Elementarna metodologija molitve: prispodoba o farizeju i cariniku

O optimalnom molitvenom stavu pred Bogom Isus jednom prilikom reče sljedeće:

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče (Isus) zatim ovu prispodobu: “Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: `Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.` Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.` A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: `Bože milostiv budi meni grešniku!` Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen(Lk 18,9-14).

U naznačenoj prispodobi ima nešto duboko zbunjujuće. Zar je pobožni farizej ovdje bio nešto pogrešno rekao!? Pa i nije baš. Dobro, mogli bismo mu pokušati nategnuti kakvu krivicu znajući već unaprijed da se njegov stav ne sviđa Gospodinu, ali idući ‘nako detaljno od riječi do riječi, on jednostavno ovdje niti govori niti čini išta loše. Štoviše, on i ne traži prosjački ništa posebno od Boga nego samo zahvaljuje, a zahvalna molitva se u kršćanskoj duhovnosti poslovično uzima kao uzorna. Jednostavno, čovjek se zahvaljuje Bogu na iskazanoj milosti što nije ispao naopako kako mnogi nažalost kroz život ispadnu … i to je sve, ali vidimo nešto ne štima …

S druge strane, kaže li onaj carinik iz posljednje “magareće klupe” nešto posebno dobro? On to čak ni ne pokušava reći. Svjestan je da je zabrljao i jedino mu ostaje da se pouzda u Božje smilovanje. Koja je onda njegova “strateška” prednost pred dičnim farizejom? Realno, to je zbilja teško uvidjeti. Eventualno, možda je farizej ipak zaboravio da nije uvijek i u svemu na visini zadatka. Sigurno se i njemu tu i tamo zna potkrasti kakva bijeda i nepodopština, ali sad opet … zar bi svemogući milosrdni Bog mogao biti takva cjepidlaka!? Sitničavost svakako nije božanska osobina nego u pravilu ljudska. I tako smo opet na samome početku …

Nezaslužena prednost

Ukoliko je grešni carinik već bio u kakvoj prednosti nad pravednim farizejem, to svakako nije bila neka forma zaslužene nego nezaslužene prednosti. Ovdje bi se radi boljeg shvaćanja cijele situacije bilo dobro osvrnuti ponovno na Pannenbergovu tezu o “Isusovom samorazlikovanju od Oca”: “Što se čovjek više razlikuje od Boga, tim zapravo postaje bliži Bogu, kao i istinskoj čovjekovoj biti”! S druge strane, emancipacijski procesi uvijek nekako manje ili više udaljuju čovjeka od vjere, Boga, ali i samog sebe. Baš kao u onoj biblijskoj priči o kuli babilonskoj (Post 11): epohalni građevinski pothvat s ciljem zadivljenja i samog Boga, završava tako što se Bog rasrdio na graditelje, a oni sami usput izgubili i međusobno razumijevanje. Čudna je sudbina snašla emancipiranog čovjeka: s jedne strane, ovladao je brojnim vještinama i znanjima; no, s druge strane, počinje ga nagrizati radikalna samoća. Ne uspijeva prodrijeti više do Boga, pa nerijetko zna povjerovati da Ovaj ni ne postoji. Isto tako, ne uspijeva prodrijeti ni do drugog čovjeka, te počinje sumnjati u ljubav i općenito ljudskost. Ovo se ne tiče samo neke po sebi grešne i prevratničke emancipiranosti, već možda čak i više one sofisticirane i prefinjene. Tako, onaj jedan Amerikanac nedavno na nekoj od društvenih mreža objavi slijedeći status: “Ljudi me pitaju često imam li nekoga, a ja im odgovorim da nemam i da sam sam. Zatim me oni pitaju kako može biti sam jedan tako lijep, pametan, uspješan i simpatičan mladić, a ja im odgovorim da sam prekvalificiran!” Ili također, čitam nedavno rezultate jednog ispitivanja na temu predavača i predavanja. I tako se došlo do saznanja da ljudi najradije slušaju one predavače koji su s jedne strane stručni, pametni i kompetentni, no koji s druge strane znaju pokazati i pokoju nesavršenost: Npr. slučajno im poispadaju papiri, zapnu za stol, izvale neki lapsus i sl. Izgleda da na ljudsku prirodu nužno spada i ta jedna doza nesavršenosti, i nje se očito ne treba bojati, jer ona je zapravo naša prednost i svojevrsni ključ uspjeha. Gospodin i gospođica “Savršeni/a” obično i ne prođu u životu dobro.

Opet ona dvojica…

Ako bi se pokušali smjestiti u onu Isusovu priču s početka, koji bi nam lik više bio sličan? Možda je najbolje da se povežemo sa obojicom, jer mislim da to ponajviše odgovara našoj ljudskoj istini. U svakome od nas egzistira taj nekakav sofisticirani pravednik koji sve zna, sve može, koji se ne ustručava podići glavu ni pred Bogom, ni pred čovjekom. No, ovaj kako reče Isus ne odlazi kući opravdan, vjerojatno stoga što se već sam po sebi dobro pravda i drži. Na kraju krajeva, i sam Isus reče da nije došao zbog pravednih nego zbog grešnika (Mt 9,13). Zato, ukoliko želimo izreći uspješnu i na kraju uslišanu molitvu trebamo pokušati pronaći onog grešnog carinika u sebi. Treba krenuti odonud gdje smo slabi i nemoćni, a ne iz pravca gdje smo snažni i uspješni. Trebamo se sjetiti područja gdje nam najslabije ide; nečeg što smo pokušavali mnogo puta, a nikad nam nije uspjelo; nečeg što nikako ne razumijemo; nečega gdje nam se drugi smiju i govore nam da se pustimo toga; onog područja gdje nas ne slušaju ili ne uzimaju ozbiljno ili opet onog područja kojeg se toliko plašimo da ni ne pokušavamo nešto poduzeti. Farizej može reći: “Bože, ponizno te molim…”, ali Bog će svejedno znati da je to “ponizno” samo pro forme radi, jer farizej u nama može pokušavati biti ponizan, ali ipak nikad neće biti stvarno ponizan. Zato moramo pronaći onog “carinika” u sebi … on je naš vodič do Boga … njegova slabost jest u konačnici naša snaga.

U Sarajevu, 15. 5. 2017.

M. B.

Leave a Reply