RAZGOVOR O ATEIZMU (Razgovor o paklu – VII. dio)

„Ateizam, mladi prijatelju, onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga.“

Mlađi đavao se nije osjećao dobro već nekoliko dana i smetalo ga što stariji đavao ne obraća pažnju na njega i ne pita ga o njegovim problemima i pitanjima. A imao je puno pitanja koja su mu pobuđivala određene sumnje. Nervozno se promeškolji u kožnom naslonjaču i spusti čašu na stol pored sebe. Stariji đavao nije obraćao pažnju na njega. Sjedio je duboko zavaljen u kožni naslonjač i lijeno otpuhivao dim cigarete. Ili je uživao u nečemu ili je razmišljao. Mlađem đavlu večeras vino nije sjedalo kako treba iako je bilo riječ o skupocjenom vinu jedne fine i slatke portugalske sorte. I naravno, bilo je dovoljno staro, ali nije mu išlo najbolje i čaša je već duže vremena stajala puna i iako ju je prinosio ustima, još nije okusio ni kapi.

– Mi nismo ateisti, je li tako? Nemamo mogućnost nevjerovanja. Jest da mrzimo, ali vjerujemo. Osuđeni smo vjerovati i to ne možemo nikako izbjeći. Iz naše perspektive mržnja nije ateizam ako vjeruješ u ono što mrziš i znaš da postoji. Ljudi se međusobno mrze, ali vjeruju jedni drugima da postoje. Ljudi nisu ateisti kada mrze i znaju i vjeruju da ono što mrze postoji. Razmišljajući o ljudima čini mi se da smo mi najveći vjernici. Mrzimo puno jače i snažnije. Ali i razgovjetnije i jasnije znamo da Tvorac kao objekt naše mržnje stvarno postoji. Toliko smo bijedni da se ne možemo odlučiti ni za ateizam. Mlađi đavao je rezignirano gledao prema prozoru. Kiša je ugodno padala i bubnjala po prozorskom staklu. Mlađi đavao se osjećao pomalo umorno. Večeras je duže nego obično držao vino na stolu koje je stajalo u punoj čaši.

– Ne, nismo ateisti. Nikada nismo bili. I ne možemo biti. Na kraju krajeva, nema ateista. Čak ni među ljudima. Za ateizam nije potrebno apsolutno nevjerovanje jer ga nema. Kao što ni za vjeru nije potrebno apsolutno vjerovanje jer ga također nema. Za ateizam je potrebna apsolutna ravnodušnost. Kao kad bi se neki čovjek našao pred licem Tvorca i ne bi osjetio apsolutno ništa ni ljubav, ni mržnju, ni žalost, ni radost. Ateizam je apsolutna ravnodušnost i nema nikakve veze s vjerom i nevjerom. Naravno, čovjek misli da biti ateist znači mrziti Tvorca, negirati ga, odbacivati ga. Ali to nije ateizam. Ako o nečemu razmišljaš bilo da ga mrziš ili ljubiš makar postojalo samo u tvojoj glavi ono ipak postoji. U tvojoj glavi. Čovjek nije ateist jer i kad ne vjeruje u stvarnog Tvorca, trudi se ne vjerovati u Tvorca kojega je zamislio u svojoj glavi, u Tvorca kojega smatra svojom osobnom projekcijom i sebe za to optužuje i progoni. Biti ateist mladi prijatelju znači biti ravnodušan do mjere ništavila i nepostojanja. A do takvog ateizma je nemoguće dospjeti i takvih ateista nema. Pa čak ni među nama. I naš pakao nije nikakav dokaz ateizma, nego dokaz postojanja Tvorca, jer što bi nam trebao pakao kad Tvorca ne bi bilo? Ne bi li sve bilo pakao? Ali kad bi postojala vječna i apsolutna ravnodušnost poput ništavila koja bi pred licem Tvorca bila nepomična i bezosjećajna do mjere apsolutnog, to bi bio ateizam. Ateizam nije negiranje Njegovog postojanja. To je pogrešno. Ako razmisliš da negirati bilo što znači donekle tvrditi da negdje postoji. Ne mora se znati kako i na koji način postoji. Ni potvrđivanje njegovog postojanja nije borba s ateizmom. Ateizam ne želi ni dokazati da Tvorca nema niti želi opovrgnuti da Tvorca ima. Ateizam je čista, vječna, apsolutna ravnodušnost pred postojanjem cjelokupne stvarnosti. Stariji đavao otpuhne dim cigarete visoko prema stropu. Ostavi cigaretu u veliku pepeljaru od mesinga, ustane i priđe prozoru.

– Onda to znači da se ateizam krivo shvaća i ako želiš biti ateist moraš nijekati postojanje cjelokupne stvarnosti, a ne samo postojanje Tvorca? Ima određene logike u nijekanju onoga što se ne može uskladiti s razumijevanjem stvarnosti. Ali ne ide li to na jezičak na vagi u korist ljudi jer nisu poput nas pa ne bi trebali imati obvezu baviti se stvarnostima koji su iznad njih? Mlađi đavao prebaci ruke iza glave i nasloni se na naslon upirući pogled prema stropu.

– Ateizam nije nijekanje ni Tvorca ni cjelokupne stvarnosti jer nijekati ih bi značilo priznati im barem da postoje u glavi onoga koji ih niječe bio to čovjek ili netko od nas. Nijekanje je potvrđivanje. Naravno, pitanje je može li čovjek potvrditi da Tvorca nema ili nijekanjem Njegovom postojanja potvrđuje Njegovo postojanje? Tu se ljudi međusobno ne slažu i treba ih prepustiti njihovim međusobnim sukobima oko toga. Ja uopće ne mislim na ljudsku verziju ateizma koja je, budimo iskreni, isključivo utemeljen na iskustvu različitih zala koje čine ljudi ili se prirodno događaju. To je uvijek solidan kamen temeljac za ateizam, a i čvrsta prepreka za vjeru. Oduvijek smo to poticali i na tome radili i na tome i sad radimo. Tu nema dileme i sumnji. Ali to je ljudski ateizam. Ja mladi prijatelju govorim o božanskom ateizmu, onom ateizmu kojega bismo mi htjeli, ali ne možemo. Naš ateizam nije negiranje postojanja Tvorca, naš ateizam, kad bi bio moguć, ne bi bio ni ateizam pobune protiv Tvorca. Naš ateizam bi bio apsolutna ravnodušnost pred Njegovim postojanjem. Takav ateizam je nemoguć jer nam nedostaje najvažniji sastojak. Sloboda. Ateizam je sloboda od nijekanja i potvrđivanja postojanja ili nepostojanja Tvorca. Zapravo, mladi prijatelju ateizam je sloboda, a biti ateist znači biti slobodan, biti vječno i apsolutno ravnodušan prema stvarnosti i prema Tvorcu. Zato mi ne možemo biti ateisti jer nismo slobodni, ali ne može ni čovjek biti ateist jer ne zna u stvari koliko je slobodan. Ateizam, mladi prijatelju onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga. Stariji đavao i dalje je stajao kod prozora i zurio vani. Mlađem đavlu se činilo da mu godi zvuk kiše po prozoru.

– To bi onda značilo da bi dostizanje apsolutne slobode značilo i istinski ateizam, zar ne? Jer kad se dosegne apsolutna sloboda, onda se slobodno može odbacivati, tvrditi, nijekati? Nije li čovjek već na tom putu? Nisu li im takvi zakoni, razmišljanja… ne ukida li sve moguće zakone i pravila da dostigne taj ateizam apsolutne slobode od nijekanja i potvrđivanja? Nije li Tvorac onda na taj način jedini stvarni ateist jer je apsolutno slobodan? Mlađi đavao se malo promeškolji u naslonjaču i dohvati čašu vina i otpije poveliki gutljaj.

– To bi bilo istina kad bi Tvorac bio i apsolutno ravnodušan. Ali mi znamo da to nije slučaj. Stoga o Tvorcu ne možemo govoriti kao o ateistu jer mu nedostaje ravnodušnost. Mladi prijatelju, kad govorim o ravnodušnosti, ne mislim na one bijedne ljudske izlike i razumijevanja kako biti ravnodušan znači biti hladan, dalek, udaljen, nezainteresiran. To su, složit ćeš se sa mnom, prilično blijede i loše slike ravnodušnosti. Ja mislim mladi prijatelju na ravnodušnost kao vječno ništavilo odakle vječno promatraš sav sjaj i ljubav Tvorca i pri tom ne osjećaš ništa jer si ravnodušan do mjere ništavila. To je pravi i istinski ateizam mladi prijatelju. Zato su ljudi iako su do toga došli na slučajan način, ateizam nazvali određenim nepostojanjem misleći na Tvorca. Ali to nije ateizam. Ateizam je ništavilo ravnodušnosti prema svemu što postoji uključujući i Tvorca. Takvo nešto je moguće samo onom tko bi bio apsolutno slobodan da slobodno izabere ništavilo ravnodušnosti kao svoju svrhu i smisao. A to nitko ne može izabrati, ni čovjek, ni mi, ni anđeli, jer nitko od nas nije tako slobodan. Mi pogotovo, a čovjek samo do određene mjere. Jedino je Tvorac slobodan na taj način, ali Tvorac nije ravnodušan i zato ateizma onako kako bih ja htio da ga ima, nema i neće ga biti jer Tvorac nije ravnodušan do mjere ništavila, nego je obratno: Pun je života do mjere neizdržljivosti, tako da je ateizam kako ga čovjek zamišlja samo igranje riječima sa stvarnostima koje čovjek nikada neće razumjeti do kraja.

Stariji đavao se okrene i vrati u naslonjač. Cigareta je dogorjela i stariji đavao pripali novu. Nema ateista, mislio je stariji đavao, uvlačeći duboko dim cigarete, jer ateizam onako kako ga je on zamišljao bio bi i suviše strašan. Bio bi gori i od samog pakla i on sam koliko god mrzio Tvorca do srži svoga bića puno bi teže podnio da je ravnodušan prema Njemu, jer koliko god mrzio Tvorca više se bojao vječnog ništavila. Bilo mu je drago donekle što nema slobodu i što je čovjek i suviše nesavršen da bi prodro svojim umom u cjelokupnu stvarnost, i što je bio i suviše zaokupljen svakodnevnim životom da bi razumio strahotu slobode u kojoj je, prema njegovom razmišljanju, sadržaj ateizma. Jer samo apsolutna sloboda je jedini put prema ateizmu kako ga je stariji đavao vidio, koja onda mora završiti u apsolutnoj ravnodušnosti. Stariji je đavao znao da nitko osim Tvorca nije apsolutno slobodan, i da on osobno nije ni najmanje ravnodušan jer Tvorca mrzi do iznemoglosti, a to je njemu kao iskusnom zloduhu bilo dovoljno da vrlo dobro zna da Tvorac postoji. Ljudski ateizmi ga nisu nikada ni zanimali, ionako je čovjeka smatrao nižim stvorenjem koje je nepravedno dobilo darove koji su trebali pripasti njemu. Zato je stariji đavao mrzio i čovjeka i ni prema njemu nije bio ravnodušan i da mu netko kaže da čovjek ne postoji, postojao bi bar u njegovoj glavi jer toliku mržnju prema čovjeku je teško bilo izbaciti iz svoga đavolskog uma. Na kraju krajeva, mislio je stariji đavao, ateizam je moguć samo za apsolutno slobodne. A to nije nitko osim Tvorca. Zato je stariji đavao donekle također mrzio čovjeka, ne samo jer je za razliku od njega bio slobodan, nego također jer si je umislio da je apsolutno slobodan. Stariji đavao znao je da to nije istina. Zato je redovito izbjegavao raspravljati s onim ljudima koji su tvrdili da su apsolutno slobodni i mogu činiti što žele iako im je i on sam bio dokaz da nije tako. Radije je posjećivao one ljude koji su bili sumnjičavi prema tome da je čovjek baš apsolutno slobodan. Jer takvi su vjerovali u neka pravila i zakone, među ostalim i u pakao. Oni prvi koji su se smatrali apsolutno slobodnim, nisu vjerovali ni u što i redovito bi mu se rugali kad bi razgovarao s njima. Njih je zaobilazio u širokom luku čekajući da umru i da im se onda osveti ukoliko ne bi promijenili mišljenje prije smrti.

U Sarajevu, 28. 9. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Leave a Reply