Čovjek – okrnjena kruna stvaranja

Križ čovještva nije nikad bio lak, a težak je i ostao. Premda smo često i sami sebi teški, moramo postati svjesni svoje vrijednosti i jedincatosti.

Činilo mu se da je proklet i kažnjen dok je sanjao velike snove u smrtnom tijelu na hirovitoj i opasnoj zemlji. Želio je mnogo više nego što je mogao ostvariti, a ako bi nešto posebno i uspio ostvariti, našao bi se već netko sličan njemu tko bi želio to ostvarenje samo za sebe. Želio je dotaknuti to divno plavo nebo iznad sebe, a kad bi pao mrak čežnja za visinama bi naprosto eruptirala; zvijezde i daleki svjetovi kao da su ga dozivali k sebi, ali on nije mogao tamo. Zavidio bi pticama, gledajuć’ kako bezbrižno lete. No, poslije je shvatio da je možda i bolje što on nije ptica, jer one su prosta bića što ne sanjaju snove.

Ni u ljubavi mu nije najbolje išlo. Nije ponajbolje shvaćao svoju ženu, kao što ni ona nije dobro shvaćala njega. Nekako su bili upućeni jedno na drugo, ali bilo mu je jasno da su oni različiti svjetovi. Nisu mogli jedno bez drugog, no, i kad bi bili zajedno počesto su bili nesretni. Tražio je odgovore koje nije mogao da nađe. Uh, kako je to teško: dovoljno si pametan da uvidiš probleme i pitanja, ali nisi dovoljno pametan da bi našao sve odgovore. Tko se tako gorko našalio pa stvorio tako kontraverzno biće? U osami bi dozivao svog tajanstvenog stvoritelja, ili neke druge zagonetne nebeske žitelje … uzalud; ovi su šutjeli, a ljudi galamili… da, ipak mora biti da je kažnjen. Mislio je da je i on nekad živio u jednom boljem svijetu, ali nešto je zabrljao, pa je završio kako je završio. Bit će da je pojeo neku zabranjenu voćku. To mu je palo napamet jer on svakako rado jede zabranjeno voće: što više zabranjeno to slađe. Ali, opet ga je uznemiravalo pitanje: zar je toliko kriv što je ono zabranjeno tako slatko i neodoljivo? Sveti ljudi su ga upozoravali da se mora popraviti ili će na kraju gadno nastradati. To mu se učinilo neobično istinitim, ali ga je opet proganjalo pitanje: nije li već dovoljno kažnjen što živi kako živi i što živi gdje živi? Shakespear je ironično primijetio: „Pakao je prazan, svi đavoli su ovdje“! Da, i to je čovjeku padalo napamet. Možda je on već u paklu i drugoga pakla osim ovoga nema. No, ipak nije bilo sve tako crno. Znao se počesto radovati u društvu s prijateljima i rodbinom. Ali i tu bi znao pretjerati, jer prevrtljivo vino je donosilo raspoloženje, no, po katkad bi oslobodilo i skrivene potisnute frustracije, pa su se slavlja pretvarala u svađe i tragedije. A čak, ako bi i slavlje prošlo u najboljem redu, ujutro bi ga znala probuditi nezgodna glavobolja, zvana mamurluk. Počesto se znao radovati i nad nesrećom neprijatelja, ali onda bi ga gorak okus kajanja prizivao u pamet.

Inflacija krivnje

Pojava zvana inflacija ne pogađa samo monetarni sistem, već i svaku drugu stvar pod svodom nebeskim. Čega je puno i previše, to će svakako izgubiti vrijednost. Tomu naprotiv, samo rijetke stvari postižu veliku vrijednost.

Kako su čovjeku prečesto govorili da je za nešto kriv, tako je i pojam krivnje s vremenom izgubio na značenju. Postmoderni sarkazam će uzvratiti: „Da kriv sam i što onda“!? A tužitelj se nađe zbunjenim pred ovakvim odgovorom. On voli da mukotrpno razotkriva krivnju kroz svojevrsnu igru mačke i miša, a miš se više nije skrivao. Čak naprotiv, sad je bahato stajao i plazio je jezičnu njezinom mačjem veličanstvu.

Nešto slično se dogodilo i svetom Božjem imenu. Nešto baš razmišljam: ma pametni su bili ti Židovi, dok su se ustručavali izgovarati Njegovo sveto ime. Oni bi se radije mjesto toga naklonili ili rekli samo Gospodin. I sam papa Benedikt u svojem „Uvodu u kršćanstvo“ primjećuje ovaj problem. Pojam Bog je vremenom postao i suviše opterećen. Svatko ga je uzimao u usta. Mnoge su se protuhe samozvano proglašavale Njegovim zagovornicima i glasnogovornicima. Mnoge su nevolje i zla učinjena u to sveto ime te je ono stoga i počelo gubiti na značenju i dostojanstvu. „Ne izgovaraj imena Božjega uzalud“ – nije to slučajno rečeno i određeno. Ali ovdje opet dolazimo do jednog univerzalnog problema. Kako reče Roman Siebenrock – jedan od mojih insbruških profesora- svaki čovjek se osjeća teološki kompetentnim, bez obzira da li nešto znao ili ne znao. Ljudi rado Boga uzimaju u usta i tako ga nehotično obezvrjeđuju.

Novi početak

Nedavno sam čitao kako se u onom kompliciranom i živopisnom kineskom pismu riječ „kriza“ piše s dva znaka. Od toga onaj prvi znak naznačuje nevolju, pogibao i patnju, a onaj drugi šansu, mogućnost i probitak. To je zapravo neobično točno definiranje pojma „krize“. Ona sa sobom nosi nevolje, ali i neke nove prilike i mogućnosti.

Danas se stalno priča o nekakvim krizama. Ekonomija, vjera, moral, poštivanje autoriteta… kao da je sve u krizi. Možda je uistinu tako, ali s tim dolaze i neke prilike; da nešto novo naučimo i shvatimo, i to prvenstveno na dosadašnjim greškama. Čovjek se predugo osjećao nesretnim i neispunjenim u svojoj kompliciranosti, kontradiktornosti i neodređenosti. Pri tome se malo tko mogao poistovjetiti sa cijelim sobom; sa onakvim kakav jest. Predugo smo se možda prepuštali parcijalnim pristupima. Netko je sve karte bacao na materijalno, a netko na duhovno; netko na individualno, a netko na ono kolektivno. Ali iskustvo jasno pokazuje da se zanemareni dijelovi osobnosti prije ili kasnije vraćaju poput bumeranga te pogađaju bolno i odlučno. Imamo mi i vanjskih neprijatelja, ali s vremenom sam shvatio da smo najgori neprijatelji sami sebi. Radije nosimo maske nego da pokušamo prihvatiti sebe same, onakvima kakvi jesmo. Kako rekoh, mi jesmo možda komplicirana, kontradiktorna i neodređena bića, ali što ako to zapravo nije nesreća, nego naš osobni blagoslov. Ne predstavlja li božićno otajstvo upravo jedan takav kopernikanski obrat glede vrednovanja čovještva. Ne pokazuje li ono da rođenje čovjeka ima smisla pa makar se rodio i u štalici. Ne pokazuje li ono da  čovjek ima svoju ljepotu i vrijednost pa makar ga mnogi neprijatelji progonili i izrugivali. Ne pokazuje li ono da smo vrijedni pa čak ako i ne razumijemo ponajbolje sami sebe, a kamo li druge ljude, a tek kako slabo one uzvišene nevidljive stvarnosti.

Križ čovještva nije nikad bio lak, a težak je i ostao. Premda smo često i sami sebi teški, moramo postati svjesni svoje vrijednosti i jedincatosti. Tko je to kao čovjek? To je jedino biće u prirodi koje u sebi spaja nespojive svjetove. Materijalni smo, ali smo i duhovni. Nosimo u sebi sličnosti s drugim ljudima, ali svatko je od nas svejedno jedincat i neponovljivo originalan. Nosimo sa sobom nemire prošlosti, ali i osjećaj za eshatološku harmoniju budućnosti. Imamo vatrene emocije, ali dašak hladnog razuma; samar prisilne nužnosti, ali i krila nesputane slobode; činjenicu smrtnosti, ali i slutnju vječnosti. Nije sve to lako nositi i na okupu održati, ali to i jeste naša slava i blagoslov. Nek’ ne zamjere biljke, životinje, prekrasni anđeli i mali glavati izvanzemaljci, ali čovjek je uistinu kruna stvaranja; možda malkice okrnjena, ali svejedno je kruna!

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

M. B.

Leave a Reply