Petak, 13 prosinca, 2024

Skromnost je karakterna osobina koja se tradicionalno u mnogim društvima i kulturama smatra vrlinom. Karakterizira je jednostavno i prirodno ponašanje uz visok stupanj racionalnostiumjerenosti samokontrole naspram vlastitih želja i prohtjeva.

Možda bi se ovdje upravo trebao staviti naglasak na prirodnost, jednostavnost i umjerenost, jer se u praksi svakako mogu pronaći i neka diskutabilna očitovanja skromnosti. Npr., neurednost i pomanjkanje higijene svakako nisu skromnost, nego to što već jesu. Škrtost je skromnost još manje, a isto vrijedi i za jedan radikalni ekscentrični nedostatak interesa za sebe i svijet oko sebe.

Konfucije je smatrao da je skromnost čvrst temelj za sve vrline. To je valjda po sebi jasno, jer ne može se biti dobar, pošten, pozitivan, uzoran i produhovljen, a uz to pohlepan, bahat, nezasitan i gramziv.

Trebalo bi svakako spomenuti i ono Voltairevo da je skromnost jedina vrlina kojom se čovjek ne može hvaliti. „Kad bi se njome pohvalio više ne bi bio skroman.“

Vjerojatno nije potrebno puno naglašavati da živimo u poprilično neskromna vremena, a to je isto tako najvjerojatnije posljedica jedne individualističke etike sadašnjice koja ne računa odveć ni sa realnim potencijalima prirode niti sa ambicijama drugih ljudi. Ima samo onaj „JA“ i njegovi vječiti nezasitni prohtjevi, koji uspijevaju samima sebi biti i svrha i samoopravdanje. Međutim, ovdje bi trebalo sagledati jednu sasvim jednostavnu računicu: Koji vam se model čini više realnim i samoodrživim? Svijet, sačinjen od desetak milijardi skromnih ljudi ili svijet satkan od desetak milijardi nezasitnih pohlepnika?

Neminovnost etike

Stephen Hawking reče prije godinu-dvije da najveću opasnost za buduću opstojnost ljudskog društva predstavlja čovjekova nasilna priroda, što će reći da smo mi ljudi ipak najveća opasnost samima sebi. Kako smo već nekad o tome bili pisali: „Visokotehnološko oružje i surova ćud (još uvijek u duši) pećinskog čovjeka svakako nisu dobra kombinacija.“ Međutim, da bi se nekako ublažilo tu nasilnu prirodu, trebat će prvo sagledati uzroke svega toga, a barem po Renéu Girardu ovi uzroci su vrlo jednostavni. Radi se o mimetičkoj (oponašajućoj) prirodi međuljudskih rivalstava. Za razliku od Freuda koji je eros smatrao zadnjom instancom ljudske požude, Girard je radije izabrao nasljedovati Dostojevskog koji je smatrao da ljudska požuda zapravo ni nema neki zadnji utvrđeni objekt, nego jednostavno, ljudi žude za onim što vide da i drugi ljudi žude. A čim dvojica počnu čeznuti za istom stvari, to će neminovno uroditi njihovim međusobnim rivalstvima koja će vrlo brzo početi generirati difuznu agresivnost i nasilne fantazije, koje će se već negdje prosuti, i to najvjerojatnije po nekoj trećoj – nevinoj – strani (transfer nasilja).

Moglo bi se reći da jedan rivalski svijet ipak u potpunosti nije izvan kontrole. Inače, smatram da čovjek ne bi trebao biti preveliki pesimista glede III. svj. rata. U tom smislu, čisto sumnjam da je nekome od svjetskih lidera stalo do pokretanja nuklearnog holokausta. Malo je vjerojatno da je nekome od njih stalo da bude lider iz atomskog skloništa, te da u konačnici vlada nad spaljenom zemljom i ozračenim ostacima društva. Vole oni itekako svoje rezidencije, limuzine, svite, kao i zdravu populaciju poreskih obveznika koji mogu nesmetano privređivati za njihove vječito velike prohtjeve i međunarodne hirove. Stoga bi se na kraju moglo reći da istinski Damoklov mač jednog rivalskog svijeta nije sveopće uništenje nego vječita stagnacija. Taj svijet troši godišnje 1500 milijardi USD za rat i naoružanje. Toliko bi negdje dodatno iznosila i godišnja ratna šteta na svjetskoj razini, jer recimo da je samo u maloj BiH počinjena ratna šteta od preko 200 milijardi USD. Rivalski svijet generira velike gubitke i na području ekonomije, jer aktualni ekonomski model se bazira na konkurentnosti i rivalstvu, što podrazumijeva da su mnoge firme unaprijed osuđene na propast. Lobističko-koruptivni sustav također podrazumijeva da neki ljudi i organizacije nikad neće niti dobiti poštenu priliku da pokažu i urade što sve znaju i umiju, jer u međuvremenu se događa ono da „lisica meso pojede“. S druge strane, ako pokušamo zamisliti što bi se dogodilo kad bi se pobrojane astronomske cifre redovito ulagale u školstvo, zdravstvo i znanost, lako ćemo doći do optimistične vizije jednog sasvim drugačijeg svijeta.

Zato bi se na kraju sa sigurnošću moglo zaključiti da etika nije neka nadmašena filozofsko-teološka disciplina starog svijeta, nego istinski i neminovni prolaz u bolju budućnost. Jednostavno, taj neki idealistički bolji svijet ne traži prvenstveno još bolju tehniku, nego boljeg i poštenijeg čovjeka.

Umjesto zaključka: sveprisutnost gramzivosti

Možda je i najveća zamka gramzivosti to što ona nije ograničena samo na područje materijalnog, nego doslovno može biti sveprisutna. Gramzivost i prateće rivalstvo se lako znaju uvući i u područje kulture, pa čak i u područje duhovnog. Prisustvo rivalskih napetosti i frustracija su uvijek pouzdan znak da se previše toga zahtjeva i traži, te da bi pojedinci, a nerijetko i cijele skupine trebale malo stati na loptu. Na kraju krajeva, uvijek je važilo ono: „Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi“ (Mk 8,36)? Ali i ono drugo, vječito inspirativno i orijentirajuće: „Tko radi pravo, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7).

 

U Sarajevu, 12. 3. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto):123rf.com

Tags: , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment