Utorak, 19 ožujka, 2024

Rađamo se ranjeni iako o tome još ne znamo ništa. I kad odrastemo u domu punom ljubavi, netko će nas možda ne znajući raniti u svijetu odraslih. S ranjenošću se rodimo i s ranama napuštamo svijet. Neke zacijele, neke ne. Voljeli bismo otići potpuno izliječeni od svojih rana. Rijetko se događa da netko od nas i to uspije. Nadamo se „naplatiti“ naše rane. Očekujemo barem vječnost bez mogućnosti da sebe ili nekoga ranimo ili da nas netko rani. Ranjeni smo jer svi tražimo ljubav koju ne možemo do kraja pružiti. Ranjeni smo posebno kad osjećamo da nismo ljubljeni. Ranjeni smo jer se odričemo ljubavi koju pružamo i ne možemo je dobiti u mjeri u kojoj smo je darovali. Potajno i duboko u sebi naša najveća strast je biti ljubljen i ljubljena. Cijeli život tražimo da nas netko ljubi. Strpljivo, strasno, herojski, do kraja i potpunog samopredanja i izgaranja. Rijetko susrećemo takvu ljubav. Ponekad ni sami ne možemo ljubiti takvom snagom. Ne moramo biti krivi. Ne mora biti kriv drugi. Naša ljudska ranjenost je nevolja da ne možemo ljubiti niti nam može biti uzvraćeno onako kako je Netko predvidio i zamislio. Nije važno tko je zakazao. Mi ili Netko. Ali ranjenost osjećamo. Trajno ranjeni pokušavamo se predati ljubavi do kraja i tražimo da budemo bezuvjetno ljubljeni. Što tražimo? Tražimo da nas Netko ljubi nemjerljivo i beskonačno. Da nas Netko ljubi ljubavlju koja nas se ne može odreći i onda kada na tu ljubav uzvratimo mržnjom, prijezirom i zloćom. Netko tko će nadoknaditi sve naše rane nastale jer nismo ljubili dovoljno i jer nismo bili ljubljeni dovoljno. Tamo gdje nas Nitko ne bi ljubio, a imali bi sve drugo, ne bismo išli. Barem ne svojom voljom i sviješću. Ako već vjerujemo da za našu ranjenost ima lijeka, želimo da taj lijek bude Nešto s one strane života gdje ćemo biti ljubljeni kao što smo za života to bili. I tamo želimo biti bebe, djeca, mladići, djevojke, muževi, supruge, djedovi i bake koje Netko istinski ljubi. Ako vjerujemo u Nešto s onu stranu života i nadamo se, prihvatit ćemo to pod uvjetom da tamo ima ljubavi. Biti s onu stranu života i imati sve, bez bola, bez patnje, bez zla, a nemati ljubavi ne bi nas učinilo sretnima. S onu stranu života želimo ono što možda s ove strane nismo mogli pronaći. Lijek za našu iskonsku ranjenost. Svatko od nas ima svoju viziju života s one strane. I različite su. Ujedinjuje nas jedna skrivena strast i tu smo jedni drugima jednaki. Strast za ljubavlju i biti ljubljen. Svatko ima vlastitu ideju kako izgleda s one strane života. Tu ideju razvija u odnosu na ono što mu nedostaje na ovoj strani života. Zdravlje, ljepota, bogatstvo, moć, slava, znanje. Sve su te ideje na svoj način lijepe i primamljive. Ali najprimamljivija čini se ona biti ljubljen vrelim dahom neprekinute i trajne ljubavi, biti zagrljen njenim vječnim rukama, sanjati u krilu vječnosti skriven i čuvan kao u majčinom krilu tijekom djetinjstva. Potajna strast da se bude ljubljen do beskonačnosti, da nam se Netko preda ljubavlju jača je od naše želje za srećom i mirom. Skriveno se nadamo da će nas Netko s one strane života strastveno ljubiti i neće tražiti da ljubimo. Netko kome ćemo se potpuno predati i tko će nas ljubiti ljubavlju vulkanske erupcije. S one strane života nadamo se ostvarenju čežnje strastvene ljubavi između nas i Nekoga, između konkretnog mene i konkretnog Nekoga koji kao osoba svjesno, slobodno i s puno topline ljubi našu dušu. S one strane života opijeni od ljubavi nesposobni da se odupremo njezinom vrelom zagrljaju, obuzeti i prožeti ljubavlju Nekoga čije je postojanje ništa drugo nego jedino da me ljubi. Nekoga čija je egzistencija ljubiti me i ništa drugo. Dok živimo samo tražimo da budemo ljubljeni i tako teško i s naporom uspijevamo to pronaći, ali uvijek samo u tragovima i odsjajima jedne drugačije i onostrane ljubavi. Netko s one strane života živi i postoji samo da bi nas ljubio, da bi nas grlio i privlačio sebi. Ne proračunato. Ne smišljeno. Ne iz interesa. Ne znamo baš što se nalazi s one strane života. Netko će reći da nema Ništa. Ništavilo. Ali i kad bi nas Ništavilo moglo strastveno ljubiti, i njega bismo prihvatili. Ipak u svojim strahovima ponekad se odlučujemo vjerovati da to ne bude Ništa i Ništavilo. Maštamo, nadamo se, vjerujemo da je tamo Netko. Netko tko će nas vječno ljubiti, u čijoj će se ljubavi naše biće potpuno utopiti i pretvoriti u čistu ljubav. Strahujemo samo da tamo neće biti ljubavi. To nas najviše plaši. Ne plaši nas ni Ništavilo ni Praznina. Sve bismo to i podnijeli i prihvatili samo da možemo biti ljubljeni. Zašto sve ovo? Zato kada netko kaže da vjeruje u ljubav, on ili ona izgovara prvotnu istinu o svima nama i svakom od nas pojedinačno. Vjerovati u ljubav je priznanje da smo ranjeni. To je i naš osobni i kolektivni krik nade i slabašne vjere da će nas s one strane života Netko strastveno ljubiti. Ranjeni i u strahu ne bojimo se često ni smrti, ni patnje ni umiranja. S ove strane života smo ponekad izvanredno hrabri i herojskom snagom podnosimo život. Ponekad nas ništa ne može preplašiti. Jači smo i od same smrti i umiranja. Plaši nas samo mogućnost da tamo nećemo biti ljubljeni. Ne bavimo se toliko pitanjem ima li tamo Netko ili nema Ništa. Sva naša pitanja svode se na upitnik iznad naše egzistencije: Hoću li tamo biti ljubljen? Nije važno tko će me tamo voljeti, ali tamo mora biti Netko tko ljubi i čiji je smisao i sadržaj postojanja da nas ranjene životom, stradanjima i gubitcima ljubi beskonačno, snažno, hrabro, čvrsto i herojski. Netko tko je takav da ne može odustati od svoje ljubavi i ne može prestati ljubiti nas. I ne želi prestati. Netko tko nas ljubi zato jer je sama i čista ljubav. O toj ljubavi sanjamo, maštamo. Na temelju te ljubavi ljubimo jedni druge, ranjavamo jedni druge neumorno tragajući po svijetu za tragovima te ljubavi. Ponekad se dogodi da se ta ljubav nenadano pojavi. U očima djeteta. U zagrljaju majke. U očevoj ruci. U ženinim očima. U muškarčevom čvrstom i sigurnom koraku. Tu i tamo naletimo na tu ljubav. Hoćemo je sačuvati. Držimo se grčevito za nju. Preplavi nas strah da ćemo je izgubiti i da će zauvijek nestati. Ranjeni u stalnom traženju odbljesaka ljubavi nadamo se da s one strane života Netko čeka, Netko tko strastveno ljubi nas i naše ranjene duše. Netko tko se primajući naš duh pretvara u čistu i vječnu ljubav koja nas strastveno ljubi i sjedinjuje se s nama, Netko tko ne može činiti ništa drugo osim ljubiti. Kada netko kaže vjerujem u ljubav, izriče nešto tako prožeto ljudskom čežnjom da bilo što napisano i zapisano o ljubavi nije ništa doli pustinjski prah u odnosu na mogućnost da će nas Netko s one strane života ljubiti, pa makar to bilo i Ništavilo samo da je sposobno za ljubav prema našoj duši.

U Sarajevu, 21. 9. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Pavlo Vakhrushev

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment