RAZGOVOR O NASILJU (Razgovor o paklu – X. dio)

– Ah, nasilje! Stariji đavao uzdrhta od zadovoljstva. – Bezumno nasilje, nasilje nad nemoćnima, nad djecom, genocidi, ratovi oduvijek je bilo naše glavno oružje bar kad su ljudi u pitanju. Usne starijeg đavla izviju se u zloban smiješak dok je govorio, a oči mu poprime luđački sjaj. Vidjelo se da uživa. – Nasilje je bilo nužno da bi se čovjek odvojio od Stvoritelja i kad bolje promotriš ljudska civilizacija utemeljena je na nasilju, odvajanje od Stvoritelja kao nekim nužnim zakonom povlači nasilje kao nuspojavu. Prvo slovo, prvi jezik, prvi grad, prva civilizacija utemeljena je na nasilju jer to je bio jedini način da čovjek bude slobodan od Stvoritelja. Nesposoban za nasilje prema Stvoritelju, naš vladar okrenuo je nasilje prema čovjeku.

 – Nisam siguran da razumijem o čemu govoriš? Mlađi đavao mirno je stajao pored prozora na drugom kraju sobe gledajući u tamu što se prostirala kroz red noćnih lampi nisko postavljenih nad pjeskovitom stazom.

 – Nismo mogli biti nasilni prema Stvoritelju jer smo izgubili svaki kontakt s nebom. Preostala nam je mogućnost da budemo nasilni prema stvorenju, poglavito čovjek, ali tako što nećemo sami činiti nasilje nego usmjeravati čovjeka da nasilje čini umjesto nas. Stvoritelj nam je izričito zabranio da uništavamo materiju i tijelo i cijeli ljudski rod. Dopustio je duhovno nagovaranje čovjeka što smo vrlo dobro iskoristili. S obzirom da je sloboda pitanje duha i nije nam bilo ništa drugo preostalo nego da igramo na kartu čovjekove slobode i usmjerimo ga protiv drugoga čovjeka i nagovorimo na nasilje. Tako je nasilje počelo s čovjekovom slobodom i krinkom slobode koja je nasilje. Uvjerili smo čovjeka da je nasilje bit slobode i čovjek je počeo nositi nasilje kao krunu svoga čovještva uvjeren da biti nasilan je isto što i biti slobodan. Skovali smo maksimu nasilje je sloboda i sloboda je nasilje. Međutim, nasilje je imalo jednu dobru i jednu ne tako dobru posljedicu. Stariji đavao namršti čelo. Mlađi đavao znatiželjno pogleda u njegovom pravcu.

– Dobra posljedica nasilja bila je ljudska potreba za žrtvom kojom smo ljude zavodili na misao da se žrtvom sve oprašta i vraća na početak kao da se nasilje nije ni dogodilo jednom kad je žrtva prinesena. Tako smo ih nagovarali da žrtvuju djecu, cijele obitelji i gradove uvjereni da ne čine nikakvo nasilje prema nevinima, štoviše, da što je nevinija žrtva to je bolje. Mi smo stajali iza cijelog tog žrtvenog mehanizma gdje su ljudi kroz nasilje i krv prinosili žrtve misleći da time zatvaraju krug nasilja i umilostivljuju nekog krvoločnog boga ili bogove dok smo mi uživali u njihovom nasilju. Povremeno smo ljudima poput utvare stvarali privid da poslije žrtve recimo ubijanja cijelog grada žena i djece slijedi razdoblje mira, oproštenja i otkupljenja. Stvarali smo utvaru napretka civilizacije nakon velikih žrtava tako što smo uvodili prividna razdoblja mira i blagostanja. Sve bi nakon nasilja i žrtve išlo na bolje. I usjevi, i stoka, i hrana, i kiša, i voda, glad i žeđ bi se povukla. I kad bi ljudi opet došli u napast da zaborave na žrtve, stvarali smo ponovo ratove, ubijanja, genocide tražeći u ime krvoločnih bogova ubijanja i žrtvovanja stotina i tisuća ljudi. I tako smo žrtvenim mehanizmom ljubomorno čuvali svoj krug nasilja prvo ga potičući, pa onda umanjujući prividom njihovih žrtava. Prinoseći žrtve ljudi su mislili da čine nešto iskonski dobro, a samo su sudjelovali u našoj vješto i dobro pripremljenoj prevari i predstavi koja je žrtvama hranila nasilje, a nasilje je hranilo nas bilo da smo kroz žrtvovanje nasilje poticali ili ga slabili. Tako smo od samog početka kao tvorci nasilja koristeći žrtveni mehanizam uvlačili čovjeka u vječni krug nasilja.

 – To i nije tako loše, ne vidim u čemu bi bila loša posljedica žrtvenog mehanizma kao predstave da se prividno oprosti i otkupi za nasilje? Mlađi đavao se promeškolji u kožnom naslonjaču otpuhujući dim netom upaljene cigarete. Stariji đavao češkajući obraz gledao je zamišljeno vani u tamu.

– Stvoritelj je znao da mi stojimo od samog početka iza kruga nasilja. Znao je da je nasilje bilo jedan od razloga čovjekovog protjerivanja u svijet. Trebaš imati na umu da čovjekova sklonost nasilju potječe od pada ono dvoje u zemaljskom raju i nasilje se uvijek javlja kao posljedica toga pada kod kasnijeg razvoja čovjeka. Stvarajući civilizaciju čovjek generira nasilje jer zbog pada i nakon pada u svemu što je stvarao bio je prisutan trag zla u kojega smo čovjeka gurnuli. Čovjek našom zaslugom nije mogao ići naprijed a da stvarajući civilizaciju ne stvori i nasilje, nasilje koje svoj korijen ima u ono dvoje smušenih i lako nagovorljivih, Adama i Eve. Stvoritelj je kao i obično sve to znao. Nije želio dokinuti civilizaciju čovjeka često prožetu nasiljem, nego je tražio način kako da čovjeka zajedno s njegovom civilizacijom oslobodi kruga nasilja. Moraš imati na umu da krug nasilja ima dvojako značenje inače nećeš razumjeti stvar kako treba. Krug nasilja mogao bi biti vječan, odnosno, bio bi vječan kad ga ne bi bilo moguće barem djelimično slomiti tako da se stvori pukotina ili lom kojim krug prestaje biti krug. Naša ideja je bila kako je unutar vječnog kruga nasilja čovjek sa svojom civilizacijom, a izvan kruga smo mi koji pazimo da se krug ne slomi i ne stvori se mogućnost loma tog kruga. Zato smo izmislili žrtvu. Izmislili smo žrtvu kojom smo čuvali taj krug. I dok je čovjek vjerovao da žrtvom slama krug nasilja i da kroz taj lom dopire do nekog boga i da se otkupljuje za počinjeno nasilje, nije se u stvarnosti događalo ništa. Mi smo kontrolirajući žrtveni mehanizam nasilja držali čovjeka u svojoj vlasti i poticali njegovu zabludu da se žrtvom može spasiti. Stariji đavao nakratko ušuti.

– Ako sam te pratio kako treba, želiš reći da ukoliko bi bilo moguće stvarno slomiti krug nasilja i lomom kruga otvoriti mogućnost otkupljenja od nasilja, onda naravno bilo bi apsurdno govoriti o vječnom krugu nasilja? Jer nasilje kao krug bilo bi vječno ako je vječno zatvoreno u kružno kretanje. Mlađi đavao izgovorio je to poluglasno spuštajući čašu na stol držeći pogled uperen u starijeg đavla.

– Da. Doduše, tako nešto bila je mogućnost i nismo posebno u nju vjerovali jer smo bili uvjereni da držimo stvari pod kontrolom. A onda se dogodio onaj čudnovati Nazarećanin, onaj što su ga neki nazvali bogočovjekom koji je stajao s obje strane vječnog kruga nasilja i kao bog i kao čovjek. Učinio je ono što je za nas bila puka teoretska mogućnost, a još je gore ono što su učinili njegovi učenici kasnije.

 – Kako misliš? Mlađi đavao okrene pogled prema prozoru i zijevnu. Očekivao je neku novo dosadno izlaganje starijeg đavla o mistici zla.

 – Taj se Nazarećanin žrtvovao. Svjesno, slobodno i iz ljubavi. Sve do Nazarećanina onaj koji je žrtvovan bio je krivac i morao je biti žrtvovan, žrtvovanje je bilo pravedno i tako smo kontrolirali taj mehanizam žrtve. Znaš onaj mit o Edipu što su ga Grci izmislili? U tom mitu Edip je krivac, on se mora žrtvovati i pravedno je da se žrtvuje jer je svojim činima (ubojstvo oca, ženidba majke) bio kriv i osuđen i izazvao je svojim činima veliko nasilje na ostale stanovnike civilizacije. Međutim, u slučaju Nazarećanina stvorila se jedna mala skupina njegovih učenika koji su prstom upirali u križ i govorili kako je Nazarećanin nevin i kako je njegovo žrtvovanje bilo nepravedno i uprli su prstom u nas i tvrdili kako smo mi krivi što je nevin čovjek žrtvovan. Dogodilo se po prvi put da mehanizam žrtve nije funkcionirao. Umjesto da je kao i dotad žrtva bila kriva i pravedno osuđena i ubijena radi mira i novog nasilja, njegovi sljedbenici su fanatično inzistirali da je Nazarećanin nevin, nepravedno žrtvovan i da je samostalno potpuno nevin i bez grijeha odlučio da se žrtvuje. Razumiješ? Žrtvovao se ne zato što je zaslužio da bude žrtvovan i zato što je kriv, nego upravo suprotno, žrtvovao se potpuno nevin i bez ikakve krivnje. Na trenutak su obojica zašutjeli.

– I onda se iznenada mehanizam žrtve taj vječni krug nasilja slomio jer žrtva nije zaslužila žrtvovanje, potpuno nevin Nazarećanin se predao da bude žrtvovan i tada je se krug nasilja slomio i šokirao nas je njegov lom.

 – Gdje se točno dogodio taj lom, gdje se krug nasilja slomio i ostao slomljen? Mlađi đavao otpuhne dim cigarete.

 – Naravno križ tog Nazaraćenina slomio je vječni krug nasilja jer ako zamisliš da je križ žrtvenik na kojem je trebao biti pogubljen krivac koji zaslužuje biti pogubljen, onda bi križ bio dio vječnog kruga nasilja ništa drugačiji od kamenog oltara na kojem se žrtvuju ljudi. Mehanizam žrtve samo bi nastavio krug nasilja pod našom kontrolom i umjesto kamena nastavili bi koristiti drvo. Ali se dogodilo ne samo da je Nazarećanin kako se kasnije ispostavilo božji sin, nego iako nevin i bez krivnje želio se slobodno prinijeti kao žrtva.

 – Ali ne vidim da se nešto promijenilo, ljudi i dalje napredujući u civilizaciji napreduju i u nasilju i postali su jako maštoviti i kreativni u tome i mi sami mogli bismo nešto o nasilju naučiti od njih? Mlađi đavao otpije gutljaj dobrog starog crnog vina.

– Da. Mogli bi. Stariji đavao se i dalje mrštio gledajući kroz prozor. – Dok je krug nasilja bio potpuno zatvoren nije bilo oproštenja za čovjeka jer njegovo prinošenje žrtvi nije postizalo oproštenje, samo privid oproštenja. Bez obzira na silne žrtve čovjek je uvijek bio i kriv i osuđen. S Nazarećaninom i njegovim slobodnim žrtvovanjem mogućnost oproštenja pojavila se kao slamanje kruga nasilja, krug nasilja slomio se u obliku dvije drvene grede, jedna ona kraća postavljena horizontalno i ona druga duža vertikalno. Obični komad drveta usječen slučajnim odabirom za čin nasilja kojemu smo se radovali je bio mamac i mi smo zagrizli. Previše smo bili usmjereni na sredstvo žrtvovanja i zaboravili na onoga koji će biti žrtvovan. Nazarećanin je otvorio mogućnost oproštenja i otkupljenja svakog mogućeg nasilja, ne samo jednom čovjeku, nego cijelim civilizacijama nastalima na ljudskom nasilju, nastalim na ratovima, ubijanjima. To je toliko monstrouzna pomisao da i sam čovjek odbija vjerovati u nju jer mu je neprihvatljiva. Kako bi žrtva jednog Nazarećanina mogla otkupiti silno nasilje ljudske povijesti i ljudskih civilizacija i svih onih obećanih budućih ljudskih utopija koje žureći prema budućnosti planiraju gaziti preko kostiju tolikih ubijenih i žrtvovanih? Na ovo pitanje čovjek ne može odgovoriti i zato ne vjeruje da je Nazarećanin mogao postići da se krug nasilja slomi i omogući čovjeku otkupljenje. Međutim, za nas koji stvari vidimo drugačije od čovjeka Nazarećaninovo žrtvovanje učinilo je sve žrtve nepotrebnima i prokazalo ih kao prividnu moć otkupljenja od nasilja. I naša skrivenost unutar kruga nasilja pomoću mehanizma prinošenja žrtava izbila je na površinu. Svatko zainteresiran o tome može to pročitati u onim knjigama o njegovom životu iako treba malo napregnuti misao da se shvati o čemu je riječ. Jedan francuski mislilac je došao veoma blizu tome s jednom vrlo opasnom knjigom o nama, zaboravio sam kako se zove. Bilo kako bilo, Nazarećanin također nije bio stava da bi trebalo uništiti čovjekovu kulturu i civilizaciju, radije je izabrao mogućnost oproštenja i otkupljenja čovjeka od svih njegovih učinjenih nasilja koje čovjek može zamisliti i učiniti. Umjesto uništenja civilizacije, Nazarećanin je izabrao mogućnost otkupljenja cjelokupne civilizacije. Zamisli, molim te ono što ljudi zovu zapadnom civilizacijom sa svim njezinim nasiljima kao nešto otkupljivo i kao nešto što može biti spašeno. Strašna pomisao! Toliko strašna da čovjek odbija čak i mogućnost da bi bila moguća!

– Ali to ne mijenja ni najmanje stanje stvari s obzirom da čovjek i civilizacija grabe naprijed uključuju nove oblike i modele nasilja i prema ljudima i prema prirodi? Mlađi đavao izgledao je pomalo zbunjeno jer u njegovoj glavi što se tiče nasilja ništa se nije promijenilo osim što je čovjek postao kreativniji i tehnološki savršeniji u razvoju tehnologije nasilja. A nije ni volio pretjerivanje u metafizici starijeg đavla i njegovo stalno napominjanje o mogućnostima, vječnostima. Mlađi đavao bio je od samog početka riješen da bude pozitivist i materijalist koliko je moguće. Zanimale su ga činjenice i ono što se stvarno događa u svijetu, a ne metafizičko trabunjanje starijeg đavla. Ali jer mu je stariji đavao bio nadređen morao je šutjeti i držati jezik za zubima.

– Upravo tako. Jer čovjek nije svjestan ili odbija vjerovati u ono što je Nazarećanin učinio i dalje se trudi tu i tamo prinositi žrtve za svoje otkupljenje od nasilja i redovito ih prinosi u gotovo pravilnim vremenskim razmacima kroz ratove, osvajanja, ubijanja. I nama je od posebne važnosti odgajanje svijesti u samom čovjeku kako je nasilje nužno i potrebno kao temeljni pokretač čovjekovog napretka prema blistavoj budućnosti. Čovjek mora i dalje biti apsolutno uvjeren kako je put u budućnost popločan nasiljem i kako je nasilje jedini i ispravni put za njegovo bolje sutra i kako nasilje niti može biti oprošteno niti treba biti oprošteno, nego samo umireno na kratko prinošenjem žrtava. Stariji đavao se vrati i sjedne u kožni naslonjač.

– Kako misliš da to postignemo? Mlađi đavao okrene se prema starijem.

– Tako što ćemo sustavnom indoktrinacijom iz čovjekove svijesti ukloniti i iskorijeniti uvjerenje o postojanju Stvoritelja, postojanju dobra. Kad to učinimo i ono što je Nazarećanin učinio izgubit će važnost. Potrebno je iz čovjekove svijesti iskorijeniti bilo kakvo pitanje u smislu ili besmislu nasilja jer čim ih pustiš da pođu o tome razmišljati, dospiju i do onih neugodnih pitanja o Stvoritelju, o dobru, o zlu, o nagradi, o kazni. Čovjeka se mora uvjeriti kako je nasilje prirodno i nužno kao disanje zraka i da tu nema ništa mistično i duhovno vrijedno promišljanja, nego samo sirovo i brutalno nasilje koje je toliko prirodno da ga ne treba razlikovati od procesa udisanja zraka. Čovjeka moramo prilagoditi na nasilje kao na disanje kako na nešto nesvjesno što je tu i o čemu se nikada ne razmišlja. A to ćemo učiniti počevši od nas.

 – Kako misliš od nas? Mlađi đavao se u čudu zagleda u vrškove svojih crnih kožnih cipela.

– Pa lijepo. Ako mi stojimo iza mehanizma nasilja i žrtve koja žrtvovanjem pobjeđuje nasilje, ako smo mi skriveni mehanizam koji žrtvovanjem nasilje pojačava i umanjuje, onda se čini razumnim  uvjeravati čovjeka da ne postojimo. Ako nas nema, onda i mehanizam nasilja i žrtve se ne može objasniti nego ostaje skriven čovjeku i čovjek i dalje nastavlja žrtvovati kako bi ublažio vlastitu krivnju zbog počinjenog nasilja ne pitajući se tko je uopće pokretač jednog takvog mehanizma. Mi stvaramo iluziju kako čovjek prinoseći žrtvu da bi se otkupio od nasilja nekom krvoločnom božanstvu to stvarno i uspijeva i zar nije opravdano da čovjek ne otkrije tko stoji iza toga? Žrtveni mehanizam kojim se nasilje ublažava da bi se opet pojačalo i tražilo nove žrtve je naš proizvod i mi smo ga izmislili da bismo čovjeku pružili privid otkupljenja i pomirenja. I tako je trajalo dok se nije pojavio Nazarećanin i razotkrio nas igrajući upravo našu igru koju smo izmislili. Prekasno smo shvatili da samo Stvoritelj može slomiti vječni krug nasilja kojega smo izmislili idejom žrtve i taj neugledni židov iz Nazareta koji nije odavao da je nešto posebno u odnosu na druge žrtve slomio je krug nasilja križem. Dok je čovjek pod našim vodstvom vjerovao da žrtvom otkupljuje sebe, nije postizao ništa ubijajući vlastitu djecu i narode na žrtvenicima civilizacija, nego je hranio našu glad za krvlju, zlom i nasiljem i tako kroz cikluse ponavljanja kruga nasilja. Onda se iznenada pojavio taj Nazarećanin i otvorio stvarnu mogućnost ne samo prestanka žrtvovanja, nego i otkupljenja i oproštenja nasilja bez žrtve jer se on žrtvovao i za čovjeka i za civilizaciju. Bio sam tamo kad se to dogodilo. Udisao miris nove žrtve, novog krivca i novog osuđenika, a onda je odjednom mehanizam stao i utihnuo. Netko je uperio prst u križ i Nazarećanina i rekao: Gle, ova se žrtva razlikuje od svih drugih dosad jer ovaj nije uopće kriv niti je trebao biti ubijen, ovaj je potpuno nevin i pustio je da ga ubiju, ali zašto je to učinio? I tako je sve počelo. U tome je naša poteškoća i prednost. Mi znamo da se to dogodilo, ali čovjek ne vjeruje da se to dogodilo i ovo drugo je naša prednost koju još uvijek možemo iskoristiti. I najvažnije je, mladi prijatelju, uvjeravati čovjeka da se to nije dogodilo, da nema Stvoritelja, nema Nazarećanina, nema nas i da je to sve jedna sladunjava bajka, jedan izmišljeni mit i da se Nazarećanin ne razlikuje od Edipa, Herkula, Romula i Rema i njima sličnih. Jer ako čovjek otkrije ogromnu razliku između Nazarećanina i ovih drugih ili ako otkrije stvarnost mogućnosti da mu nasilje bude oprošteno, a da se uopće ne mora žrtvovati, tko zna što bi čovjek učinio kada bi sve to znao? Možda bi sretan i radostan što postoji mogućnost otkupljenja od nasilja prionuo na još više nasilja u ime Stvoritelja ili bi svjestan svoje nasilne civilizacije i nasilne budućnosti trudio se oko otkupljenja? U svakom slučaj ne smijemo izgubiti jer za nas još nije sve izgubljeno iako je Nazarećanin otkrio da stojimo iza mehanizma žrtve i nasilja. Zato je najvažnija zadaća skrivati od čovjeka da se išta dogodilo i Nazarećanina i sve vezano uz njega gurnuti u prostor bajki i mitova i da nijedan akter te priče ne postoji i da to što se priča nije ništa drugačije od onih priča o recimo Sizifu, Tezeju, Odiseju i njima sličnima. Čovjek mora biti uvjeren da je nasilje nužno, prirodno i nesvjesno poput disanja i čovjekova budućnost i njegov napredak moraju ići putem nasilja i da u skladu sa svojim putovanjem u svjetliju budućnost čovjek mora stalno prinositi ljudske žrtve na oltare civilizacije po cijelom svijetu bez obzira je li žrtvenik od kamena, drveta ili nekog drugog materijala jer žrtva i žrtve se moraju stalno prinositi i to je najvažnije za nasilje.

U Sarajevu, 6. 5. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cd123

Leave a Reply