STRAH GOSPODNJI

Spread the love

Mnogo veći i uzvišeniji pojam od čovjekovih rudimentarnih strahova od Božje kazne…

Ljudskoj mudrosti, koju bi u ovom kontekstu bilo bolje nazvati lukavštinom i prepredenošću, Biblija na više mjesta suprotstavlja onu mudrost koja dolazi od Boga, a njezin bi početak, opet prema višestrukim biblijskim navodima, trebalo tražiti u čovjekovom strahu pred Bogom (Izr 1,7; 9,10; 14,16; Job 28,28; Prop 12,13…).

Strah Božji ili strah Gospodnji očituje se u prvom redu kroz čovjekov strah od Božje kazne za počinjeni grijeh i bezakonje. Ovaj se ponekad očituje kao izravni ili trenutni strah zbog počinjenog grijeha, ali pokatkada i kao onaj dugoročni memento mori – „Sjeti se da si smrtan”. Što će reći, vrijeme leti, dani prolaze … kad-tad ćemo prispjeti svome kraju i što ćemo onda sa sobom ponijeti na „drugu stranu”? Novac, materijalije, ljudska dostignuća i društvene veze ostaju tamo gdje već jesu, dok na drugu stranu možemo prenijeti samo svoju najelementarniju duhovnu esenciju – ono što jesmo i kakvi jesmo. I zato se već sada pokatkada pitamo kakvi smo to i hoće li to biti dovoljno za onu beskonačnu vječnost?

Međutim, strah Božji ima i neke dodatne konotacije. Može ga se shvatiti i kao ono pozitivno strahopoštovanje pred Božjim veličanstvom, recimo, kao ono nekoć Izraelci pod Sinajem ili proroci i apostoli u susretu s Božjom epifanijom. Reklo bi se da je sasvim prirodno osjetiti se malim i nedostojnim u susretu s nečim bezgranično velikim. Zato i važi ono da je početak mudrosti strah Gospodnji, ali vidjet ćemo uskoro – da to i nije puno više od samog početka.

Bog nije velik samo prema „gore” nego i u svakom drugom smjeru…

Nakon što se tijekom svojih prognaničkih dana na obalama rijeke Kebar susreo s nečim posve čudesnim što je doživljavao kao „slavu Jahvinu”, starozavjetni prorok Ezekiel se kao pokošen stropošta na zemlju, ali zatim je čuo glas: “Sine čovječji, na noge se, da s tobom govorim!” (Ez 2,1). Od samog glasa prorok zatim jasno osjeti kako u nj ulazi duh koji ga hitro podiže na noge (2,2). Dakle premda je to nesagledivo Veličanstvo bilo zbilja veličanstvo, a čovjek samo bijedni čovjek, Veličanstvo je željelo da se čovjek uspravi pred Njim, jer eto, bilo je kao nešto neodgodivo za popričat se. Da ne bi bilo zabune, slična dinamika prati i ostale biblijske epifanije. Uvijek se prvo događa neka manifestacija straha s ljudske strane, ali zatim i stanovito ohrabrenje i poziv na dijalog s božanske strane. Dakle, premda bi Bog po sebi mogao i bez čovjeka, On se ipak u svetoj povijesti svijeta višestruko obraća njemu. Ovdje smo ponovno na tragu Božje veličine koja je toliko velika da čovjeku treba podosta vremena da je uopće uprati i razazna. Naime, ispostavlja se da Bog nije velik samo u smjeru makrokozmosa nego i obratno u smjeru mikrokozmosa. Jedna pobožna izreka kaže da pred Bogom ništa nije toliko veliko da bi bilo veće od Njega, ali isto tako i ništa toliko malo da bi pred Njim bilo beznačajno i nevažno. I tu Njegovu svojevrsnu veličinu prema „dolje” mi doživljavamo kroz teološke kategorije ljubavi, milosti, pravednosti, vjernosti i providnosti. Ova druga veličina svakako ne dokida onu prvu grandioznu i silovitu veličinu, i stoga od ovoga dvoga proizlazi da je jedan normalan vjerski osjećaj po sebi složen osjećaj. Jedan normalan i uravnotežen vjernik ne može da ne strahuje pred Njegovim veličanstvom, ali isto tako ne može da se ne raduje zbog Njegove ljubavi, vjernosti, milosti, pravednosti i providnosti. I tko ovako ne čini, taj jednostavno ne dopušta Bogu da bude velik na način koji Mu kao Bogu jedino i priliči – velik na svaki mogući način te u svakome zamislivom i nezamislivom smjeru i perspektivi!

Kad se strah Gospodnji svede isključivo na onaj strah od kazne…

Što se dogodi kad se onaj po sebi bogat i slojevit fenomen straha Gospodnjeg svede isključivo na spomenuti strah od Božje kazne? Odgovor na ovo pitanje glede same biblijske tradicije pronalazimo moguće u jednom o Isusovih sudačkih govora, točnije, u „Prispodobi o talentima” (Mt 25,14-30). Izrečena iz samih Isusovih usta, ova prispodoba govori o bogatom čovjeku koji odlazi na dug i dalek put. Prije nego li je otputovao, on saziva svoje sluge i povjerava im vlastito bogatstvo da raspolažu i privređuju s njim. Tako, jedan dobiva pet „talenata”, drugi dva, treći jedan. I premda se brojke čine malima, važno je napomenuti da se ovdje radi o enormnim novcima. Talent je bio antička mjera za težinu koja je od društva do društva toga vremena vagala od 20 do 40kg. Kao moneta, talent se odnosio na istovjetnu težinu plemenite kovine, najčešće srebra ili zlata. Dakle, premda zbog promjenjivih varijabli danas nije lako izračunati točnu vrijednost talenta, neki autori okvirno predlažu vrijednost od 1 400 000 USD za jedan talent.

Priča dalje kaže kako se gospodar jednog dana vratio s puta, zatraživši istoga trena od svojih slugu da podnesu račun. Onaj što ih je primio pet, uspio je u međuvremenu zaraditi još pet. Gospodar mu zbog toga izriče hvalu, te obećava basnoslovnu nagradu. Drugi sluga je slično prvom, od dva primljena talenta uspio zaraditi još dva. I njega gospodar oduševljeno hvali i obećava mu prebogatu nagradu. No, s trećim slugom stvari polaze u nešto drugačijem smjeru:

“…A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom. Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’” (Mt 25,24-30).

Kao kratki komentar naznačene prispodobe, vrlo je zanimljivo da Isus cijeloj ovoj priči, koja bi po sebi trebala poslužiti kao slika Posljednjega suda, daje naglašeno svjetovan karakter. Dakle, gospodar slugama ne zadaje neki religiozni izazov, nego onaj posve materijalni i profani. Vidjeli smo, dvojica se pri tome snalaze izvrsno, dok se trećem vlastite predrasude, u najboljoj maniri „samoispunjujućeg proročanstva”, na kraju odbijaju od glavu. Sputan predodžbom strogog i nemilosrdnog gospodara, on najradije ne poduzima ništa, pa ga je na kraju baš na taj način i uspio rasrditi. „Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se” (Mt 7,2). To bi moguće ujedno bio i ponajveći izazov same vjere. Nebo nas ne poziva samo da vjerujemo, nego da u dobro vjerujemo, i najboljem mogućem se nadamo. Stoga se ovdje na neki način nalazimo na vrlo kliskom terenu. Sud, s jedne strane, predstavlja neupitnu činjenicu vjere, ali srž moralnog zakona, s druge strane, jesu ljubav i pravednost. Prvo je ono za što vjerujemo da će se jednom dogoditi, ali isključivo kao Božje pravo, a ovo drugo dvoje jest ono na što smo pozvani u našoj ljudskoj svakodnevnici.

Sud Božji – ne prisvajati ga sebi, ali niti zazivati bez potrebe

Svjedoci smo kako neki vjernici olako sude i još lakše zazivaju sud Božji. No, oprezno s tim. Možda je to događaj tako strašan i sveobuhvatan da mu se nitko ne bi trebao radovati i nadati, a možda u konačnici ni mi samo u Božjim očima nismo toliko pravedni koliko mislimo. Ovdje govorimo zapravo o poprilično staroj problematici. Sličnim vjernicima sa sličnim očekivanjima se svojevremeno bio pozabavio i starozavjetni prorok Amos. Takvi su s nestrpljenjem iščekivali Božji sud koji se unutar Staroga zavjeta najčešće označavao pojmom „Dana Jahvina”. I prorok dakle takvima progovara:

“Jao vama što žudite za danom Jahvinim! Što će vam biti dan Jahvin? Tama, a ne svjetlost. Bit će vam k`o onom što uteče lavljim raljama, a sretne ga medvjed; koji uđe u kuću i stavi ruku na zid, a ujede ga zmija. Neće li dan Jahvin biti tama, a ne svjetlost? Mrklina, a ne sunčan sjaj?” (Am 5,18-20).

Namjesto ovoga, Amos koji redak ranije radije svima njima predlaže nešto sasvim drugo za činiti:

„Tražite dobro, a ne zlo, da biste živjeli, i da Jahve, Bog nad Vojskama, odista s vama bude kao što velite da jest. Mrzite zlo, ljubite dobro, držite pravicu na gradskim vratima, pa će se možda Jahve, Bog nad Vojskama, smilovat’ ostatku Josipovu” (5,14-15).

Na kraju, umjesto zaključka, za dobro se kudikamo treba boriti, ponekad i posvađati, a pokatkada moguće čak i potući. A grešnika i bezakonika se stalno treba napominjati i opominjati. I sve je to zapravo dio univerzalne ljubavi prema dobru. Ali čak i u jeku najstrastvenije borbe za dobro i pravdu, čovjek se treba kloniti onoga što isključivo pripada Bogu. Osim toga, Božji sud i nije neka posebna šansa za nas grešnike. Naša šansa se zove Božje smilovanje prema ljudskoj nevolji i bijedi.

U Sarajevu 31. XII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; CopyrighIgor Zhuravlov;

 

Leave a Reply