O NADI

Nada je stav pred neizbježnom životnom tragedijom, ondje gdje se više ljudski gledano ništa ne može učiniti i ondje gdje se pokušalo učiniti nešto nadljudsko, ali bez uspjeha.

Nada je stav nadanja pred mučnom šutnjom onostranog na nečiju neizbježnu tragediju. Najteže je prihvatiti da onostranost šuti pred katastrofom, a u istom trenutku osjećati čudnu nadu nešto poput neobične bolesti koja u trenutku zahvati čovjeka i podigne ga do euforije.

„Nada je kruh bijednika“ – oštro presudi veliki Aristotel, ili „nada je dobar doručak, ali slaba večera“ – primijeti Francis Bacon. Meša Selimović je još okrutnije presudio nadi u „Dervišu i smrti“: „Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Prijetvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapće ono što čovjek želi, vodi pod nož.” Ali ima i ono optimističnije od recimo Dale-a Carnegie-a, koji zaključi kako je većina velikih i značajnih stvari u povijesti učinjena od strane ljudi koji nisu posustali niti onda kad je izgledalo da više nema nikakve nade! Dakle, nada je kudikamo kontraverzan fenomen o kome se nije moguće izražavati jednodušno i jednoznačno.

Nada je i ludost i bolest, nada je najočitiji simptom biti ljudsko biće. U tragedijama života nada se javlja kao poremećaj, kao neobično pomjeranje  utvrđenih zakona i pravila, kao čudesni fenomen ljudskog postojanja koji pred ništavilom stoji s osmijehom kao da je ništavilo punina života. U osobnim gubitcima ondje gdje se čini da je onostranost nezainteresirana za patnju, ipak čovjek pronalazi tragove nade, poput bolesnika koji na bolesničkoj postelji u trenutku odlaska na onu stranu umjesto samrtničke ozbiljnosti ispriča vic o vlastitom umiranju koje se ima dogoditi za nekoliko trenutaka.

U takvim lucidnim trenutcima kada se smijemo, radujemo i šalimo na račun osobnih umiranja i odlazaka s ovoga svijeta, naš smijeh i naše radosti iako prožete podmuklim osjećajem straha za vlastiti život i umiranje nekada u budućnosti nisu ništa drugo nego tragovi nade. Tragovi nade, iako jedva vidljivi u životu svakoga od nas, jedva primjetni, prožeti strahom, ali jedan trag nade u životu svakoga od nas povremeno je dovoljan da cijeli jedan ljudski život isprati do njegova kraja na tako snažan i moćan način da se onima koji nas iz svemira promatraju činimo kao luđaci, koji iako svjesni neizbježne katastrofe slave ono čega se najviše boje, svoj vlastiti kraj i odlazak. Nadati se u trenutku kraja života je pogreška kojoj se cijeli svemir čudi i koju ni svemir unatoč svojoj savršenosti i uređenosti ne može ispraviti. Nada je pogreška svemira, ali bez te pogreške ljudski život ne bi imao značenja, i sam svemir bio bi besmislen. Nada je pogreška koja svemu daje smisao, neobjašnjivi paradoks ljudskog postojanja čiji su simptomi radost, humor i smijeh.

Teško je uopće razumjeti kako pogreška može biti temelj postojanja, kao da pogreška u savršenom matematičkom zadatku zapravo daje konačno rješenje i to rješenje bez kojega zadatak ne bi imao nikakvog smisla i značenja, pogreška bez koje zadatak ne bi bilo moguće ni postaviti. Nada je neobična, važna i tajanstvena pogreška. Je li nada kao pogreška bila slučajna ili ju je Netko napravio namjerno? Ako je bila slučajna, onda svemir sigurno nije zadovoljan takvim ishodom postojanja. Jer pogreška upućuje na to da nije sve apsolutno savršeno. Ako ju je Netko napravio namjerno, onda je morao znati unaprijed da je tako predviđeno da ljudsko biće ne bude savršeno. Zato je namjerno, smišljeno i planirano napravio pogrešku koja se zove nada, jer ta pogreška u postojanju ljudskog bića svojim paradoksalnim postojanjem vodi ljudsko biće prema savršenstvu od kojega bi se inače u samom početku odustalo. Jer ljudsko biće u trenutcima neizbježnih osobnih tragedija svojom radošću, osmijehom i hrabrošću svjedoči koliko je snage skriveno u njegovim dubinama, a pred tragedijom biti radostan dok je to za svemir znak ludosti, za evoluciju znak slabosti, za sve nas koji gledamo osmijeh onoga koji nas napušta i vidimo radost u njegovim očima znak je nade, te neobične i tajanstvene pogreške koja nas redovito šokira, ali i utješi. Zato možda i jesmo za svemir luđaci i čudaci, ali možda nismo za Nekoga tko je na nas mislio prije nego li je uopće bilo svemira, za Nekoga tko je znao da biti ljudsko biće znači imati ugrađenu tvorničku grešku, ali grešku bez koje je čovjek nerazumljiv i neshvatljiv, grešku koja se zove nada.

 

U Sarajevu, 12. 2. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

Leave a Reply