Načelna suglasnost i inflacija značenja riječi

Čovjek u životu može biti zadovoljan, nezadovoljan, ali i ono nešto između ovoga dvoga: biti zadovoljan na nezadovoljan način.

Veliki njemački državnik Otto von Bismarck reče jednom prilikom da „kada kažemo da se s nečim slažemo u načelu, to onda samo znači da nam ne pada na pamet tu ideju provoditi u praksi“. No, načelna suglasnost u životu ipak postoji, s tim da ona obično postoji onda i tamo, odnosno, u situacijama kada uopće ne mislimo da se s nečim ili nekim slažemo. Da bi smo ovo bolje razumjeli razmotrit ćemo nekoliko jednostavnih primjera:

  • Vjerojatno 90% pjesama koje slušamo na radiju ili posredstvom drugih medija govori o ljubavi. Međutim, danas ljudi – svejedno – nekako imaju dojam da ljubavi nikad nije manje bilo.
  • Naša društvena stvarnost je duboko ispolitizirana. Političke teme su sveprisutne. Ljudi razgovaraju, raspravljaju, svađaju se, ali opet se stiče dojam kao da dvadeset godina „tapkamo“ u mjestu. Ostaje pitanje, zar ne bi trebalo biti nekakve konkretne koristi od svih tih razgovora i rasprava?
  • Slično kao u prethodnom slučaju, nogomet je također u žarištu društvenih zbivanja i interesa, no na našim prostorima medalje s međunarodnih natjecanja redovito donose neki drugi – društveno podcijenjeni – sportaši i sportovi.

Što bi rekao J. L. Austin?

Britanski filozof jezika John Langshaw Austin – u svojoj „Teoriji govornih čina“ govorio je o dvije temeljne funkcije jezika: konstativnoj performativnoj. Ova prva se odnosi na konstatacije: kiša pada, gužva je u gradu, baš sam gladan, danas si posebno lijepa… Dakle, ovdje spadaju svi jezični izričaji i konstrukcije kojima se nastoji opisati stvarnost, a to bi ujedno po Ludwigu Wittgensteinu bila i ona elementarna zadaća jezika uopće – opisivanje stvarnosti.

Performativna funkcija jezika se znatno razlikuje od prethodne, jer ona ne samo da konstatira stvarnost nego je i određuje svojim djelovanjem. Npr., kada vjerski službenik ili općinski matičar zaljubljenom paru kaže ono „Proglašavam vas mužom i ženom“, sa ovom jednostavnom, ali sudbinskom rečenicom formirat će se posve nova egzistencijalna i pravna situacija za spomenuti par. Pred njima se sada otvara potpuno novi život sa specifičnim pravima i obvezama. Ili, drugi primjer: kada sudac nekog osumnjičenika za teški zločin proglasi nevinim, to će za ovoga svakako značiti jednu novu mogućnost života, bez obzira na to je li stvarno nevin ili ne. Dakle, vidimo, izgovorena riječ ponekad uistinu ima moć i snagu da „iz temelja“ promijeni ljudsku stvarnost.

Naravno, performativna upotreba jezika ne podrazumijeva isključivo ovakve sudbinske ili barem pravno nabijene rečenice. Tu bi mogli pribrojati i sve vrste poticajnog govora, koji ne utječe tako hitro i temeljito na promjenu stvarnosti, ali ipak utječe. „Ne boj se“, „samo hrabro“, siguran sam da to možeš učiniti“ … od ovakvih rečenica doduše ne možemo odjedanput postati super učinkoviti, ali u svakom slučaju, puno bolje da nam u životu često ovako govore nego nešto suprotno. Također, ovdje bi spadali i svi oblici kreativnog govora koji se ne zaustavlja samo na imenovanju problema, nego hrabro čini iskorak prema njegovom rješavanju.

Više o temi: http://poptheo.org/problem-solving-…savanju-problema/ ‎

I na kraju onda ostaje pitanje kamo smjestiti onaj inflatorni govor s početka teksta, kada se – svejedno – u društvu ili privatnom životu stalno o nečemu govori, a promjena ni na vidiku? To bi – moguće – bila nekakva konstativna upotreba jezika koja bi rado postala performativna, ali ipak za tako nešto nema dovoljno snage, hrabrosti, strpljenja, kreativnosti i odlučnosti.

Zadovoljni na nezadovoljan način

Mislim da bi se u jednom svi mogli složiti: kad se čovjek u životu susretne sa uistinu neizdrživim problemom, to će ga neminovno pokrenuti na neko djelovanje. Pokušat će riješiti problem, možda čak i pobjeći od problema ili će na kraju ipak promijeniti samog sebe i adaptirati se u smjeru tolerantnog suživota s naznačenim problemom. Međutim, ukoliko nas nešto iritira, ali ipak ne potiče na konkretno djelovanje, to bi onda moglo značiti da se s naznačenom problematičnom stvarnosti u načelu slažemo, ali eto, tek nam je potrebno da se od vremena do vremena nekome dobro izjadamo. U tom smislu, nekako se dogodi da smo u životu mnogo puta zadovoljni na jedan takav nezadovoljan način – zapravo, puno češće nego što inače mislimo.

Naravno, ovo „biti zadovoljan na nezadovoljan način“ nije lako ni nama samima, niti onima oko nas, a opet ni nama samima s onim njihovim „biti zadovoljan na nezadovoljan način“. To je vrlo zamoran i stresan život. To je zapravo jedan korijenski problem koji nerijetko u životu generira i većinu onih drugih problema. Stoga se u svim ozbiljnim – bilo duhovnim, bilo psihološkim – nacrtima i kaže ono da promjene svijeta nema bez promjene samog sebe. A osnovno pitanje pri tome će izgledno glasiti: Što ja zapravo želim i očekujem od života?

Možda zvuči prejednostavno, ali upravo to „prejednostavno“ i predstavlja avanturu života za – po sebi – vrlo komplicirano ljudsko biće.

 

U Sarajevu, 15. 6. 2017.

M. B.

Leave a Reply