Walter Benjamin o Bogu i jeziku

Čovjek privučen iluzijom jezika kojim bi se ostvarila identičnost božanske i ljudske komunikacije, a time jer se biće komunicira jezikom, čovjek bi postao Bogom, biva zaveden iluzijom u čijem temelju ne stoji božanski stvoriteljski jezik, nego lažni razarajući jezik laži i uništenja, odakle kasnije nastaje mnoštvo jezika.

Ako bi bila moguća, apsolutna odsutnost jezika značila bi apsolutnu odsutnost stvari, stvarnosti i bića. Apsolutna nemogućnost jezika da govori o Bogu označavala bi i Njegovo nepostojanje. Stoga jezik u sebi krije napetost relacije između bȋti neke stvari koja se izriče jezikom i same bȋti te stvari, njezine duhovne dimenzije. Napetost između jezika i duhovne stvarnosti stvara prostor misterija, prostor tajne, prostor neizrecivog.

Prema Walteru Benjaminu duhovno se izriče samim jezikom, a ne pomoću jezika, stoga ukoliko je duhovno bivstvovanje identično jeziku, onda duhovno jest jezik, dok u svakom drugom slučaju, u nedostatku identiteta između duhovnog i jezika stvara se nužno prostor misterija koji se ne može do kraja izreći. Prema Benjaminu ono duhovno komunicira samo sebe vlastitim jezikom i ukoliko je duhovno neizmjerno i neizrecivo onda i jezik kojim samo sebe komunicira postaje i ostaje neiscrpan, neograničen, odnosno misteriozan.

Ako je apsolutna odsutnost jezika nemogućnost postojanja stvarnosti, onda je svako biće, a na poseban način čovjek u metafizičkom smislu jezično biće. Različite stvarnosti postavljene na različite metafizičke razine međusobno se predstavljaju jedna drugoj jezikom, ne pomoću jezika, nego same te stvari jesu jezik kojim se komuniciraju. Unutar stvorene, zemaljske stvarnosti, jedino čovjek komunicirajući sebe drugome predaje se drugom biću kao jezik, a ne pomoću jezika.

Na temelju ovoga Benjamin promišlja biblijski izvještaj o stvaranju čovjeka. Bog se komunicira kao jezik, kao Riječ. Bog kao apsolutna stvaralačka prisutnost je jedino biće koje komunicira sebe jezikom, a taj jezik je stvaranje svijeta. Samo apsolutna stvaralačka prisutnost ima sposobnost komunicirati sebe stvaralačkim jezikom. I komunicirajući samog sebe Bog stvara ne samo svijet, nego i čovjeka. Čovjek participira na stvaralačkoj moći jezika imenujući stvari i životinje čime imenuje njihovu bit, ono što te stvari i životinje zaista jesu. Time čovjek komunicira samog sebe jezikom i na taj način sudjelujući u stvaranju kroz jezik komunicira samog sebe u odnosu prema Bogu.

 Walter Benjamin (1892-1940.) – njemački filozof, kulturni kritičar i spisatelj. Pripadnik tzv. Frankfurtske škole. Photo (Izvor: en.wikipedia.org).

Čovjekova komunikacija je participirajuća, nije apsolutna, stoga je i bitno ograničena i nesavršena. Iz toga razloga Bog za čovjeka ostaje misterij, tajna jer čovjek iako sebe komunicira jezikom, njegova komunikacija nije apsolutna. S druge strane Bog komunicirajući sebe čovjeku kroz stvaranje ostaje jedino biće koje komunicira sebe apsolutnom stvaralačkom prisutnošću, ali jer jezik komunicira biće kao takvo drugima pogotovo njegovu bit, Bog ostaje čovjeku trajni misterij. Čovjek ne zahvaća vlastitim jezikom apsolutnu stvaralačku prisutnost samog jezika, nego samo onaj dio koji mu je darovan, a to je imenovanje stvorene stvarnosti, ali ne i njezino božansko stvaranje.

U ovom kontekstu Walter Benjamin govori i o grijehu prvih ljudi. Razlikujući Božju stvoriteljsku Riječ i ljudski jezik, grijeh se sastojao u nemogućem pokušaju da čovjek svojim jezikom progovori božanskom Riječju, odnosno da sam čovjek uspostavi identičnost između svoga jezika i božanskog jezika, a kao poveznicu Benjamin ističe imenovanje odnosa dobra i zla. Prema Benjaminu Bog kao apsolutna stvarateljska Riječ apsolutno savršeno poznaje i spoznaje odnos dobra i zla, i na temelju toga čovjeku daje upute o životu, dok zmija kao simbol Đavla čovjeku nudi svoje vlastito prividno znanje toga odnosa pri tom prividno nudeći čovjeku ideju kako zna na koji način se može uspostaviti identičnost između božanskog i ljudskog jezika. Iz ovoga privida rađa se laž i Đavao se komunicira jezikom koji je lažan, prividan, iluzija, komunicira se jezikom koji nije jezik, nego privid jezika.

“Ljudski govor o Bogu treba shvatiti baš kao ljudski, a ne Božji govor o Bogu” – Karl Barth.

 

Čovjek privučen iluzijom jezika kojim bi se ostvarila identičnost božanske i ljudske komunikacije, a time jer se biće komunicira jezikom, čovjek bi postao Bogom, biva zaveden iluzijom u čijem temelju ne stoji božanski stvoriteljski jezik, nego lažni razarajući jezik laži i uništenja, odakle kasnije nastaje mnoštvo jezika. S mnoštvom jezika prestaje i mogućnost  za čovjeka da sam sebe komunicira jezikom kao ono što jest u sebi. S mnoštvom jezika nastaje i stanje zablude, laži i obmane gdje čovjek komunicirajući sebe zapravo komunicira iluziju i nerazumijevanje. Time mogućnost da se komunicira jezikom i kao jezik za čovjeka postaje sve nedostižnija, a i mogućnost da sebe komunicira Bogu postaje nepremostivi metafizički jaz, koji je moguće premostiti samo ako se Bog kao božanski stvaralački jezik slobodno komunicira čovjeku kao Riječ i ponovno uspostavi odnos s čovjekom.

 

U Sarajevu, 31. 3. 2017.

O. J.

Leave a Reply