O knjigama

Iako ćeš ih povremeno napuštati, one će tebe vjerno čekati. Dugi niz godina skrivene i prekrivene prašinom, prekrivene zaboravom i sve slabijim pamćenjem strpljivo će te čekati bez glasa pobune ili protivljenja. Kada sam ili sama u gluho doba noći osjetiš potrebu za blizinom, one će doći i pridružiti se tvom trenutku samoće i tišine. Otrest će prašinu sa sebe, urediti se kako najbolje znaju i umiju samo za tebe, obući će svoje najljepše korice samo za ovaj trenutak ne pitajući te jesi li vrijedan ili vrijedna nakon što su morale godine provoditi same pokrivene slojevima zaborava željno iščekujući noć kada ćeš ih se sjetiti i nježno ukloniti s njih prašinu. Tolike godine one željno iščekuju znatiželjan i udubljen pogled koji ne odlazi rastreseno od njih. Godinama žive u nadi da će jednom tvoj pogled pasti na njihove ostarjele i požutjele korice. Dok čekaju strpljivo u tami do koje ne dopire puno svjetla, one se raduju potajno onom trenutku kada će tvoje zaljubljene oči promatrati slova i rečenice. Dok čekaju da ih uzmeš, one se potajno uređuju da samo za tebe budu najljepše kada tvoja ruka pređe preko hrapavih i suhih korica. Slova i rečenice u njima miruju i sanjaju, čekaju tebe da ih probudiš svojim dodirom i svojim očima i svojim tihim šapatom u gluho doba noći. One kriju neotkrivene svjetove, još neostvarena putovanja, skrivaju staze i puteljke kojima se čak ni glavni junak ne kreće sve dok ga ti ne oživiš svojim tihim glasom dok čitaš. Dok čeka negdje u mračnom kutu, sve u njoj miruje kao da bez tvojih očiju i tvoga glasa pred sobom nemaš ništa drugo doli hrpu mrtvog i beživotnog papira. Dok čeka svoj ples, ne može napraviti ni najmanji plesni korak jer mora je voditi pravi plesni znalac. Netko tko zna koji ples voli i na koji način želi da njezini koraci idu za tvojima i na koji način želi biti dodirnuta i gledana dok pleše. I ne samo ona. Slova i riječi su bez tebe samo nejasni i mutni znakovi bez reda, mrtvi poput olovnih ili glinenih vojnika koji niti dišu niti udišu život. Ali kada se tvoj pogled spusti na nju i tvoje usne izgovore tiho prva slova i prve riječi, događa se čudo. Iako se bojiš jer prvi put plešeš s njom, imaš osjećaj da ste se oduvijek poznavali i oduvijek bili suđeni jedno drugom. Zajedno sa slovima i rečenicama ona nepogrešivo prati ritam tvojih koraka i tvoga plesa. Plešeš kroz zanimljiv početak, kratko zastaješ kod uzbudljivog zapleta i nastavljaš plesati kroz fabulu kroz mnoštvo likova i glavnih junaka. S ljubavlju plešeš kroz pametne i humoristične dijaloge između likova, zajedno se s njom iz svega glasa smiješ glavnom junaku koji ti uzvraća smijeh, s njim razgovaraš, savjetuješ ga, s njim tuguješ, s njim raspravljaš, tražiš od njega objašnjenja. Kako se ples bliži kraju, pomalo sabireš dojmove i ples prelazi u tihi razgovor između tebe i nje. Kao zavjerenici razmišljate zajedno o priči i glavnom junaku i je li moglo biti drugačije i predlažeš i neke drugačije završetke što ona s odobravanjem prihvaća i savjetuje da ti pokušaš napisati cijelu priču ponovo s drugačijim, novim iznenađujućim završetkom. Ona će te upućivati, savjetovati, obasipati sitnim mudrostima i znanjima koja će ti trebati da sam napišeš novi završetak. Vodit će te kroz skrivene riznice znanja, kroz čudesne krajolike i pejzaže, otkrivat će ti skrivene tajne koje postoje samo među riječima. I kad učini sve za tebe, kad je iscrpiš do kraja  i ostaviš je prašini zaborava prekrivenu mnoštvom novih slova, riječi i rečenica, ona će te i dalje čekati tiho i nenametljivo da joj se vratiš. Neopterećeno će čekati prekrivena novim koricama koje su ljepše, novije, svježije i ne tako pohabane i žute kao njene, ali ona se neće plašiti starosti niti umiranja. Njezin je najveći strah ne da ćeš je zaboraviti, nego da je više nećeš nikada otvoriti jer ona je živa tek kad je ti otvoriš i njezina slova i riječi plešu životnu priču glavnog junaka samo pred tvojim očima i samo dok ih ti gledaš i vidiš. Bez tebe ona je samo hrpa beznačajnog papira, ali s tobom ona je životna snaga koja se strastveno predaje tvom pogledu da kroz tvoj pogled njezine stare korice ponovno žive novim i uzbudljivim životom. Ona nije ljubomorna niti zavidi jer tvoj znatiželjni pogled ne gleda samo nju nego se okreće i mnogim drugima koje kao i ona čeznutljivo gledaju u tvom pravcu da ih pogledaš i otvoriš i oživiš njihove korice, slova, riječi i rečenice. Ona obožava dijeljenje i rado te potiče da i druge voliš kao i nju i da i s drugima strastveno plešeš kao i s njom. Nagovara te da i druge otvaraš i putuješ novim i nepoznatim svjetovima i susrećeš nove junake i junakinje, potiče te da i u drugima otkrivaš nove i fantastične priče, zaplete i vrhunce. Ona je najsretnija kada može biti u društvu s njoj sličnima i pripovijedati o tvojoj želji i strasti da ih otvaraš i znatiželjno otkrivaš svjetove skrivene u čudesnim tkanjima od slova i riječi i rado pripovijeda o tvojoj želji da ih sve upoznaš i da sa svima zaplešeš uz zvuke njihovih neodoljivih zapleta i priča. Ne možeš ih čuti kako glasno razgovaraju koliko god naprezao svoj sluh niti ih možeš vidjeti kako plešu koliko god naprezao svoj pogled. One razgovaraju međusobno samo kada ih ti uzmeš u ruke i kreću se samo onda kada pomjeraš njihove korice da bi uronio u njihov skriveni i tajni svijet. Bez tebe one su papirni leševi, mrtva i nepokretna slova i rečenice. Bez tebe nikada neće oživjeti, ali s tobom one uskrsavaju i njihovi junaci i priče postaju živi. Tvoja moć nad njima je apsolutna, a opet one nemaju straha pred tobom čak i onda kada im prijetiš vatrom i uništenjem jer one su nositelji one lude i posljednje nade da ćeš im se smilovati i umjesto vatrom njihove korice spaliti svojom znatiželjom i strašću da upoznaš neki potpuno novi svijet i nekog potpuno novog i neobičnog junaka. One te obožavaju i kad su zaboravljene na prašnjavim policama, u mraku biblioteka u zagušljivim i vlažnim podrumima, vole te i onda kada se zbog tvoga nemara i nebrige raspadaju podsjećajući tek s nekoliko redaka kako su u sebi krile život koje su ti željele pokloniti besplatno kao dar. Obožavaju te jer si ti njihov stvoritelj, onaj koji udahnjuje u njih život jer si onaj koji mrtvi papir pretvara u velike životne priče, sudbine, ljubavi, tragedije, nesretne i sretne završetke, obožavaju te jer si ti njihov životvorac jedini koji u njihov prazan krvotok u njihova mrtva i nerođena slova, riječi i rečenice ubrizgavaš svježu krv dok ih čitaš, pišeš i pripovijedaš. Njihovo strpljenje je bezgranično, njihova nada neograničena, njihova šutnja beskrajno strpljiva, njihov zaborav nikada ne gubi pamćenje na onoga koji ih je prvi put stvorio perom i tintom, olovkom, izgovorenim glasom dok čita ili recitira. One su beskrajno zahvalne za svako slovo koje se krije između njihovih korica i koje na tvoj poziv oživljava kao feniks kako bi satkalo cijele svjetove i galaksije od riječi i rečenica i njihova beskrajna zahvalnost traje i onda kada od slojeva prašine i zaborava i svjetovi i junaci u pričama zamru i ušute. I tada kada se čini da su mrtve, one gotovo neprimjetno dišu ispunjenje životom od korice do korice, riječi, rečenice, junaci i priče napeto iščekuju svoga jedinog i glavnog junaka s kojim sve počinje i bez kojega ništa ne može početi. Prekrivene tvojim zaboravom, nemarom, nepažnjom, slabim pamćenjem, bezvoljnošću i ravnodušnošću one čekaju strpljivo. Naslonjene jedna uz drugu međusobno se hrabre i nastoje pogoditi koja će od njih prva u tvojim rukama ponovno udahnuti život punim plućima. Međusobno se došaptavaju dok u gluho doba noći sjediš pored prozora i naprežeš uši jer ti se čini da čuješ šapat koji te poziva da priđeš njihovom svijetu i uroniš u njega. I kada odlučiš prići prašnjavoj polici koju si dugo zaboravljao, među njima se uzbuđenje penje do neslućenih granica. Konačno, dok uzimaš jednu od njih, nema među njima zavisti, ljutnje i ljubomore. Dok uz osmijeh i znatiželjan pogled otvaraš korice, već tada one su pune nade i radosti jer će i njihove korice biti u tvojim rukama. Ne možeš čuti njihovu radosnu viku i uzbuđenje. Uzbuđenje tolikih slova, riječi, junaka i priča. Samo čuješ šapat, šapat koji će sve više prerastati u bujicu radosti kako budeš jednu po jednu otvarao i čitao dok u gluho doba noći slušaš šapat riječi i priča, šapat koji te neodoljivo poziva da otvoriš korice i uroniš u potpuno novi i čudesan svijet priče i mašte, svijet koji je nažalost samo groblje ako nema tvojih ruku da pišu slova, tvojih ruku da otvaraju korice, tvojih očiju da gledaju riječi i tvoga glasa da čita rečenice i tako dovode u život bezbrojne junake i junakinje čija priča, zaplet i rasplet čini da i gluho doba noći i samoća izgledaju kao iluzija i nešto što stvarno ne postoji jer si uronjen u potpuno novi svijet koji te dugo čekao i čekat će te uvijek i onda kada ti na njega potpuno zaboraviš dok prekriven zaboravom i prašinom strpljivo živi u nadi da će mu tvoje ruke, tvoje oči i tvoj glas udahnuti novi život otvarajući dugo vremena zatvorene korice hrapave i žute od vremena koje još uvijek prolazi dok one tiho, nenametljivo, šutljivo i strpljivo čekaju da okreneš uho i pogled prema polici i konačno otkriješ odakle dolazi taj neodoljivi šapat koji te već duže vremena poziva na uzbudljiv ples skriven među njihovim koricama satkan od mnoštva slova, riječi i rečenica.

U Sarajevu, 4. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ivan Kruk

Leave a Reply