VJERA, NADA, OPTIMIZAM I FENOMEN PESIMISTIČNIH VJERNIKA

Pojmovi nade i optimizma općenito se poimaju srodnima, i to do te mjere da ih neki autori uzimaju čak i sinonimno. To je donekle logično, jer kod oba pojma se radi o stanovitom pouzdanju u pozitivan ishod određene situacije. Ipak, neke studije pokazuju kako među naznačenim pojmovima usprkos njihovoj poslovičnoj sličnosti mogu postojati i velike razlike. Recimo, jedna novija studija (S. M. Bury, M. Wenzel, L. Woodyatt) o razini nade i optimizma kod nogometnih navijača je pokazala da su navijači lošijih momčadi u prvenstvu poslovično pesimisti u svezi rezultata naredne utakmice njihovog tima, ali da se usprkos tome nadaju u pozitivan ishod. To bi značilo otprilike da su oni, s jedne strane gledano, itekako realni. Svjesni su slabe kvalitete i loše forme svoga tima, baš kao što su svjesni i dobre kvalitete protivničkog tima. U međusobnim razgovorima pred utakmicu će vjerojatno isticati ono otužno: „Uh, razvalit će nas!” Ali usprkos tome i dalje će postojati nada, onaj nekakav osjećaj ili barem puka želja za pozitivnim rezultatom. S druge strane, prema istoj studiji, navijači onih velikih i moćnih klubova su istovremeno bili i optimisti i puni nade. Dakle, realno su znali da su bolji od protivnika, i samim tim smisleno su vjerovali u pozitivan ishod naredne utakmice.

Navedena studija nam pomaže da shvatimo jednu itekako važnu distinkciju između nade i optimizma: Optimizam se javlja tamo gdje je pozitivan ishod neke situacije ili zapleta podjednako moguć i vjerojatan, dok se nada javlja tamo gdje je pozitivan ishod moguć, ali ne toliko i vjerojatan.

Slično prethodnome, prema istraživanju Patricie Bruininks i Bertrama Mallea pojmovi nade i optimizma se dodatno razlikuju i po količini osobne kontrole u odnosu na očekivani ishod neke situacije. Prema ovome, optimizam se javlja tamo gdje ljudi mogu i znaju kako utjecati na situaciju, dok se nada prvenstveno odnosi na one scenarije gdje očekujemo nekakav pozitivan ishod, a da pri tome ni sami ne znamo što i kako.

Nada – „kruh bijednika” bez kojeg na koncu ipak ne mogu ni „odlikaši”

Zbog ove svojevrsne minimalističke tendencije po kojoj se nada u životu učestalo javlja kao „nada protiv svake nade” (usp. Rim 4,18), ni malo ne čudi zašto je onda ista došla „pod zub” brojnim velikim umovima kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Recimo, veliki Aristotel je govorio da je nada „kruh bijednika”. Francis Bacon ju je smatrao „dobrim doručkom, ali slabom večerom”, dok je u poruzi iste izgledno najdalje otišao Nietzsche, smatrajući nadu najvećim od svih zala koje samo produljuje čovjekovo mučenje.

Ipak, prema američkom psihologu Utpalu Dholakiu ovu ludo smionu i najčešće nerealnu nadu uopće ne smijemo olako uzimati, a još manje odbacivati. Naime, onaj realno utemeljeni i na kraju najčešće izgledni optimizam dobro funkcionira sve dokle funkcionira. Međutim, u životu svakog čovjeka postoje i one situacije i periodi kad nam karte jednostavno poispadaju iz ruku; kad više nemamo ni kontrole, ni utjecaja, niti bilo kakvog realnog razloga da budemo optimisti. Tada nam obično još jedino preostane ono „nadati se”. Reklo bi se, itekako dobra motivacijska snaga za jedan novi početak.

Minimalistička ili ipak teologalna nada?

Za kraj ćemo se vratiti još malo onoj „spornoj” minimalističkoj „nadi protiv svake nade”. Nadati se protiv svake nade, tj. protiv svake realne šanse za vjernika zapravo i nije posve bez šanse, jer on vjeruje u vrhovno svemoguće Božje biće. Svete knjige, kako Istoka tako i Zapada, pune su primjera kako Bog vješto okreće i najveće moguće ljudsko zlo na dobro. No upravo stoga na kraju poprilično čudi i onaj učestali svakodnevni pesimizam kod brojnih vjernika. Kako već rekosmo, oni se itekako nadaju, ali su na svakodnevnoj razini vrlo često pesimisti. Smatraju kako su se ljudi posve iskvarili, da je zlo zavladalo, te da nam još jedino predstoji temeljita Božja kazna! No, ukoliko za njih još uvijek postoji nada, zašto onda ista ne bi postojala i za sve one druge ljude? Ovo je vrlo zanimljiv moment gdje se čak i vrlo konzervativni katolički teolog poput J. Ratzingera/Benedikta XVI. u svojoj „Eshatologiji” okomljuje na naizgled pobožnu tradicionalnu kršćansku krilaticu „Spasi dušu svoju.” Prema papi Benediktu ovo nije ništa drugo nego izraz jedne sužene vjere koja još samo računa sa svojim vlastitim spasenjem, ali ne i sa spasenjem drugih ljudi i svijeta. O ovome bi se svakako dalo puno pričati i raspravljati, ali jedno je svakako izgledno. Druge ljude ne možemo spašavati ako ih ne volimo, a ne možemo ih ni voljeti ako ne uspijevamo pronaći da su vrijedni naše ljubavi. No, ukoliko je već svemogući Bog sve stvorio, tada bi ipak trebalo biti i nečega dobroga u svakom čovjeku, pa čak i u onome što se u međuvremenu posve iskvario. Dakle, itekako još ima nade, i to ne samo one slijepe i nerealne, nego i one realne mogućnosti da se postane svakodnevnim optimistom. Dakle, ovdje se radi o jednoj maloj, suptilnoj, ali posve važnoj razlici u svjetonazoru: Jesam li okružen nepomozivo lošim ljudima kojima više nema nikakve pomoći ili sam tek okružen ljudima koji posrću, vrludaju i traže se, ali su u biti još uvijek dovoljno dobri, da bi na koncu mogli ispasti čak i znatno boljima? Ono prvo je: „Samo nas još Bog spasiti može”; drugo je: „Bog nas već spašava”. Kako već rekosmo, veoma mala, ali prevažna razlika … ta „đavao je u detalju”, a isto se kaže i za Boga. U svakom slučaju, poprilično je uzaludno iščekivati buduće Božje pobjede i uspjehe, ako još nismo uspjeli pohvatati one dosadašnje… A možda smo s tim ujedno dotaknuli i moguće ponajveći problem današnjeg vjernika, a to bi bio duboki postmodernistički osjećaj vlastitog diskontinuiteta. Po ovome se on više nije u stanju osjetiti dijelom veće cjeline, tako da kažemo, dijelom jednog eonski dugog, uzlazećeg procesa. On ne vidi najbolje ono prije sebe, a još manje ono poslije sebe. Radije drži kako s njim i njegovom malom skupinom istomišljenika sve počinje i završava: dobro  i zlo, grijeh i poštenje, vjera i nevjera…

U Sarajevu, 11. IV. 2020.

M. B.

Izvori:

– Benedikt XVI./Joseph RATZINGER, Eshatologija. Smrt i vječni život, Verbum, Split, 2016.;

– Utpal DHOLAKIA, What’s the Difference Between Optimism and Hope?, Psychology Today (26.II.2017.), Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-science-behind-behavior/201702/whats-the-difference-between-optimism-and-hope (Stanje: 11. IV. 2020.).

–  S. M. BURY, M. WENZEL, L. WOODYATT, Giving hope a sporting chance: Hope as distinct from optimism when events are possible but not probable, SpringerLink (9. V. 2016.), Izvor: https://link.springer.com/article/10.1007/s11031-016-9560-z (Stanje: 11. IV. 2020.).

https://hr.wikiquote.org/wiki/Nada.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

Leave a Reply