More promjene: Jedan malo drugačiji pogled na pamet i glupost

Rekao bih da kod svakog od nas postoji minimalno jedno životno područje gdje vidimo istinu, znamo istinu, osjećamo istinu, ali svejedno još uvijek vjerujemo u laž.

Nedavno sam na netu, a možda i vi već, upratio zgodnu, zapravo tragikomičnu definiciju budale: “Vidiš istinu, znaš istinu, osjećaš istinu, ali opet vjeruješ u laž”. Iz reakcija sam primijetio da se ljudi obično slatko nasmiju kad ovo čuju, i ono nekako, kao da se osjećaju poprilično familijarno s navedenom istinom. Zar smo svi budale? Rekao bih, svakako nismo, ali dodao bih i to da kod sviju nas postoji minimalno jedno životno područje gdje vidimo istinu, znamo istinu, osjećamo istinu, ali svejedno još uvijek vjerujemo u laž.

Počevši od 19. st. na ovamo, istraživanja čovjekove psihe i svijesti dovodili su uvijek do sve više informacija, kao i do sve dublje spoznaje o složenosti ljudskog bića i osobnosti. Tako se govorilo uvijek o sve više razina svijesti, o sve većem broju obrambenih mehanizama itd. Slično tome, u 20. stoljeću se počelo govoriti i višestrukim inteligencijama kod čovjeka. Nemamo samo onu uobičajenu racionalnu, nego i emocionalnu, duhovnu, prostornu, glazbenusportsku itd. Iz potonjeg istraživanja proizlazi da je sasvim normalno ukoliko smo na nekim područjima veoma pametni, a na drugima to baš i nismo. Štoviše, uz jednu genijalnost obično pouzdano ide i barem jedna ludorija težeg kalibra.

Kako već rekosmo, svi mi imamo to barem jedno područje gdje se oglušujemo o validne argumente i djelujemo poprilično slijepo. Takav sam na primjer ja s pušenjem. Znam da mi škodi, vidim da mi škodi, osjećam da mi škodi, štoviše, potpuno jasno znam da mi pod određenim okolnostima pušenje čak može doći glave, ali ja opet pušim.

Dakle, u pozadini naših ponašanja neka htijenja su toliko snažna da nikakva razumska argumentacija ne može da ih destabilizira… ili ipak može? Poslije tko zna koliko liječničkih, prijateljskih i obiteljskih savjeta o prestanku pušenja, mislim da sam barem malo smekšao po ovom pitanju. Prije bih odmah ljutito navalio s kontra argumentina: “Pušenje ima i pozitivnih zdravstvenih učinaka … Hitler je bio prvi veliki pokretač antipušačkih kampanja na državnoj razini… Zašto ne zabrane alkohol, kad on provjereno više ubija od cigareta, a o njegovim sociopatskim učincima na čovjekovo ponašanje da i ne govorimo… itd., itd.”! Kako rekoh, još uvijek sam strastveni pušač, ali barem savjete o prestanku ne smatram više neprijateljskima. Tko zna, možda još jedno godinu dvije i stotinjak prijateljskih – jedno te istih – savjeta, i prestat ću skroz.

Pri tome se ne rugam samom sebi, nego izgleda da to jednostavno tako ide s glupošću. Volja je poput čvrste hridi, a razumski argumenti su poput mekanih morskih valova. Isprva se čini kako valovi nemaju šanse protiv te velike kliske kamene gromade, ali malo pomalo… hrid će doduše tu i dalje ostati, ali valovi će je s vremenom preoblikovati.

Strpljenje prije svega

Kako rekosmo, svi mi imao u sebi i pameti i gluposti, no problem je što je to od čovjeka do čovjeka različito posloženo i raspoređeno i onda se stalno događa da pamet jednog udara na glupost drugog, ali naravno i obratno: jer i onaj drugi je ponegdje pametan, kao što ovaj prvi nije. I što nam onda u tom smislu ostaje? Pa izgledno upornost i strpljenje, reklo bi se upravo one vrline koje se na Zapadu danas i ne njeguju puno, tj. barem ne na duže staze. Odnosno, na Zapadu se danas može govoriti o sveprisutnoj kulturi kvartala: Ukoliko u periodu od tri mjeseca profit ne poraste ili se ne riješi neki problem u relaciji ili vezi, bit će otpuštenih, i tamo i vamo!

Istini za volju, u nekim životnim područjima se i mora tako hitro djelovati, međutim, puno je toga pod nebom što zahtjeva godine za kvalitetne promjene. A u socijalnom kontekstu i znatno više od toga, jer npr. osnovna vremenska jedinica promjene mentaliteta jednog naroda je 50 godina! I to opet, ovdje se ne govori o potpunoj ili opsežnoj promjeni mentaliteta nego tek o izvjesnoj korekciji. Reklo bi se puno… netko jednostavno ne želi toliko čekati (ako govorimo o našim kolektivnim političkim ludorijama danas…) i ima potpuno pravo da ne čeka, premda je ipak plemenitije ulagati sebe za bolje sutra (tko smije i želi).

Ne ulazeći u detalje ičijeg života, kao ni u slobodu osobnih odluka, ovo je bio samo mali poticaj da se ne libimo biti uporni u dobrim savjetima i svjedočenjima. Tuđe odbijanje i poricanje nas ne smije razočarati i razoružati, jer kako već rekosmo, to jednostavno tako ide. Neće puno pomoći ako budeš jedan jedini usamljeni val promjene, zato budi more promjene!

 

U Sarajevu, 2. 5. 2017.

M. B.

One comment

  1. Čitam knjigu “Complaint free world” čija je glavna tema univerzalna stvar žalbi na ispravnu stvar.
    Na primjer, Izraelci viču Bogu da ih izbavi iz egipatske robije i kada se to desi, onda viču Bogu da ih vrati u tu robiju jer je “hrana bila bolja u Egiptu”.

    Knjiga je vrijedna jer je osvijetlila nov aspekt žalbe – bolest.
    Bez iznimke su osobe žalitelji na okolinu patile od bolova u stomaku, glavobolje i redovno – loših odnosa: rastureni brakovi i poslovni odnosi.
    Imam druga koji svaku prepreku u poslovnom životu biznisa proprati psovkom. Nakon niza molbi, da u razgovoru ne pravi lišu atmosferu, on se oglušio. Ja nisam htio završiti prijateljstvo ali sam blokirao Viber broj njegovog telefona. Isto mi se desilo i sa članom porodice.
    Žalbe u biti štete žalitelju ali se kao najgora prljavština preljevaju na ljude iz neposredne okoline.
    Mirjam je za žalbu na Mojsija dobila kaznu bolesti – lepru od 7 dana, nakon čega je molila za oprost.
    Ja se za “prestanak pušenja” ne bih fokusirao na pušenje nego na mentalno stanje prije uzimanja duhana: šta smeta ? Šta ne štima ?
    I zapisao bih tu emociju. Onda nakon niza bilješki uzrok postaje manje više očigledan.

Leave a Reply