Subota, 2 studenoga, 2024

„Zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“ (Peter Schuster).[1]

Ako smo s pažnjom pročitali uvodni kurziv, netko će vjerojatno pomisliti da je gospodin iz zagrade nekakav kriminolog ili politolog. Ali, nije! Ni blizu od toga, profesor Schuster je ugledni austrijski teoretski kemičar, te uz to bivši predsjednik austrijske akademije znanosti, a između ostalog, bio je i član učeničkog kruga pape Benedikta XVI. (Ovaj krug ne sadrži samo katolike nego prvenstveno ugledne svjetske znanstvenike, koji su voljni razgovarat i raspravljat o nekim dodirnim, ali i spornim graničnim temama između teologije i egzaktnih znanosti). Kako se u životu bavio biofizikalnom kemijom, tako je vrlo blizak području molekularne biologije i neuro-znanosti. Pa dobro, ali zašto onda onaj uvodni citat zvuči tako društveno politički, a ne kemijsko-biološki? Tako zvuči zato što između ovih dijametralno različitih područja života postoje neke duboke zajedničke karakteristike i zakonitosti!

Krenut ćemo ovako: C. R. Darwin je još prije nešto više od 150 godina udario temelje teorije evolucije. Pri tome je pretpostavio da su se svi postojeći oblici života razvili iz nekih zajedničkih primitivnih predaka. Darwin je pri tome mogao objasniti kako se jedna određena vrsta razvija unutar svoje vrste i roda (optimiranje po principu međusobne konkurencije), ali nije mogao jasno objasniti kako dolazi do prelaska iz vrste u vrstu, odnosno do nastanka sasvim novog i originalnog oblika života. Ovo će postati tek ponešto jasnije 70-tih godina XX. stoljeća. Naime, tada je u nepreglednoj šumi života identificiran jedan zajednički princip, ili da kažemo drugačije, Darwinova priča o optimiranju na temelju međusobne konkurencije je dobila neočekivani nastavak i obrat: u prirodi se događa to da konkurenti nakon nekog vremena postaju partneri, te zatim zajednički formiraju novi oblik života! Da se radi o zbilja dramatičnom obratu svjedoči i to što promatranje prethodne situacije uopće nije obećavalo mir. Tomu naprotiv, sve je izgledalo kao da se sprema nekakva veličanstvena odlučujuća bitka među konkurentima! Jer, ovdje se radilo o višegeneracijskom sukobu koji se prenosio s „koljena na koljeno“, a cijela situacija je dobrano podsjećala na modernu utrku u naoružavanju. Dakle, konkurenti su generacijama usavršavali svoje borbeno-rivalske sposobnosti da bi na kraju jednostavno postali partneri. Ispočetka nezavisni partneri, a zatim se još sljubiše u novu, kompleksniju formu života. Tako današnja evolucijska znanost govori o osam velikih stupnjeva biološke evolucije: sve je počelo nekad veoma davno s međusobnim udruživanjem tzv. replicirajućih molekula, pa onda preko udruživanja nezavisnih replikatora, RNA molekula, enzima, prokariota, nespolnih klonova, protista, zasebno živućih organizama, pa sve do organiziranja zajednice primata i razvoja ljudskog društva.[2] Dakle, jednostavni, ali i dramatični rasplet udruživanja bivših konkurenata stoji u temeljima raznolikog bogatstva života, međutim, sasvim je drugo pitanje kad se, kako i zbog čega to događalo. Barem što se tiče molekularne i stanične razine razvoja, to bi pitanje ipak trebalo ostaviti adekvatnim stručnjacima, a mi ćemo se sada više orijentirati na društvenu razinu problema.

Eksperiment zvani „pripitomljavanje vuka“

„Što više upoznajem ljude, sve više otkrivam da veoma volim pse“ – reče Charles de Gaulle, a Roger Caras bi dodao: „Psi nisu cijeli naš život, ali oni čine naš život cijelim“. Psi pružaju čovjeku nebrojene i višestrane blagodati. U stara vremena su bili čovjekovi vjerni pomoćnici u lovu, te čuvari ljudskih nastambi. Danas su prvenstveno kućni ljubimci, odani prijatelji, terapeutske životinje, ali nađe se za njih također vrlo zahtjevnog i odgovornog posla i u vojsci, policiji, spasilačkim službama i gdje sve ne. Čovjek danas uzima zdravo za gotovo da je ova čudesna životinja jedna od najboljih stvari koja mu se ikada dogodila, ali zanimljivo je prisjetiti se početka povijesti čovjekovog odnosa sa psom. Naime, pas je prva od svih životinja koja je bila pripitomljena, a njegovi predci jesu vuk i čagalj. Dakle, nekome je prije dvanaest tisuća, a neki podaci kažu i prije trideset tisuća godina, palo na pamet da pripitomljava ove opasne divlje životinje. Čagalj i nije bio toliko opasan za čovjeka. On je po sebi ‘nako više dosadni noćni lupež, ali za vuka se može reći da je bio izravni čovjekov konkurent. Na meniju su mu bile iste životinje, kao kod čovjeka, a kad bi zimi lov postao otežan, tada bi mu na meni dolazio i sam čovjek. I kome je onda, te iz kakvog razloga palo napamet pripitomljavati toga opasnog predatora, od čijeg se jezivog zavijanja tijekom mračnih zimskih noći čovjeku ledila krv u žilama, i od čijeg su se urokljivog pogleda i najhrabrijim ratnicima počesto oduzimale noge od straha? Ljudi su oduvijek bili skloni nekim zajedničkim stereotipima, a u tom slučaju vuk je sigurno bio na vrlo lošem glasu, kao što je to čak i dan danas. Stoga je logično za pretpostaviti da prvo pripitomljavanje vuka nije počelo zajedničkim snagama unutar neke veće rodne zajednice ili plemena. Čak da je nekome to i palo na pamet, teško da bi ostatak društva to dopustio. Zato je bolje za pretpostaviti da se ovdje radilo o nekom ekscentričnom pojedincu, moguće nekom osamljenom lovcu – izopćeniku iz svoje zajednice, koji je negdje naletio na napuštenog mladunca vuka. Kako mu je očajnički trebalo nekakvo društvo, ovaj je oprezno prihvatio kučića, pri tome vjerojatno dvojeći o smislu vlastitoga poteza. Ovaj čovjek je po sebi odgovarao stereotipu pronalazača i pionira. Ovakvi ljudi moraju biti drugačiji i ne smiju se potpuno uklapati u ostatak društva, jer društvo po sebi voli stabilnost i pragmatičnost, dok samo kreativni i nesputani umovi mogu stvarati promjene. Mladunac je u međuvremenu odrastao u veliku životinju, slijedeći u stopu svoga vlasnika. Ponašanje mu sigurno nije bilo uzorno kao u današnjih pasa, ali bilo je dovoljno dobro da mnoge uvjeri kako se u ovom neočekivanom savezu krije ogroman potencijal. Od tada će i mnogi drugi ljudi pokušati pripitomiti sebi svoga vlastitoga vuka …

Protiv svih prognoza – primjer integracije kršćanstva u Rimskom carstvu

Stari Rimljani su bili poslovično tolerantni prema novim religijskim pokretima na svome teritoriju. No, bili su tolerantni samo ukoliko su ti novi pokreti igrali po zacrtanim Rimskim pravilima. A pravila su bila vrlo jednostavna: „Ukoliko vi budete poštivali naše bogove, i mi ćemo poštivati vaše“! Rimska državna religija bila je u punom smislu državna, odnosno, državnička i državotvorna. U zajedništvu božanskog Panteona trebalo se zrcaliti i zajedništvo naroda koji su živjeli na prostoru carstva. Tako ste mogli slobodno vjerovati u što god želite, sve dok ste u propisano vrijeme i na propisani način častili i ostale rimske bogove. Međutim, Jevreji i kršćani se nikako nisu dali uklopiti u ovu situaciju. Zbog jednosti, jedincatosti i ekskluzivnosti Boga u kojeg su vjerovali, bila im je nezamisliva bilo kakva komunikacija s rimskim državnim bogovima. A to se Rimljanima nikako nije dopadalo i gledali su na ovo kao na flagrantno ugrožavanje i narušavanje sustava. Zbog toga su u Rimskom carstvu bili česti progoni protiv Jevreja i kršćana, s tim da su protiv kršćana ovi progoni ipak bili češći i žešći. Za razliku od judaizma, kršćanstvo je od početka bilo misionarski orijentirano te se brzo širilo po cijelom Rimskom Carstvu. S druge strane, judaizam je bio zatvoren u sebe, tako da nije previše privlačio pozornost rimskih vlasti. Kako su progoni s vremenom postajali sve gori i strašniji, desetkovanim kršćanima se činilo da će neminovno morati doći do jedne odlučujuće bitke između kršćanstva i Rima. S obzirom da su se tadašnji kršćani u praksi odricali nasilja, oni su vjerovali da će sam Bog, odnosno njegova nebeska vojska, na koncu udariti na omraženo im carstvo, te ga sravniti sa zemljom … pa čak i više od toga. U tom smislu biblijska Knjiga Otkrivenja prorokuje na sljedeći način:

„Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s moći velikom! Sva se zemlja zasvijetlila od njegova sjaja. On povika iza glasa: ‘Pade, pade Babilon veliki – Bludnica’ – i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih, jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskoša njezina. Začujem i drugi glas s neba: ‘Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih. Vratite joj milo za drago, naplatite joj dvostruko po djelima! U čašu u koju je ona natakala natočite dvostruko’“ (Otk 18,6).

Ovdje se doduše govori o Babilonu, ali u kršćanskom slengu toga vremena to je upravo značilo Rim. Dakle, kršćani su uvjereno i s nestrpljenjem čekali „odlučujuću bitku“ i to kakvu svijet do tada nikada nije vidio. No, povijest je sama svjedokom da se na kraju dogodilo nešto sasvim drugačije, te sasvim nedramatično. Tako su progoni protiv kršćana trajali sve do početka IV. st. Kršćanstvo je ipak nekako uspijevalo preživljavat, pa čak i dodatno se širiti. Na kraju je i jedan rimski car postao simpatizerom kršćanstva. Radi se o caru Konstantinu, kojeg istočne Crkve smatraju svetim te ga ponekad čak nazivaju i „trinaestim apostolom“. Dakle, Konstantin je tzv. Milanskim ediktom 313. uvrstio kršćanstvo na listu dopuštenih religija u Rimskom carstvu. Poslije će graditi velebne bazilike te će poraditi na organiziranju crkvenog života i ustrojstva. Jedan od njegovih nasljednika, car Teodozije će 381. godine proglasiti kršćanstvo službenom državnom religijom … i to je bilo to. Umjesto odlučujuće bitke, dogodilo se to da su nekadašnji konkurenti postali partneri. Rim i katoličanstvo će se stopiti u novi društveni organizam – Rimokatoličanstvo!

I na kraju nešto o parazitima

Otkriće zakonitosti o udruživanju bivših konkurenata po sebi je vrlo optimistično. To nam daje mogućnost da neke aktualne zabrinjavajuće društvene procese sagledamo na sasvim drugi način. Možda ste puni gnjeva naspram svojih konkurenata, kako onih osobnih, tako i onih zajedničkih: ideoloških, vjerskih, nacionalnih, kulturoloških … Možda i sami čvrsto vjerujete da je vrijeme za odlučujuću bitku! Međutim, naša zajednička sudbina je da se kad-tad ujedinimo. Možda ne u ovom pokoljenju, ali kad-tad … To se već nebrojeno puno puta događalo tijekom povijesti života, i nema nikakvog razloga da se opet ne dogodi. Pri tome ostaje jedan veliki izazov, a tu ćemo ubaciti onaj uvodni citat od gospodina Schustera: „Zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“. Iz ovoga proizlazi da pravi neprijatelj jednog organizma, bilo fizičkog ili društvenog, nije konkurent, jer konkurent će po prirodi stvari prije ili kasnije postati prijatelj. Pravi neprijatelj svakog organizma jesu paraziti, tj. oni stvorovi koji iz organizma izvlače životne sokove i sve što im treba, ne doprinoseći pri tome sa svoje strane organizmu baš ništa. Ukoliko organizam ne stekne nadzor nad njima, osuđen je na stagnaciju, pa čak i smrt. Ovi su po sebi vrlo lukavi i znaju kako zaobići postojeće obrambene mjere. U stanju su uvjeriti organizam da su mu prijeko potrebni i na taj način upadaju unutra te započinju svoje bjesomučno orgijanje. Kako već rekosmo, ukoliko organizam to ne primijeti, prijeti mu stagnacija, propadanje i smrt.

I zato ćemo na kraju jednostavno zaključiti: nema iscjeljenja bez nutarnjeg iscjeljenja, a svaka grupa koja sebi želi dobro, morat će prvo napraviti reda unutar same sebe! Jer paraziti se nikada dugo ne drže po strani: smisao njihovog postojanja i jest upadanje u dubinu vitalnog organizma te iskorištavanje istog!

U Sarajevu, 26. 4. 2015.

dr. Mario Bernadić

[1] Peter Schuster, Evolucija i design. Pokušaj opisa današnjeg stanja teorije evolucije, u: Stvaranje i evolucija, Učenički krug pape Benedikta XVI., Priredili S. O. Horn i S. Wiedenhofer, Verbum Split, 2008., str. 29.-60., ovdje 54.

[2] Usp. isto, str. 53.

 

Tags: , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment