Utorak, 19 ožujka, 2024

Ljudi su bića koja se međusobno rado dijele u različite skupine i staleže. Jedna od klasičnih te društveno i znanstveno prihvaćenih podjela je i ona na građane, malograđane i seljake…

Općenito se smatra da ruralni mentalitet karakteriziraju dvije bitne odrednice ponašanja: tradicionalizam i religioznost. Tradicionalizam sugerira kako je za seljaka od iznimne važnosti ono „kako se oduvijek radilo“. Seljak na neki način osjeća dug prema svojim precima te nastoji živjeti i raditi kako su to i oni prije njega činili. To za sobom povlači i čvrstu podjelu uloga i poslova. Na selu se poprilično jasno zna što se od koga očekuje i ne očekuje.

Religioznost je na selu nerijetko takoreći stopostotna. Doduše, to često može biti posljedica i vrlo negativnog stava prema ateistima i konvertitima, što će reći da se od seljaka očekuje da čuva i ne napušta pradjedovsku vjeru. Međutim, seoska religioznost je vrlo često ponešto i heterogena te odstupa od uhodane ortodoksije pripadajuće im Crkve ili vjerske zajednice. Odstupanja se najčešće odvijaju u smjeru prisutnosti mitologije i magijskog ponašanja. Na našim prostorima često je riječ o ostacima staroslavenske religioznosti koja se vješto stopila s kasnijom monoteističkom tradicijom. Bude tu uz vatru i svakojakih jezivih priča: vile, vještice, vješci, drekavci, karakonđule, te „pouzdane i oprobane“ metode kako to sve skupa izbjeći ili čak i zafrknuti.  Usprkos sujevjerju, za seljaka se može reći da je on vrlo spontan i prirodan vjernik. Za razliku od građanina koji živi posve uronjen u – ljudskom rukom izgrađenom – okruženju, seljak je uklopljen u prirodu. Zelenilo, čisto plavo nebo, te žubor kristalnog potoka ga stalno podsjećaju na ono da ima nešto veće i svetije od njega samoga…

Komunikacija na selu je najčešće izravna i neformalna, ali zato često i kontraverzna. Ljudi si vole međusobno „zabijati nos“ u tuđe stvari i poslove. Dosta je ogovaranja, ali ipak, i međuljudske topline i bliskosti.

Premda ga često podcjenjuju i ismijavaju, seljak je vitalan i žilav. Dobro se nosi sa životnim nedaćama. Kako je duboko uronjen u prirodu, ali i u konkretne teške poslove i zadaće, nerijetko je i vrlo mudar, snalažljiv, a ponešto svakako i lukav. Intelektualno je plitak jer nema školu, ali često voli istaći kako ima onu „životnu školu“, a ta je ipak moguće i najvažnija. Često je sumnjičav prema strancima, ali ipak nastoji biti uzorno gostoprimljiv, premda se svakako najugodnije osjeća među svojima i sebi sličnima.

Građani

Život u gradu je općenito lakši nego na selu, pa je to ujedno bio i jedan od glavnih razloga „bijega“ seoskog stanovništva u gradove, što se na našim prostorima počelo događati tamo još nekad nakon II. svj. rata. Ovdje se vremenski radilo kraće, a i poslovi su sami po sebi bili lakši. S tim u vezi se spominje i pojam suburbanizacije, odnosno, nicanja divljih – neplanski građenih – naselja. Zaglavljeno u takvim naseljima, pridošlo seosko stanovništvo se uglavnom pretvaralo u tzv. polugrađane, ostajući negdje na pola puta između ruralnog i gradskog mentaliteta. Ipak, važno je napomenuti da suburbanizacija nije lokalna nego istinski globalna pojava (npr. favele u Južnoj Americi, slamovi u Indiji…). S tim u vezi se pretpostavlja kako će do 2050. čak 90% svjetskog stanovništva živjeti i raditi u gradovima.

Dodatni razlog kojeg sociolozi navode u kontekstu „bijega sa sela“ je i veća duhovna i socijalna sloboda koju pruža gradski život. Tako su građani individualistički nastrojeni, žive svoj život i manje zabadaju nos u tuđe stvari i živote. No, to sa sobom donosi i određenu otuđenost i osamljenost. Međuljudska komunikacija je formalna i nerijetko se svodi samo na pozdrave i na ono da se kaže ono što se već mora reći. U gradu ćemo često čuti: „U odličnim sam odnosima sa svim susjedima, svi se međusobno lijepo pozdravljamo!“ I to je uglavnom to…

Uz manjak tradicionalizma, u gradu često opada i religioznost. Međutim, oni malobrojni koji vjeruju često su vrlo iskreni i duboki u svojoj religioznosti.

Kako već rekosmo, život u gradu pruža brojne pogodnosti, ali ipak sve to skupa ima i svoju cijenu. Prenaseljenost, vreva, buka, informacijska prezasićenost, zagađenost … sve to polako ali sigurno nagriza građanina. Osjetljiv je, boležljiv, neurozan … s vremenom mu svi počinju smetati, pa traži smiraj u svojem vlastitom malom svijetu između četiri zida.

Malograđani

Malograđanština po sebi i nije striktno geografski uvjetovan pojam, nego više stanje duha. Ona se može ticati malog gradića – palanke, ali i ne mora. Malograđani su poprilično masovna pojava čak i u velikim gradovima. Općenito se u sociologiji uzimaju kao najnezgodnija društvena skupina.

Filozofski rečeno, malograđanin bi bio čovjek koji se nije uspio odvojiti od onog heideggerovskog bezličnog „Se“ (Sich). Malograđanin je pomodni snob. On priča kako  SE priča, radi kako SE radi, ponaša se kako SE ponaša. Nastoji biti moderan, voli sve što dolazi sa Zapada, osobito sve ono zlo i naopako, jer suviše je površan za ono (od tamo) dobro i kvalitetno. Proračunat je i sklon hipokriziji. Jedno radi, drugo priča, treće misli. Voli pripadati nekom elitističkom krugu, a upoznati kakvu poznatu i slavnu ličnost, i fotografirat se s njom, vrhunac mu je života.

Literarno rečeno, jednostavno – ona Nušićeva „Gospođa ministarka“.

Kako njegova površna kultura nema dublju dimenziju, preokupiran je jednim verbalno-grubim distanciranjem od sela i seljaka, jer kao oni su za sve krivi. S time samo neuspješno pokušava prikriti svoj dubinsku golotinju i seljakluk najgore vrste. Rado će se pojaviti u kazalištu, ali unutar svoja četiri zida najviše mu prijaju vulgarnosti i šund.

I religioznost mu je otprilike kao i sve ostalo – simbolična i površna. Malograđanin voli velike bogomolje, po mogućnosti nek’ je tamo sve kićeno, zlaćano, kulturno, uvijek masovno i svečano. I sam se poprilično spretno izvanjski zaogrće vjerskim frazama i simbolima, kojima tek nastoji prikriti svoj dubinski materijalizam, nemoral i surovost.

Važna napomena za kraj

Sve što je ovdje do sada rečeno, ticalo bi se prvenstveno nekog klasično-sociološkog određenja građanina, malograđanina i seljaka. Međutim, današnje vrijeme puno toga mijenja, odnosno, bolje rečeno – komplicira. Razvojem komunikacija, kako onih putnih tako i elektronskih, selo je dobilo novu priliku za razvoj. Tako se može školovati i raditi u gradu, a i dalje živjeti na selu. Ili čak, i živjeti i raditi na selu, a da je to ipak povezano s gradom (online poslovi, konferencijske veze itd.) Na Zapadu se s tim u vezi čak počinje javljati  i jedna obratna migracijska tendencija. Gornji srednji građanski sloj sve više počinje kupovati kuće na selu, dok u gradovima ostaju bogati i sirotinja. Jedan od razloga ovog obrnutog „bijega“ leži i u sve primjetnijem globalnom pomicanju stanovništva i sveprisutnim ekonomskim migracijama. Velike povijesne metropole se počinju pretvarati u globalna sela u kojima domicilno stanovništvo iznenada postaje manjinsko. I tako se onda na kraju počinje događati da se sela i palanke od dežurnih „neprijatelja“ počinju pretvarati u istinske bastione domicilne kulture i načina života.

Naravno, ako bi dodatno govorili o našim prostorima, morali bismo uzeti u obzir i nemalu dozu još uvijek aktualne postratne depresije, koja sve zahvaća i degradira. Ona danas nerijetko čini da ni grad nije uistinu grad, a ni selo – selo, i tu su izgleda svi braća: kuknjava, apatija, neaktivnost i defetizam…

U Sarajevu, 1. 9. 2018.

M. B.

 

Izvori:

– dr. Slavo KUKIĆ, Sociologija. Teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.

– Jeff COLLINS – Howard SELINA, Heidegger za početnike, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.

– Vojislav ĐURIĆ, “Beg sa sela” i njegove ruralne i urbane implikacije, 1966., Izvor: https://hrcak.srce.hr/118533 (Stanje: 1. 9. 2018.).

– Aleksandar MIRKOVIĆ, Nabakov i Andrić o malograđanštini, Izvor: https://stokinblog.wordpress.com/2015/12/18/nabokov-i-andric-o-malogradanstini/ (Stanje: 1. 9. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

Tags: , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment