Palanka i njezina kleveta

Možda je Konstantinović u pravu kada kaže da nam je pogled, odnosno, jezik preko-plotovski, i kada piše kako ne želimo sukob sa samim sobom. Možda je to i najvažnije znati o onome tko vas kleveta, tko stalno i bolesno gleda preko vašeg plota, jer taj netko želi izbjeći sukob sa samim sobom ili bolje reći istinski i realni susret sa samim sobom. Taj ne želi spustiti pogled na vlastiti plot da se ne prepadne nereda, zla i uništenih odnosa koje je stvorio svojom nesposobnošću da svoj pogled i svoj jezik drži i zadrži unutar svoga plota.

Radomir Konstantinović u svojoj „Filozofiji palanke“ na jednom mjestu piše slijedeće: „Možda i silna radoznalost za tuđi život, ona koja bi, vernije iskustvenoj viziji duha palanke, mogla da se nazove preko-plotovskim pogledom (pogledom koji uvek ide preko tuđeg plota), dolazi delimično i od ove potrebe za izbegavanjem sukoba sa samim sobom.“

Odakle dolazi čovjekova potreba da se zanima za život drugih? Je li u pitanju samo kontrola nad svakim segmentom ljudskog života, pa čak i onim segmentima koji su najintimniji i koji su pridržani samo i apsolutno za četiri vlastita zida – kako to prikazuje njemački  film „Život drugih“ Floriana Henckela von Donnersmarcka, ili u čovjeku egzistira iskonska potreba za kontaktom s njemu sličnima, jer ga je još Aristotel nazvao „zoon politikon“, odnosno socijalnim bićem i zbog toga bi čovjek bio „osuđen“ na druge?

Od svih komunikacijskih sredstava koje čovjek danas ima na raspolaganju, jezik je još uvijek daleko najzastupljenije sredstvo komunikacije. Nijedno drugo sredstvo nije ni približno dovoljno snažno, a ponekad čak i razorno kao što je to čovjekov jezik.

Kleveta i ogovaranje kao razorni i uništavajući pogled preko tuđeg plota

O razornoj moći ljudskog jezika osobito govori iskustvo klevete koje je svatko od nas na ovaj ili onaj način doživio. Kleveta je namjerni, ciljani, smišljeni neistiniti govor o drugomu, s ciljem nanošenja manje ili veće štete. U iskustvu klevete istovremeno se pokazuje moć jezika i dvostruka nemoć čovjeka: s jedne strane, klevetnik nije u stanju izdići se iznad svoje zavisti i destruktivne potrebe da napakosti drugome. S druge strane, ovom drugom neće biti nimalo lako obraniti se od ovakvog napada.

Ogovaranje je u konačnici puno sličnije kleveti nego li se to čini na prvi pogled. Za razliku od klevete koja polazi od iznošenja neistine o drugom, ogovaranje se definira kao iznošenje neugodne istine o drugom. Međutim, ova neugodna istina je na kraju obično tek pola istine o drugom. U tom smislu, ogovaranje se kreće u obzoru argumenta „ad hominem“ , koji na kraju nije ništa drugo do li logička zabluda. Na primjer: Netko kaže: „Pero je odličan majstor“. Sugovornik mu na to odgovara: „Ma kakav on majstor, pijanica teška“! I što sad? Alkoholizam je svakako težak problem i loša karakterna osobina, no, sklonost alkoholu po sebi nije dokaz da taj čovjek ne može imati i nekih dobrih osobina. „Pero“ svakako može biti dobar majstor premda je često „mokar“.

Dakle, ogovaranje se kreće uobičajeno baš u naznačenom smjeru: nekoga se pokušava u cijelosti diskreditirati na temelju samo jedne loše osobine ili informacije. Stoga, ovdje i kažemo da su ogovaranje i kleveta u praksi mnogo bliži i sličniji nego što se to čini na prvi pogled, jer imaju potpuno isti cilj: diskreditirati nešto ili nekoga po kratkom i brzom postupku!

Sama kleveta ima nevjerojatnu moć kojom je u stanju razgraditi i rasturiti veliki broj ljudskih odnosa, od onih užih intimnih, pa sve do onih širih društvenih. S druge strane, onaj koji se brani od klevete čini se kao da je njegov jezik nemoćan, kao da ono što govori nema nikakve snage, čak i onda kad se na kraju ispostavi da je ono što je o njemu rečeno potpuna neistina, njegova obrana pa i zahtjev da se ispravi šteta nailazi na mlaku ili gotovu nikakvu pozornost. Naime, fokus društva uvijek je više na samoj kleveti nego na njezinom naknadnom raskrinkavanju. Kao da se kod ljudi javlja neko završno razočarenje što kleveta nije bila istinita.

Konstantinović u svome citatu iznosi jednu istinu, tužnu i bolnu, ali istinu o nama samima. Naš jezik je preko-plotovski jezik! Svojim jezikom skrivamo i ne želimo govoriti o sebi, nego uvijek i nužno hoćemo, želimo i moramo govoriti o drugome. Govoreći neistine odnosno, laži o drugima mi, kako veli Konstantinović, hranimo svoju bolesnu radoznalost, ali i izbjegavamo sukob sa samima sobom.

Zašto govoriti o svojim nedostacima kada ih mogu puno više izmisliti o mom susjedu, prijatelju, mužu, supruzi, kolegi s posla. Njihovi životi su uvijek plodno tlo za našu radoznalost, zluradost, ucjene, kontrole i ako treba čak i istraživanje – kako to zorno i vrlo realno prikazuje  Donnersmarckov film. Životi drugih su uvijek preko-plotovski, čak i onda kad nam je plot isti i kad smo unutar vlastitog plota.

Smije li se ići tako daleko pa izreći i takvu frazu da smo u određenoj mjeri postali preko-plotovsko društvo koje govori preko-plotovskim jezikom javno i privatno, to jest i unutar i izvan svoga plota? Nije li se zbog gotovo konstantnog klevetanja koje je postalo prihvatljiv način govora o drugome zaboravilo na razornu moć preko-plotovskog jezika kojim govorimo?

Koji će i kakav jezik ispraviti nepravdu kada vas netko okleveta i kaže da ste kriminalac, varalica, pijanica, neradnik, bludnik, luđak… iako niste niša od toga? Koje će vam novine objaviti na naslovnoj stranici ispriku kada vas oklevetaju te unište vaš dobar glas, vašu obitelj, vaš obiteljski život i odnose? Tko će vam platiti odštetu kada izgubite klijente, poslove, firmu i radnike zbog klevete?

Tko će vam dati novi posao, plaću kada vas zbog klevete otpuste s posla? Je li moguće jednom „kad se perje baci dok jak vjetar puše“ ispraviti i uopće popraviti štetu? Tko će vam konačno dobaciti pogled preko plota, ali da vam uputi riječ ohrabrenja, podrške i zaštite, a ne da nastavi – zajedno s drugima ili tamo gdje su oni stali – zlurado i zlobno gledati u vaš plot?

Teško je, nezahvalno i nemoguće ispraviti klevetu, pokušati preko vlastitog plota uzvratiti makar šutnjom ako nemamo snage za odgovoriti i govoriti. Zato često odustajemo, povlačimo se rezignirano i ne želimo ispravljati ništa, hoćemo samo da nas puste na miru da bar sljedeći dio života pokušavamo živjeti s činjenicom da nam je nanesena nepravda, ali to više nikoga ne zanima i nitko, pa ni sami nemamo volje ispraviti je.

Svejedno, samo neka nas puste da naš plot bude naš, privatni i intimni i neka samo prestanu gledati preko plota, ako ništa ne žele i neće, neka bar prestanu gledati, ako ne žele prestati govoriti o našem plotu i što se iza njega i preko njega nalazi.

Preko-plotovski bijeg od samoga sebe

Možda je Konstantinović u pravu kada kaže da nam je pogled, odnosno, jezik preko-plotovski, i kada piše kako ne želimo sukob sa samim sobom. Možda je to i najvažnije znati o onome tko vas kleveta, tko stalno i bolesno gleda preko vašeg plota, jer taj netko želi izbjeći sukob sa samim sobom ili bolje reći istinski i realni susret sa samim sobom. Taj ne želi spustiti pogled na vlastiti plot da se ne prepadne nereda, zla i uništenih odnosa koje je stvorio svojom nesposobnošću da svoj pogled i svoj jezik drži i zadrži unutar svoga plota.

Kleveta i ogovaranje predstavljaju preko-plotovski bijeg od sebe i svojih nedostataka, bijeg od savjesti koja nas optužuje da smo svojim jezikom uništili naš vlastiti plot. Kleveta i ogovaranje su preko-plotovski pokušaj – nažalost gotovo uvijek uspješan – da se drugoga, ne samo izjednači u onome u čemu sam ja zao, nego i obezvrijedi u odnosu na sve ono u čemu je drugi čovjek u svojoj ljudskosti iznad mene.

Ogovaranje i kleveta su stalno uništavanje tuđih “plotova”, jer je čovjek svoj plot odavno razorio i u njemu nije više ostalo ništa za uništiti. I zato da bi izbjegao tu gorku spoznaju, to uništavajuće iskustvo koje je sam sebi priredio, čovjek se trudi i nastoji na isti način uništiti plotove drugih, jer ne može ni shvatiti ni prihvatiti da ima dobrih i kvalitetnih plotova koje su dobri ljudi sebi izgradili i samo traže da ih se pusti da unutar svoga plota sretno, radosno i zadovoljno žive i razgovaraju.

Umjesto zaključka, bit će svakako da nam je danas potreban jedan novi „ne preko-plotovski“ jezik. Jezik, koji će od pridjeva „društveno“ učiniti nanovo pozitivan i sretan pojam. Jezik, koji će na kraju stvoriti društvenu klimu u kojoj nikakvi plotovi više neće ni trebati.

 

U Sarajevu, 3. 6. 2017.

O. J.

Leave a Reply