Utorak, 19 ožujka, 2024

Nedostajanje je odsutnost nekoga koga se ne može zamijeniti drugom osobom. Izrazi poput nedostaje mi djevojka, nedostaje mi supruga, nedostaje mi sin upućuju na odsutnost čovjeka koja se ne može ni na koji način nadomjestiti prisutnošću novog čovjeka. Nedostajanje je po svojoj naravi pokušaj dozivanja natrag konkretne i stvarne osobe. Iako je ponekad sklono fantazijama, nedostajanje je u svojoj naravni izričito, konkretno i precizno. O nedostajanju se ne može govoriti kao o dozivanju ili traganju za apstraktnom djevojkom ili apstraktnim sinom. Niti možemo reći kako nam u nedostajanju nedostaje apstraktna i univerzalna žena bez ljudskih karakteristika. Ono što nedostaje uvijek je bilo konkretno makar se toga i jedva sjećali. Nedostaje miris njezine kose, bjelina i oblik njezinih ramena, boja i žar očiju, toplina ruke. Apstraktni i univerzalni ljudi ne mirišu niti isijavaju toplinu. Oni nastaju kao puke ideje i rasplinjuju se poput izmaglice. I kad samo mislimo o nekom tko nam nedostaje i kad ne možemo dozvati u svijest njegove konkretne osobine, ipak ćemo na kraju doseći stanje u kojem se sjećamo nečega konkretnog i stvarnog o onom koji nam nedostaje.

Kada nam nedostaje jesen i lišće koje postupno žuti i mjestimice opada s drveća, ne govorimo o apstraktnoj i nepostojećoj jeseni makar o njoj razmišljali na apstraktan način. Mislimo na neku stvarnu jesen, možda jesen iz našeg djetinjstva koja se duboko urezala u naše pamćenje zbog svojih neobičnih boja i to je jesen koja nam nedostaje. Konkretna jesen, jedna od mnogih koja se svojom ljepotom urezala u nas. Kao i kada kažemo za ljubav da nam nedostaje, morala je ljubav u nekom trenutku naše prošlosti biti konkretna, živa i opipljiva. Imala je glas, hod, kretnje, geste. Onaj tko mašta o tome da mu nešto nedostaje kao što je – recimo – ljubav, živi u svijetu apstraktne i univerzalne ljubavi koja nema ni lice ni oči ni ruke ni noge. Ljubav bez tijela je ljubav o kojoj se mašta i fantazira, ali to nije ljubav koja nedostaje. Onaj kome ljubav nedostaje, živi od sjećanja na konkretnu i odživljenu ljubav. Kad vam netko nedostaje, pa makar imali maglovito i nejasno sjećanje o njemu ili o njoj, u pozadini nedostajanja nalazi se netko tko je nekad bio živ i stvaran i možda je još uvijek.

Ako nam nedostaje otac ili majka, iza osjećaja nedostajanja uvijek se nalaze živi otac i živa majka sa svojim ljudskim i roditeljskim osobinama. Reći kako nam nedostaje otac upućuje na konkretnog muškarca koji je svojom stvarnom pojavom stvarao sigurnost, upućuje na čvrste i stabilne očeve ruke, njegov živi istinski čvrsti i roditeljski pogled, njegovu konkretnu i stvarnu hrabrost, napor i herojstvo, njegov stameni korak dok nas nosi na svojim ramenima ili u svom naručju. Reći kako nam nedostaje majka upućuje na konkretnu ženu koja je bila stvarna zaštita, čije su bijele i nježne ruke bile omotač koji štiti od surovosti i nesigurnosti, podsjeća na njezin pogled pun nježnosti i topline, podsjeća na konkretne grudi koje su vas privijale i čija vas je toplina ispunjavala. Nedostajanje je pokušaj oživljavanja konkretnog i stvarnog čovjeka kojega ili više nema ili je daleko i nećemo dobiti priliku da ga skorije susretnemo. Nedostajanje je oživljavanje konkretnog čovjeka uz pomoć uspomena i sjećanja na njega. Nedostajanje je i jedan ljudski način traganja za konkretnom osobom koju smo izgubili i koju pokušavamo pronaći među osobama koje izabiremo za djevojku, momka, muža, suprugu.

Nedostajanje je u konačnici potraga za samim sobom jer ono što nam nedostaje najviše jesmo mi i zato kada nam netko nedostaje, tražeći njega želimo pronaći i sebe zajedno s njim. U ocu ili majci koja nam nedostaje želimo pronaći i sebe kao dijete koje je bilo sin ili kćer konkretnog oca i konkretne majke, želimo pronaći stvarne i žive očeve čvrste i sigurne ruke i majčin živi i stvarni pogled nježnosti. Nedostajanje je uvijek traganje za samim sobom. Traganje za razasutim i raspršenim komadima vlastite osobe jer je svatko od onih živih i stvarnih koji nam nedostaju sa sobom ponio ili za sebe zadržao dio nas. Nedostajanje se pretvara u uspomene ili uspomenu kada otkrivamo da onoga koji nam nedostaje više nema, da više nije konkretan i nije živ. Dio nas koji mu pripada i koji je za sebe zadržao više nam ne može vratiti niti ga mi možemo od njega uzeti k sebi.

Nedostajanje je kao igra slagalice koja se nalazi u kutiji koju zovemo životom. Raspemo dijelove slagalice po svijetu i onda nekad strpljivo, nekad mučno, nekad s puno patnje i boli tražimo dijelove da ih ugradimo u slagalicu i sebe sastavimo u jedan komad, u jednu sliku, u jedan život koji ima nekakav smisao i svrhu. Svi koji nam nedostaju, bilo da su živi ili mrtvi, kod sebe imaju dio našeg života, dio naše slagalice kojega ne možemo pronaći u rukama nekoga drugog, nekoga novog. Nedostajanje je traganje za tim razasutim i razbacanim komadima života. Pronalazeći one koji nam nedostaju žive i stvarne ljude, pronalazimo i žive i stvarne dijelove sebe koji su nam potrebni da sastavimo sebe i svoj život. Onaj kome nitko ne nedostaje ili je već sastavio svoju životnu slagalicu, pa mu ne treba više nijedan dio i nijedan komad života ili je netko tko  se potpuno raspao i ne zna više odakle početi tražiti i ima li ikakvog smisla započeti sastavljati život.

Nedostajanje je potraga, pokušaj da pronađemo dio životne slagalice u rukama onoga za kojega se nadamo da je još živ i stvaran. Nedostajanje ne dopušta zamjene i izmjene. Nedostajanje je mučno jer ne dopušta da netko drugi posjeduje dio životne slagalice koji moram pronaći, ono daje dio našeg života isključivo živoj i konkretnoj osobi koju ne može nijedna druga osoba zamijeniti. Zato je nedostajanje odsutnost nekoga koga se ne može zamijeniti drugom osobom, jer nedostajanje samo jednom i nikad više živom i stvarnom čovjeku predaje dio našeg života kojega možemo pronaći opet i samo u rukama te iste osobe koju je nedostajanje izabralo da za njom tragamo i da je tražimo.

Kada kažete da vam netko nedostaje, još uvijek tragate za dijelovima sebe kako biste sastavili svoju životnu slagalicu, svoj život, još uvijek tragate za sobom u živom i stvarnom čovjeku koji kod sebe i u sebi čuva dio vas. Zato nam nedostaju naši očevi, naše majke, braća i sestre, prijatelji, supruge, muževi, ljubavi, jer samo ako ih ponovno pronađemo, možemo se nadati da ćemo sastaviti svoj život u smislen i cjelovit komad postojanja. I to se uvijek odvija potragom i traženjem žive i konkretne osobe čija krv, meso, miris, pogled, glas i stas u nama živi, koji nas tjera da tražimo i da se nadamo onomu koga bismo uskoro mogli pronaći, koji nam nedostaje koji će nam vratiti izgubljeni dio.

U Sarajevu 11. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Orapan Yerichum

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment