O ravnodušnosti i duši

Ravnodušan. Riječ koja kaže da imamo „ravnu“ dušu. Ravnodušnost je dopuštenje našoj duši da bude u miru sa sobom. Vrijeme kada se duša umiri i počiva u tišini. Dvije su ravnodušnosti. Loša i dobra. Loša ravnodušnost je zabrana koju izričemo svojoj duši. Nasilje nad njom. Kada duša traži da plovi na valovima života, da se pretvori u vjetar, a mi joj ne dopuštamo. Kao kada se muškarac pravi ravnodušan prema ženi, iako njegova duša poput vjetra želi putovati slobodno negdje daleko s njezinom dušom. Ili kada na silu tjeramo dušu da bude ono što ona ne želi. I neće. Kada je tjeramo da glumi val ili vjetar, a ona samo želi barem za kratko počivati u tišini. Kao kad se žena oduševljava muškarcem i pretvara se da njezina duša želi biti val zajedno s njegovom kako bi se zajedno suprotstavili opasnim i oštrim stijenama svijeta i života. A njezina duša to ne želi. I neće. Ali je ona uporno tjera. Povrjeđuje sebe i svoju dušu, ali i dušu muškarca. Iz loše ravnodušnosti ne može nastati ništa dobro osim pretvaranja. Nastaje sukob između mene i moje duše. Ja hoću da ona bude uragan, a ona želi mirno počivati skrivena i zaštićena u mom tijelu. Danas nije njezin trenutak da bude oluja. Danas ona želi biti povučena u sebe i počivati. Hoću se pokazati u svojoj snazi i moći, a duša mi govori da sam glup i površan jer mi kaže da ona to ne želi i da sada nije vrijeme za to. Onda se ljutim na nju i mrska mi je. Ali moja duša od mene ne traži previše. Htjela bi da je osluškujem. Da slušam njezino unutarnje srce kako kuca, lupa ili glasno tuče. Moja duša me voli i sve će učiniti za mene. Kada mi kaže da je u redu da budem miran i tih i da trebam počivam zajedno s njom, trebao bih je poslušati. Ona me poznaje bolje nego ja sam sebe. Kada mi kaže da želi biti vjetar, oluja, uragan, onda bih joj trebao izići u susret i biti s njom jedno. Iako možda tada želim mir i tišinu.

Postoji dobra ravnodušnost. Kada slušam svoju dušu. Kada želi da budem miran i tih kao i ona. Kada želi da budem divlji i razigran kao ona. Dobra ravnodušnost osluškuje dušu. Slušam što mi duša govori. Razmišljam i promišljam kako se ona osjeća u meni. I činim i djelujem onako kako me ona moli da činim. Ravnodušnost je forma odnosa između mene i moje duše. Tek naknadno ravnodušnost je forma odnosa prema dušama drugih. Moja duša je sklona zaboravu. Ponekad slobodno i svjesno zaboravlja druge i njihove duše. Ponekad to učini bez mene i nemam svijest niti spoznaju da je ona nekoga ili nešto zaboravila. Ali me nikad nije ostavila bez objašnjenja. Strpljivo i s puno ljubavi stalno me podučava o ravnodušnosti. Upozorava me da ne budem loše ravnodušan. Jer ona duboko vjeruje da loša ravnodušnost pretvara u lažova i glumca. Onako kako me moja duša poučava, loša ravnodušnost će stvoriti emociju i empatiju tamo gdje neće trebati, a propustit ću biti empatičan tamo gdje duše drugih moju empatiju trebaju i oslanjaju se na mene zbog toga. Ponekad se raspravljam s mojom dušom. Razgovaramo kao dvoje odraslih. Od nje ne mogu sakriti nijednu svoju tajnu, misao, ideju, fantaziju. Ali ona ih ne zloupotrebljava i ljubomorno ih čuva. „Zar je moguće biti dobro ravnodušan“, pitam svoju dušu? Ona odgovara: „Moguće je“. Pitam je: „Ali kako“? Odgovara da trebam osluškivati što mi ona govori o dušama drugih. I duše drugih razgovaraju sa svojim tijelima kao odrasli ljudi i njihove duše također čuvaju njihove tajne kao i ona moje. Kada mi kaže da želi biti tiha i mirna, onda trebam tražiti dušu drugog koja je također tiha i mirna. Kada mi kaže da želi biti vjetar ili oluja, onda trebam tražiti dušu drugog koja je također vjetar ili oluja. Ali pitam je kakve to veze ima s ravnodušnošću? Odgovara da postoje dvije ravnodušnosti. Loša koja uzrokuje bol i patnju i dobra koja stvara osjećaj harmonije i ushita. I nikada mi ne propusti reći kako je ravnodušnost forma odnosa s vlastitom dušom koja tek kasnije postaje odnos prema dušama drugih. I njihove duše su poput moje. Pitam je što znači pronaći srodnu dušu? Odgovara da je to dobra ravnodušnost utjelovljenja istovremeno u dvije različite osobe, u dva različita tijela, u dvije različite duše. Kada su dvije duše istovremeno jedna duša koja sada želi biti mirna, sada tiha, sada želi biti vjetar, sada želi biti oluja. Kaže da bi se pronašlo srodnu dušu, treba izbjegavati lošu ravnodušnost i biti dobrodušan. Pitam je što znači biti dobrodušan? Odgovara da to znači osluškivati nju i slušati njezino srce, jer me moja duša uvjerava da nijedna ljudska duša nije zla i loše ravnodušna. Takva postane jer je čovjek prestane slušati i osluškivati njezino srce koje duboko kuca negdje u njemu. Zanimljiva je ta moja duša, tko bi rekao da u sebi nosi toliko mudrosti i znanja. I uvijek žestoko i glasno protestira kada sam loše ravnodušan prema dušama drugih i žestoko me optužuje. Pokušam ne misliti na nju. Ali ponekad u glavi dok čujem jednake i usklađene otkucaje fizičkog srca, u njegovim otkucajima čujem viku, oluju, protest i glas koji mi govori: „Trebaš se sramiti jer nemaš nimalo srca za dušu drugoga! I ne pravi se glup i pametan kao da ne znaš o čemu je riječ! Ja sam tvoja duša, zar misliš da mene možeš u bilo kojem trenutku prevariti i napraviti budalom i sakriti se od mene?“

U Sarajevu 27. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: NejroN

Leave a Reply