KAKO IZAĆI NA KRAJ SA STRAHOM?

Strah je jedna od najmoćnijih sila u našem životu. On utječe na odluke koje donosimo, akcije koje poduzimamo, kao i na rezultate koje postižemo. Riječ je o iznimno moćnom primitivnom osjećaju koji uključuje više djelova mozga, te kao takav je sposoban potaknuti različite, mahom neugodne, psihološke i fiziološke manifestacije.
No prije nego što se pozabavimo s njegovom neugodnom stranom, važno je istači da je strah, barem u svojim osnovama, pozitivna evolucijska datost. On nas pokušava upozoriti na različite opasnosti i pogibli koje nas vrebaju, a koje po sebi i ne moraju biti uvijek nužno umišljene. Stoga bi se odmah na početku moglo reći da pravo pitanje o problemu straha u našem životu nije kako ga se u potpunosti osloboditi, nego kako ga što bolje razumjeti, te kako ga od vlastitog neprijatelja okrenuti u prijatelja i saveznika?
Sistematizacija straha
Već smo pisali o tome kako se danas procjenjuje da se čovjek rađa samo s dva prirođena straha: strah od gubitka tla pod nogama, te strah od bučnih i neugodnih zvukova. Sve ostale strahove učimo i razvijamo naknadno kroz život. Stoga se u teoriji često govori i o najrazličitijim razvojnim strahovima, specifičnima za određenu životnu dob i okolnosti. Tako se recimo govori o strahovima kod male djece, strahovima specifičnim za adolescente, zatim kasnije o strahovima kod muževa, ili o onim kod mladih majki itd. No, zbog opširnosti i složenosti građe, neki autori su pokušali provesti i kakvu-takvu sistematizaciju tih najrazličitijih strahova, kako bi se svi oni mogli sagledati i istražiti na jednostavniji način.
U tom smislu Karl Albrecht govori o slijedećih pet temeljnih strahova:
1. Strah od izumiranja: Strah od uništenja i prestanka postojanja koji je po sebi znatno veći od onog općenitog straha od smrti. Albrecht ga naziva i egzistencijalnom anksioznošću. To je onaj neugodni paralizirajući osjećaj dok stojimo nad zjapećom provalijom, ili strah od letenja, prevelike brzine, ali i strah pred kobnom bolešću…
2. Strah od osakaćivanja i tjelesne invazije: Strah od gubitka dijelova tijela, ali i strah od svake tuđe aktivnosti koja prijeti narušavanjem granica našeg tijela. Ovdje spadaju najrazličitiji strahovi od životinja i insekta ali i strah od invazivnih medicinskih zahvata i pretraga. Osim toga, po Albrechtu ovdje pripadaju i svi oni općeniti strahovi dok se fizički osjećamo nesigurno i ranjivo.
3. Strah od gubitka autonomije: Strah da ne budemo ograničeni, stisnuti, paralizirani, zarobljeni, ugušeni… Dakle, to po sebi može biti i onaj više fizički strah od zatvorenog prostora ili zemljotresa koji bi nas mogao zatrpati, ali može biti i onaj duševni strah od gubitka vlastite kontrole, ili strah od potpune predanosti i posvećenosti nekomu ili nečemu.
4. Strah od razdvajanja, napuštanja i odbacivanja: Strah od prestanka veze, prijateljstva ili braka, ali i strah zbog izgledne smrti roditelja ili bliske osobe. Ovaj strah je, zanimljivo, vrlo često odgovoran i za onaj strah od intimnosti. Slično kao što se neki iste boje zbog mogućeg gubitka kontrole i autonomije, drugi je se više boje zbog bojazni da će na kraju svejedno biti izigrani i napušteni.
5. Strah od bezvrijednosti, sramote i poniženja: Prirodno je da se čovjek osjeća dopadljivim i vrijednim. Po Albrechtu, to je nužni uvjet našeg zdravog i plodnog ophođenja s drugim ljudima i svijetom. Odatle valjda onda i strah od bezvrijednosti, sramote i poniženja. Osjećamo kao da nas neki nesmotreni i nepopularni potezi mogu dovesti do isključenosti, ili barem do toga da nas više ne drže zaozbiljno. Tipični okidači za ovu vrstu straha su neki lapsusi počinjeni u javnosti, ili opet javna kritika, viktimizacija ili kakva neugodna prozivka. Ili za neke još gore, ako im se kaže da su dosadni, naporni ili jednostavno glupi. Za nekoga drugog također može biti jako stresno ako mu se kaže da je „demode” ili izvan prevladavajućih trendova i mišljenja. Zanimljivo, i strah od zlostavljanja je zapravo puno češće povezan sa ovim strahom nego sa strahom od izravno pretrpljene fizičke i duševne boli, jer biti žrtvom za mnoge je nešto katastrofalno jadno, te se u tom smislu ni ne mogu nositi s naknadnim javnim oplakivanjem i sažaljenjem.
Pogled na Albrechtov popis može biti od pomoći već na način ako opazimo da i onaj naš najveći strah nije ništa drugo nego tek jedan od temeljnih strahova koji muči i nebrojene druge ljude.
Trendy- i stvarni strahovi
Jedno istraživanje Chapman sveučilišta pokazuje da su u samom vrhu američkih strahova za 2019. bili i oni strahovi od kompjuterskog kriminala, korumpiranih političara, praćenja osobnih podataka od strane vlade i privatnih korporacija, strah od bio-terorizma i sl. No neki se već pitaju jesu li to zbilja stvarni strahovi Amerikanaca ili više nako, da kažemo, „trendy strahovi” nametnuti različitim propagandama i aktivizmima? Ili drugim riječima, jesu li ovo stvarno razlozi zbog kojih netko neće mirno spavati i zbog kojih će na kraju upasti čak i u depresiju, ili pod ovo spada ipak nešto sasvim drugo? Slijedeći ovu logiku, čini se kako su naši najveći strahovi ipak ono nešto puno bliže samima nama i našem užem životnom okruženju. Osim toga, ljudi vrlo često ni ne mogu pričati otvoreno o svojim najvećim strahovima, a kad konačno propričaju, samim tim ni taj strah više neće biti toliko velik. Differentia specifica je što jednim ovakvim otvorenim priznanjem i razgovorom strah prestaje biti ono što nas posjeduje, te postaje ono nešto što mi posjedujemo. Dakle, terapije protiv velikih paralizirajućih strahova su različite, ali koliko je poznato, sve uključuju baš ovaj moment – da se o problemu konačno počne otvoreno razgovarati.
Odnos najvećeg straha i najveće snage
Zanimljivo ili ne, naš najveći strah i naša najveća životna snaga su obično tijesno povezani. Zapravo, moglo bi se čak reći da naš najveći strah nije ništa drugo nego tek naličje naše najveće snage. Slijedeći Albrechtov popis, čini se da se za vlastiti život brinu najviše oni koji do njega najviše i drže. Slično kao što se gubitka autonomije i zaglavljenosti bilo kakve vrste najviše boje oni koji su autonomni i aktivni, ili kao što se u onom posljednjem slučaju bezvrijednosti i poniženja najviše plaše obično oni koji su po sebi ponosni i ambiciozni.
Ovakav jedan pogled na najveći strah kao na tek mračnu stranu naše najveće snage itekako može biti od pomoći. Time se strah demistificira, ali i integrira u vidu prisutne problematike cjeline. Kako već rekosmo to na početku, ovdje zapravo nije pitanje koga treba definitivno izbaciti iz igre, nego kako ponovno uspostaviti narušenu ravnotežu? Jer preopterećenost našom najvećom snagom nas neminovno vodi prema onoj mukotrpnoj „opsesivnoj petlji”, koja se otprilike ponaša pod Jungovom maksimom: „Što jače svjetlo, to i veća sjena koju svjetlo baca!”
Tu se otprilike počinje razmišljati na način: kako da se konačno prestanem bojati da će mi se dogoditi to i to? A zapravo, toga se i bojim jer mi je do toga i do toga najviše u životu stalo, jer da nije, ne bi se toliko ni bojao. Iz ovoga slijedi da nam do tih nekih specifičnih stvari i ne smije toliko stajati, ili ako već i dalje hoće, onda o eventualnim problemima trebamo razmišljati kao o nečemu što je jednostavnu tu i što je neotuđivi dio naše prirode. Jer tek pod tim prirodnim vidom i strah ponovno može postati onaj prirodni, onaj koji nas dobrohotno želi upozoriti na neke moguće opasnosti, a ne onaj koji nam deklamira smrtnu presudu ili barem posvemašnju društvenu ekskomunikaciju. Na primjer: Nije dobro ispasti budala, s tim da ovaj strah postoji upravo zbog toga što smo pokatkad svi skloni ispasti budalama, a ne zato što ovo nikad ne bismo, ni pod koju cijenu smjeli ispasti. Dakle, što više vjerujemo u svoju nepogrešivost, to će i ovaj strah biti veći i strašniji, a zapravo nije ni trebalo da vjerujemo u vlastitu nepogrešivost, nego sasvim obratno – u pogrešivost. I tu zatim dolazimo do iznenađujućeg obrata, ili barem do iznenađujućeg spoznanja: Ovaj konkretni strah je opravdano bio velik koliko jest, jer smo mi cijelo vrijeme i bili posve nesmotreni i nepametni, vjerujući da ama baš nikad to i to ne smijemo biti. Dakle, slično onome kako smo već ranije govorili za anksioznost: veliki strah od gubitka kontrole nad samim sobom nije ništa drugo nego alarmantno upozorenje da smo istu već odavno izgubili u nekim aspektima svojeg života.
Na koncu, slično vrijedi i za sve druge velike strahove. Oni su skoro redovito povezani s tim nekakvim ne prihvaćanjem vlastite prirode. Da ne smijemo umrijeti, da ne smijemo biti ujedeni i povrijeđeni, da ne smijemo biti napušteni ili zarobljeni… Itekako sve to smijemo, ali naravno, pametnije pokušati sve to izbjeći, koliko se može izbjeći, jer ponekad se ipak ne može izbjeći…
U Sarajevu, 31.VII.2020.
M. B.
Izvori:
• Dr Albrecht’s 5 Types of Fears: What We’re Really Afraid Of…, The Coaching Tools Company.Com (2.X.2014.), https://www.thecoachingtoolscompany.com/5-types-of-fears-dr-karl-albrecht/ (Stanje: 30.VII.2020.);
• America’s Top Fears 2019, by Shreya Sheth, Henley Research Fellow, Chapman University,chrome-extension://ohfgljdgelakfkefopgklcohadegdpjf/https://www.chapman.edu/wilkinson/research-centers/babbie-center/_files/americas-top-fears-2019.pdf;
Theo Tsaousides, Is It Time to Face Your Biggest Fears?, Psychology Today (5.XI.2015.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/smashing-the-brainblocks/201511/is-it-time-face-your-biggest-fears (Stanje: 30.VII.2020.).
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vchalup;

Leave a Reply