istom obezduševljenom čovjeku: GOLI ŽIVOT! Zabarikadiran u vlastitom stanu, uz nekoliko paleta hrane i toaletnog papira … pa zar je to sve što je preostalo od emancipiranog čovjeka?

U Sarajevu 29. III. 2020.

M. B.

Izvor (foto): ©Marcin Maslowski|Dreamstime.com

Tags: , , , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

OGLEDALO I NJEGOVA ZNAČENJA
Umalo savršena

Umalo savršena

9. srpnja 2020.
O melankoliji

O melankoliji

18. kolovoza 2020.
PSIHOLOGIJA FILMOVA KATASTROFE
O uspoređivanju

O uspoređivanju

3. siječnja 2019.

Osuditi neprijatelja

3. rujna 2017.