Utorak, 15 listopada, 2024

Što je neprežaljenost? Je li čovjek uvijek ima nešto ili nekoga što nikada neće moći prežaliti? Kako se živi život sa sviješću da ćemo trajno žaliti za nečim ili nekim? Neprežaljenost zna iznenaditi. Nije je lako predvidjeti i teško je se za nju pripremiti. Bilo što i bilo tko može biti okidač za osjećaj neprežaljenosti. Neprežaljenost može godinama mirno egzistirati unutar čovjeka. Čovjek je osjeća, tu i tamo netko i nešto probudi neprežaljenost u njemu. Nekad je možemo kontrolirati, nekad nas neprežaljenost zna obuzeti. Neprežaljenost može imati neobične posljedice, nekada dobre, nekada loše. Neprežaljenost može nekad stvoriti nešto novo, može i uništiti ono što je već izgrađeno. Neprežaljenost u svoj vrtlog može uvući ne samo jednog čovjeka nego i druge koji su s njim povezani.

U romanu mađarskog pisca Sandora Maraia Rastava u Budimu glavni likovi su Kristof, Imre i Anna. Kristof je sudac za bračne parnice, Imre je njegov školski kolega, Anna je Imreova supruga. Kristof na stol dobiva sudski spis, sudsku parnicu o rastavi braka između Imrea i Anne. Kristof je susreo Annu dok su bili mladi. Susreli su se nekoliko puta, Kristof nije ništa posebno očekivao niti doživio. Par mjeseci nakon toga Kristof upoznaje Herthu i ubrzo se ženi. Ipak, Anna je susret s Kristofom doživjela kao sudbonosni trenutak. Opisala ga je kao trenutak u kojem su se „otvorili nebo i zemlja i znala je da je to zapovjedni trenutak“. Anna je susret doživjela kao „sudbonosno fatalan“ dok Kristof nije osjetio ništa, osim što je iz pristojnosti obećao da će je nazvati. Nikad to nije učinio.

Deset godina nakon toga, jedne večeri nakon što se vratio iz grada, Kristof zatiče Imrea u svom stanu koji mu govori da je Anna umrla, da ju je ubio. Imre pripovjeda Kristofu kako je postojala neka tajna, neki tamni zastor iza kojega je Anna nešto skrivala i nikada nije mogao doprijeti do njezine tajne. Koliko god se trudio i mučio, Anna je ostala za njega tajanstvena. Nakon osam godina braka Imre ne mogavši doprijeti do svoje žene i njezine tajne se od nje razvodi. Noć prije nego će se službeno razvesti Imre i Anna se susreću i Anna mu između redaka govori o svojoj tajni, o „fatalnom trenutku“ kojega Kristof nije prepoznao i osjetio. Anna ga zamoli da joj ode pripremiti čaj. Dok je on u kuhinji, Anna ubrizgava smrtonosnu dozu lijeka. Imre koji je liječnik prvo razmišlja da je spasi. Onda odustaje svjestan da je Anna odabrala takav kraj za sebe jer nije mogla živjeti sa sviješću da Kristof nije prepoznao trenutak onako kako ga je ona prepoznala i da bi cijeli njezin život bio mučenje. Pušta je da mirno i bezbolno umre. Imre pripovijeda Kristofu cijeli događaj i postavlja mu pitanje je li ikada u zadnjih deset godina sanjao Annu? Kristof prvo odbija o tome razgovarati, ali na kraju priznaje da jest iako to za njega nema nikakvog značenja niti pridaje snovima ikakvo posebno značenje niti želi njihovo tumačenje. Imre odlazi, a Kristof nakon razgovora koji je trajao cijelu noć razmišlja o svojoj supruzi i djeci tješeći se riječima „da, završila je noć, počinje dan“.

Marai je romanom pokušao izraziti i neprežaljenost kao trajno iskustvo za koje čovjek nikada ne može biti siguran kada će se probuditi, što će izazvati i na koga će sve utjecati. Anna je osjetila ono što danas zovu kemijom, Kristof ako je i osjetio nešto o tome, Marai ne piše, samo zapisuje kako je Kristof pamtio Annino lice i pamtio ga je dugo. Je li Annino lice koje je Kristof ponekad sanjao bio znak da i Kristof u sebi krije neprežaljenost? Uspješan sudac, sretno oženjen koji stoji pred svjetlom budućnošću, ali ga snovi podsjećaju na Annu.

Anna i Kristof simboli su neprežaljenosti, iskustva i osjećaja koje se može dogoditi bilo kome i bilo kada. Razlog ne mora biti samo ljubav čak ni osoba, razloga i motiva može biti svakakvih. Marai opisuje neprežaljenost kao tajnu koja se nosi i krije od drugih kao što Anna čini u odnosu prema svom suprugu Imreu. Neprežaljenost je ne samo tajna, neprežaljenost je i nesrazmjer i to bolan nesrazmjer između iskustva i osjećaja dvoje ljudi kojima se dogodi zajednički trenutak, gdje netko osjeti sve, „otvaranje neba i zemlje“ kako ga kroz usta Anne opisuje Marai, a netko ne osjeti ništa ili nešto neodređeno u što ne može biti siguran što je i o čemu se radi. Kristof pamti Annino lice iz profila dok su se jedne večeri vraćali iz šetnje. Annino lice javlja se u snovima, Kristof o njemu ne misli dok je budan i na poslu. Kristof nije siguran što znače ti snovi u kojima se javlja Annino lice. Tako se neprežaljenost javlja i kao nesigurnost u značenje susreta s nekim kao kada netko osjeti da između njega i druge osobe nešto ima, ali ne može biti siguran o čemu se radi. Možda kemija nije dovoljno jaka i razgovijetna da bi se napravilo odlučujući korak. Neprežaljenost se javlja i kao tiha patnja o kojoj nitko ne zna, čak i onaj koji je s čovjekom najintimniji kao što je to Imre, Annin suprug.

Najneobičnije kod neprežaljenosti jest što ona ima svoje vlastite načine kada će se probuditi i kako. Neprežaljenosti se ne može zapovijedati. Kristof koji godinama mirno živi, biva podsjećan na svoju neprežaljenost za Annom tako što ga Imre moli da mu otkrije je li sanjao Annu u posljednih deset godina. Kristof odbija odgovoriti, ali neprežaljenost je jača od njega. Priznanjem da ju je sanjao priznaje da je nije zaboravio, odnosno prežalio. Imre je toga potpuno svjestan i zato govori Kristofu da mu je to dovoljno da shvati Anninu tajnu. Kristof i Anna nikada nisu prežalili jedno drugo. Annino lice se javljalo Kristofu u snovima, a Anna je živjela život kao da nije njezin, odsutna iz života. Jesmo li ikada susreli nekoga tko nije pomalo shrvan i obuzet neprežaljenošću? Ima li ljudi koji su uspjeli tako odživjeti život ili ga tako žive da u njima nema neprežaljenosti? Ili je možda nisu svjesni jer neprežaljenost u njima još uvijek spava i čeka trenutak kada će sama probuditi.

Neprežaljenost, sudeći prema likovima Kristofa i Anne, ne pita za dozvolu u kojem je trenutku najprikladnije da se pojavi u čovjekovu životu. Neprežaljenost koristi sve što želi i kada to želi. Koristi naše snove da nas podsjeti, tuđa lica da nas podsjeti. Bolan nesrazmjer između Anne i Kristofa u odgovoru na njihov jedinstveni neponovljivi trenutak koji je bespovratno prošao dobro opisuje kako neprežaljenost nastaje ili barem trenutak u kojem bi mogla nastati. Neprežaljenost nastaje u trenutku kada dvoje nesrazmjerno odgovore pozivu na njihov zajednički trenutak u životu. Ne moraju biti krivi što se tako dogodilo. Nije lako i naporno je držati oči stalno otvorene kako „fatalni trenutak“ ne bi promakao. Dovoljno je oči na kratko zaklopiti da trenutak prođe i da se rodi neprežaljenost. Neprežaljenost nastaje odmah čim se zajednički trenutak izgubi, ali svijest o neprežaljenosti se rađa puno kasnije jer neprežaljenost godinama može spavati bez da vas podsjeti na izgubljeni trenutak. Dapače, „fatalni trenutak“ možda nećete ni smatrati tako fatalnim kao što ni Kristof nije ništa osjetio u trenutcima susreta s Annom iako je uvijek pamtio njezino lice. Ali Anna je osjetila odmah „otvaranje neba i zemlje“, „zapovijednu riječ“ da ljubi i voli, ali koje koristi kad Kristof nije osjetio ništa. Anna je osjetivši trenutak odmah i postala svjesna neprežaljenosti koja će je pratiti cijeli život. Iz tog razloga nastavlja kroz život pomalo odsutna iz njega, dok se Kristofu u snovima kroz Annino lice javlja neprežaljenost, ali ju on nastoji otjerati od sebe.

Neprežaljenost je bolan nesrazmjer, neadekvatan odgovor na zajednički poziv i zajednički trenutak kojega dvoje ne vide i ne osjećaju na isti način. Jedno osjeti kemiju ili nekakav neobičan klik u unutrašnjosti svoga bića, drugo ne osjeti ništa ili se barem pretvara. Neprežaljenost je tajna koju se krije, nesrazmjer u kojem je jedno odgovorilo, a drugo nije i nesigurnost o tome što je bio taj trenutak i je li to bio „fatalni trenutak“ ili nešto drugo o čemu nikada nećemo saznati i što će za nas uvijek ostati tajna koju nam drugi nikada neće otkriti. Neprežaljenost je teška za nositi. Ne bi bila teška kad bi mogli biti njezini gospodari, kad bi joj mogli odrediti kada će se pojaviti i treba li se uopće pojaviti. Teška je jer je slobodna u odnosu na nas i našu prošlost. Kad se nastani u nama, dugo će možda spavati i neće se buditi i mi ćemo misliti da njome upravljamo.

Onda će nas jednom iznenaditi, nakon godina i desetljeća mirovanja. Probudit će se sama ne pitajući nas smije li ustati i poremetiti nam život. Pojavit će se slobodno. Noću u snovima kao Annino lice. Danju kao osoba, kao Anna, kao Kristof, kao Imre ili neko drugo nama poznato ime. Neprežaljenost je slobodna i naš strah od nje dolazi zbog njezine slobode da nas izbaci iz životnog kolosijeka onda kada mislimo da smo čvrsto priljubljeni uz tračnice života i da nas nitko i ništa ne može iz njih izbaciti. A onda se u snovima pojavi njezino ili njegovo lice, ili na javi čujemo njegovo ili njezino ime i shvatimo da smo izbačeni iz tračnica života. Barem na trenutak smo izbačeni. I to nam smeta i to nas nervira. Nervira nas kako je neprežaljenost tako slobodna da se čak i ne udostoji upitati nas želimo li se podsjetiti na „fatalni trenutak“ i želimo sanjati lice koje nikada nismo zaboravili i želimo li nakon godina i desetljeća podsjećati se na trenutak koji je prošao i kojega se više ne može vratiti, osim što ga se može sanjati i razmišljati „što bi bilo kad bi bilo“.

Čovjek se može nositi s neprežaljenošću kao tajnom i dugo je čuvati i nositi se s njom i nikom je ne otkrivati. Može se s njom nositi i kao bolnim nesrazmjerom pronalazeći nekoga drugog približno sličnom onome ili onoj s kojim se dogodio „fatalni trenutak“. Može se nositi s njom i kao nesigurnošću osiguravajući sebi život penjući se ljestvicom uspjeha i ugleda. Ipak se teško može nositi s neprežaljenošću i njezinom slobodom jer se neprežaljenost probudi kada hoće i kada želi i uđe u njegov život kroz snove o licu kojega je jednom davno susreo u šetnji i zapamtio njegov profil i to lice ga i danas godinama nakon susreta podsjeća da neprežaljenost nitko ne može staviti u okove i zarobiti je kako ne bi smetala njegovom životu.

U Sarajevu, 30. 8. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hathairat Dokbunnark

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment