Četvrtak, veljača 25, 2021

Zloba je emocija s najdužim pamćenjem. Ona pamti sve negativno daleko unatrag. Motiv njezinog sjećanja je prigovor, osveta, pa čak i nasilje. Zloba čuva prošlost kao izvor svoje snage. Sjeća se i onoga što joj nije učinjeno namjerno. U sjećanju zlobe sve doživljeno i proživljeno mora biti podvrgnuto budućem planiranju osvete. Svoje izlaganje zloba počinje pozivanjem na prošlost: sjećaš li se kad si prije nekoliko godina učinio/učinila to i to… Može biti nešto beznačajno i nenamjerno. Kao recimo ako ste se s nekim našalili. Zloba je šalu pretvorila u neoprostivu uvredu. Uvećala je njezine dimenzije bezbroj puta i sada je nečija šala postala opravdanje da vam se prigovara, osveti ili čak da se bude nasilno prema vama. Vi ste zaboravili šalu. Šalu je zaboravio i onaj dio dobrote u drugom. Zloba u njemu nije zaboravila. Polako, metodički i uporno hranila je njegovu dušu odmjerenim dozama lošeg, negativnog i mržnje prema vama. I sada je ono čega se vi ne sjećate postao razlog vaših problema i straha. Neobično je kako čovjek zaboravlja dobro. Je li to čini sam svjesno i namjerno? Ili u čovjeku postoji nekakav prokleti mehanizam zaborava dobrog? Možda je zloba mehanizam kojim natprosječnim brzinama zaboravljamo dobro i prijemčivi smo za negativno i loše? Zloba je i emocija koja istovremeno umanjuje i preuveličava. Umanjuje dobro, preuveličava zlo. Kao kada zloba zamagli sve dobro što ste od nekoga doživjeli i ostavi u vašem sjećanju jednu jedinu kritiku koju ste morali otrpjeti. Nema veze ako je kritika bila dobronamjerna i za vaše dobro. Zloba je narav kritike pretvorila u omalovažavanje i vrijeđanje koje još jedino osveta može zadovoljiti. Zloba je izuzetno sposobna za selektivno brisanje pamćenja i uklanjanje sjećanja iz našeg uma. Sposobna je obrisati čovjeka i sve što je taj čovjek dobro učinio za nas. Zloba je jednodimenzionalna emocija. Ne uklanja samo pozitivno i dobro. Uklanja složenost međuljudskih odnosa koji često traže razmišljanje i promišljanje. Uklanja našu sposobnost da pokušamo, ukoliko je moguće, razumjeti drugog i njegov odnos prema nama i naš prema njemu. Zloba pojednostavljuje ljude isključivo na naše neprijatelje koji zaslužuju osvetu i daje nam za pravo u planiranju i izvršenju osvete i mržnje. Zloba ne podnosi razmišljanje. U konačnici razmišljanje je ne zanima. Zlobu zanima prošlost i ono što smo zapamtili jer njezino razmišljanje je isključivo o prošlosti i negativnim sjećanjima. Zloba se tim služi kako bi nas kontrolirala i zabranila da razmišljamo. Zlobu nije briga je li se netko kasnije promijenio. Postao bolji. Zatražio od nas oproštenje. Priznao se krivim. Zloba samo pamti nevinu šalu upućenu nama zbog koje sada imamo pravo na osvetu. Zloba ne razmišlja o sadašnjem trenutku niti o promijeni na bolje koja se dogodila u drugom i u nama. Zlobu ne zanima naš ljudski rast i sazrijevanje u opraštanju i međusobnom razumijevanju i podršci. Zloba ne poznaje oproštenja, obraćenja i katarze. I mrzi ih. Zloba živi u prošlosti i njome se hrani. Sve što ide naprijed, što rađa bolji i ljudskiji život među ljudima, ona ne podnosi i bori se protiv toga. Zloba je sitničava emocija koja od muhe pravi slona, ali vrlo ubitačnog slona jer dogodi se da čovjek ubije čovjeka zbog „sitnice“ koju je jedan od njih godinama pamtio kao neoprostivu uvredu. Možda je to bila ona nevina šala na tuđi račun? Zloba ne priznaje nevine šale, nevini humor, nevine viceve, nevina bockanja. Zloba je smrtno ozbiljna i nevinost kao osobina otvorenih i sretnih ljudi za nju ne postoji. Zloba je dvolična emocija. Pravi farizej među emocijama. Dok odobrava, istovremeno slaže negdje u pozadini sve što se nekada rekli i učinili. Pamti vaše geste. Boju glasa. Ton kojim ste govorili. Položaj tijela koji ste imali. Fascinirajuće je kada razgovarate s nekim tko je zloban s koliko puno detalja i preciznosti opisuje što mu je netko rekao i učinio. Bogatstvo detalja fascinira i plaši. Zar ponekad nesigurno ljudsko pamćenje može zadržati tako dugo u sebi svu silinu detalja nekog događaja koji se između nas dogodio? Zloba može. Zloba, ta emocija s najdužim pamćenjem, ta emocija s jednodimenzionalnim svođenjem drugoga na loše i negativno, ta glupa emocija koja nam ne da racionalno razmišljamo i promišljamo o promijeni i obraćenju drugoga, taj farizej među emocijama koji navodno jedno sluša i čuje, a nešto sasvim drugo pamti. Ta fascinantna emocija koja pamti nevjerojatno veliki broj detalja jedne nevine šale na tuđi račun. Ta emocija koja je sklona beskrajnim preuveličavanjima koja joj služe kao opravdanja za osvetu i mržnju. Ta opasna i podmukla emocija koja ponekad čovjeka natjera da uništi i sebe i drugoga zbog nečega čega se jedan od njih više i ne sjeća da se dogodilo. Dok se drugi živo sjeća cijelog događaja kao da se upravo pred njim događa ono što se nekad davno dogodilo i što bi radi obostranog dobra i boljih odnosa možda trebalo zaboraviti i ostaviti u bespućima sjećanja. Zloba dijeli ljude. Na one koji se ne sjećaju svega i nastoje zapamtiti samo dobro. I na one koji se sjećaju uvijek negativnog i lošeg i čije pamćenje vrvi bogatstvom detalja. Do te mjere da će vam detaljno s određenom nasladom u očima ispričati sve detalje jedne nevine šale koje ste davno nekad uputili na njegov/njezin račun i poput vašeg budućeg dželata vam svečano obećati da će vam se osvetiti i da vas mrzi. Takva je moć i snaga zlobe. Nevinost može pretvoriti u sredstvo osvete i mržnje. Čuvajte se zlobe i ne trudite se pamtiti sve i ne pamtite previše. Možda i nismo svjesni koliko je nekad blagodatno imati sposobnost zaborava i sposobnost razuma. Zloba mrzi i razum i zaborav i ne jednom u životu smo susreli i prepoznati zlobnog. Nismo li se čudili kako jako dobro pamti i kako ga je teško urazumiti i objasniti mu da je u pitanju samo nevina šala na koju smo se onomad oboje iskreno nasmijali? Netko nije bio iskren. Ili njegov smijeh nije bio iskren. Najbolje o tome zna zloba. Farizej među ljudskim emocijama.

U Sarajevu 20. 40. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Alexsandr Buts

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment