Građanski šovinizam

U bosanskohercegovačkom građanskom društvu isticanje bilo kakvog djela nacionalnog identiteta, na bilo koji način i bilo kojem kontekstu opisuje se kao nacionalizam, etnonacionalizam, islamizam, kleronacionalizam, itd. Nedopušteno je govoriti o svom identitetu kao hrvatskom, srpskom ili bošnjačkom čak i onda kada se o tim identitetima govori kao djelu statistike ili kakvog istraživanja. Nacionalni identiteti u BiH su apsolutni krivci za sve, buduće štetočine i uništavatelji svega što bi se u ovoj zemlji moglo napraviti, izgraditi, stvoriti.

Nacionalni identiteti u BiH su navodno potpuno razorili ovu zemlju, i već pomalo postaje „istočni grijeh“ o sebi govoriti kao pripadniku jednog od tih identiteta. Nije dopušteno – barem pokušati – pronaći neke pozitivne elemente unutar tih identiteta, u njihovoj povijesti, kulturi, međusobnom kontaktu kao što nije dopušteno čini se ni poluglasno, a kamoli glasno naznačiti da nacionalni identiteti u BiH imaju barem nešto pozitivno u sebi. Nije dopušteno govoriti o nacionalnim identitetima u BiH kao kulturnim temeljima barem nekih pozitivnih i povijesnih događaja u ovoj zemlji. Reći za sebe Hrvat, Srbin, Bošnjak glasno i javno nije poželjno, nije prihvatljivo, a negdje čini se može biti i pogubno. Redovito se tri nacionalna identiteta optužuju za sve događaje u ovoj zemlji, za loše ekonomsko stanje, za odlazak mladih … za sve su krivi nacionalni identiteti u BiH. Ovakvo razmišljanje nerijetko postaje nametnuti način razmišljanja u okviru identiteta kojega možemo nazvati građanskim šovinizmom.

Građanski šovinizam, iako nije nacionalni jer odbacuje bilo kakvu pomisao o važnosti i konstitutivnosti nacionalnog identiteta za određeni narod, ima elemente kako nacionalizma, tako i određenog obezvrjeđivanja bilo kakvog nacionalnog identiteta kojega određeni narod smatra bitnom sastavnicom vlastite kulture i povijesti. Ako se nacionalizmu prigovara, ponekad s pravom, da se utemeljuje na određenim pseudomesijanskim idejama čistoće krvi, nacije, rase, itd., građanski šovinizam se također utemeljuje na pseudomesijanskoj ideji građanina bez krvi, rase, boje, oblika, odnosno, građanina kao prazne ljušture bez bilo kojeg drugog identiteta osim građanskog. Ako nacionalizam, kao i svaki drugi šovinizam u bilo kojoj formi ima elemente utopije, građanski šovinizam, koji s čovjeka želi svući bilo kakvo spominjanje i podsjećanje na njegov vlastiti nacionalni identitet, također je utopija. Građanski šovinizam je orijentiran isključivo na čovjeka kao homo fabera, kao ekonomsko biće bez ikakvog pokušaja da pokuša shvatiti postoji li nešto drugo što bi čovjeku moglo biti potrebno da svoju ljudskost izgradi i oplemeni.

Građanski šovinizam posebnu averziju ima čini se prema povijestima nacionalnih identiteta i njihovim povijesnim pamćenjima, njihovim kulturama smatrajući ih izvorom svih zala koje su se pojavile ili se imaju pojaviti u ljudskoj povijesti, pri tom bilo ciljano ili ne previđajući i one pozitivne elemente koje su nacionalni identiteti ugradili u kulturu vlastitih naroda kroz književnost, jezik, tradiciju i religiju.

Građanski šovinizam sve nacionalne elemente jednog nacionalnog identiteta smatra barbarizmom i zaostalošću odbacujući pri tom i visoke dosege kulture jednog nacionalnog identiteta koji su konstitutivno odredili razvoj određene nacije. Građanski šovinizam nema posebnog osjećaja za povijesno ili prošlo, usmjerava se isključivo na budućnost koju predviđa sretnijom, boljom i ljepšom, i to samo ukoliko se nacionalni identiteti ukinu ili potpuno marginaliziraju; budućnost u kojoj će temeljna čovjekova ontološka odrednica biti apsolutno i isključivo građanin bez nacionalne prošlosti, jezika, kulture, pa čak i onih povijesnih pamćenja koja iako opterećujuća za nacionalni identitet mogu poslužiti kao izvor priznanja krivice i traženja isprike zbog zla koje je u ime nacionalnog identiteta učinjeno onom drugom.

Građanski šovinizam ima neke svoje karakteristike koje ga često stavljaju u isti rang s nacionalizmima koje navodno želi iskorijeniti te koje smatra zlom protiv kojega se treba boriti. Ako nacionalizmi ne mogu bilo bez stvarnih, bilo bez imaginarnih neprijatelja, građanski šovinizam se od njih ništa ne razlikuje, jer u nacionalnim identitetima, njihovim povijestima i pamćenjima uvijek pronalazi kako stvarne, tako i izmišljene neprijatelje kojima plaši građanina i zatvara ga u njegov građanski geto.

Građanin u strahu od nacionalnih identiteta se čak i ne usudi izići i pokušati s njima komunicirati, nego odmah u strahu od njih ograđuje se na sve moguće načine da ga kojim slučajem kakva nacionalna ideja, pa makar ona bila pozitivna, ne bi zarazila. Ako se nacionalizam stavlja u položaj objektivnog promatrača stvarnosti i na temelju tog promatranja smatra da može i smije činiti i ono što je pogrešno i nedopušteno, građanski šovinizam na sličan način pristupa nacionalnim identitetima stavljajući sebe u položaj objektivnog promatrača čak i onda kada je očito da građanski šovinizam čini nepravdu prema nacionalnom identitetu u određenim područjima njegova postojanja koje se tiču njegove povijesti, jezika i kulture. Svoju objektivnost građanski šovinizam pokazuje na jednostavan, ali poguban način iako povremeno nije svjestan pogubnosti svoga pristupa. Ono što iz nacionalnog identiteta građanski šovinizam ne može uklopiti unutar vlastitih formi i okvira bilo razmišljanja bilo prihvaćanja, građanski šovinizam nastoji ako je moguće ukinuti, zanemariti, marginalizirati.

Građanski šovinizam se naslanja na predviđanja budućnosti ekonomskih, socijalnih i tehnoloških dostignuća predviđajući jednostavnom i banalnom formulom ekonomskog napretka ujedno i napredak samog čovjeka u njegovoj ljudskosti što se pokazalo promašenim u slučaju marksističkog predviđanja kojega je Imre Lakatoš svojevremeno opisao kao „degenerativni znanstveni program“, jer je potpuno zakazao kao znanstvena teorija.

Ali građanski šovinizam vješto skriva vlastite promašaje i greške predviđanja budućnosti, prebacujući odgovornost na nacionalne identitete, optužujući ih kako su oni krivi jer je građanski šovinizam nesposoban predvidjeti bilo kakvo buduće događanje na znanstven način, ali je nacionalni identitet zato uvijek idealna imaginarna greška u znanstvenom predviđanju boljeg sutra kojega građanski nacionalizam stalno obećava nesposoban prihvatiti da je nesposoban predvidjeti budućnost čovjeka. Zato građanskom šovinizmu odgovara konstantno napadanje nacionalnih identiteta kao barbarskih i zaostalih, kao prepreka ekonomskog prosperitetu zemlje jer se onda pogreške građanskog šovinizma mogu gurnuti pod tepih.

Građanski šovinizam je sinkretizam različitih elemenata koji su preuzeti iz nacionalnih identiteta, religije, pozitivnih i društvenih znanosti, ali nema ništa konstitutivno svoje osim ekonomije koju proglašava novom metafizikom i spasiteljicom čovječanstva, svodeći čovjeka na biće zarade i potrošnje.

Marksizam je bio prvi, a možda i posljednji pokušaj građanskog šovinizma da se konkretizira  u ljudsku civilizaciju kao mesijanski pokušaj da se čovjeka spasi od njegove povijesti, pamćenja i nacionalnog identiteta, i taj mesijanski pokušaj završio je s katastrofalnim i nesagledivim posljedicama koje se i danas osjećaju i žive čak i u BiH kroz blaže ili ratobornije oblike građanskog nacionalizma, koji se od drugih nacionalizama razlikuje samo time što nema grb, zastavu i himnu ili prisvaja tuđe nacionalne identitete nastojeći ih pretvoriti u građanske, ne poštujući njihove povijesti, prošlosti, ne dopuštajući im barem da u vlastitoj prošlosti nađu negativne elemente koji će im poslužiti kao podloga za mudriju i mirniju budućnost.

Građanski šovinizam stalno plaši čovjeka svojim predviđanjima katastrofalne budućnosti BiH ako se nacionalni identiteti ne ukinu, a nema nijedne objektivne i znanstvene podloge za takav argument i pretvara se polako ali sigurno u „degenerativni znanstveni program“ koji ništa ispravno ne može predvidjeti, ali bi pogrešna predviđanja građanskog šovinizma o budućnosti BiH i njezinih nacionalnih identiteta ipak mogla skupo koštati. Time bi građanski šovinizam barem jednu stvar predvidio kako treba, svoju vlastitu propast i kraj.

 

U Sarajevu, 31. 8. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Leave a Reply