Myth is not dead – o mitu, mitomaniji i mitološkom načinu razmišljanja

Prema Klaićevom „Velikom rječniku stranih riječi“ (1968.), Mit (grč. mŷthos) predstavlja priču, predajno vjerovanje starih naroda o podrijetlu svijeta, o prirodnim pojavama, o bogovima i legendarnim herojima. U prenesenom značenju, mit naznačuje bajku, priču, izmišljotinu, odnosno, nevjerodostojan prikaz nekih događaja. Uz potonje bi se dobro nadovezao i pojam mitomanije. Radi se o sklonosti lažnomu pretjerivanju u opisivanju nekih događaja. U djece do neke dobi to je normalna fiziološka pojava, a kod odraslih može biti prisutna kao posljedica nekih poremećaja i bolesti.

Mit predstavlja dosta kompleksnu pojavu i o njemu je napisan veliki broj studija, hipoteza i teorija. Ovdje nam nije cilj pokušavati sve to predstaviti na jedan sustavan i iscrpan način. Pristupamo više esejistički, posvećujući pozornost nekim specifičnostima i natuknicama.

Kad čujemo riječ mit, vjerojatno ćemo prvo pomisliti na antičke mitove i to osobito one helenističke. Međutim, svi narodi i kulture kroz povijest su iznjedrili neke svoje mitove. Tako bismo odmah mogli istaći prvu značajku mita, a to je da on nije toliko uvjetovan prostorno nego više vremenski. Danas bi se reklo da mit predstavlja svojevrsni predznanstveni  način razmišljanja, pokušaj interpretacije svijeta i različitih značajki čovjekovog života na temelju arhaičnog kozmološkog načina razmišljanja. U naznačenom kozmološkom obzoru pojedinac se nalazio poprilično daleko od emancipacijskih procesa Novog vijeka. Tako, on sebe ne pokušava shvatiti kao individuu već prvenstveno kao dio šire društvene zajednice, ali i cijelog kozmosa. S jedne strane, činilo se da čovjek-pojedinac sam po sebi i ne znači mnogo. On tek počinje nešto vrijediti ukoliko je dio veće društvene strukture: porodice, plemena i naroda. Iznimku predstavlja lik vladarajunaka i još poneko… S druge strane, ni zajednica nije značila mnogo bez naklonosti bogova. Naime, cijeli svijet se sagledavao kao pozornica djelovanja ovih superiornih svemoćnih, ali i samovoljnih, te hirovitih bića. Kroz religiozne rituale i osobito praksu žrtvovanja, zajednica je nastojala osigurati njihovu naklonost, pomoć i zaštitu. Tako dolazimo do projekcijske dimenzije svakog mita, kao i mitološkog načina razmišljanja. Bilo uspjeh ili neuspjeh, zasluga ili krivica, oni su uvijek negdje izvan pojedinca. Kako već rekosmo, pojedinac je nevažan. Stoga će on poslovično vjerovati da je za svako dobro u njegovom životu zaslužan netko drugi, ali isto tako i za zlo… U tom smislu se kalkulira s dobrim i lošim bogovima, zlom i dobrom srećom, napose sudbinom itd. Npr. u Sofoklovom mitu (tragediji) o Edipu želi se istaći kako pojedinac ne može pobjeći od svoje sudbine. Proklet kod rođenja, za Edipa je predskazano da će ubiti oca i oženiti majku. Želeći izbjeći zloj sudbini, Edipov  otac Laj pokušava ubiti sina koji ipak uspijeva preživjeti te pronalazi sigurno utočište kod korintskog kralja Poliba koji ga posinjuje. Kad je već bio odrastao, Edipu se jednom prilikom narugao neki pijanac tvrdeći da nije pravi sin Polibov. Želeći saznati istinu, Edip odlazi u Delfijsko proročište i tamo saznaje jedino to da će na kraju ubiti oca i oženiti svoju majku. Ne želeći nauditi Polibu odlučuje da se više nikad ne vrati u Korint. Na putu za Tebu slučajno ubija Laja ne znajući da mu je to otac, a zatim se ženi  Lajevom ženom Jukastom, ne znajući da mu je to zapravo majka. Uglavnom, nimalo ne čudi što je Platon još prije 2500 godina govorio o pogubnosti mitskih kazivanja, i to u smislu kako čovjek iz svega toga i nema što dobro za naučit.

Na kraju ovog dijela mogli bismo reći kako mitološki način razmišljanja stoji upravo nasuprot svih individuacijskih stremljenja i procesa. Tu nema mjesta za osobnu inicijativu i odgovornost. Mitološki nastrojenom čovjeku je najvažnije „što će selo reći“, a za sve ostalo kriva je slijepa sudbina.

Zla sudbina, tj. osuda bogova je bila pogodila još jednog slavnog antičkog junaka. Kralj Sizif je tako poradi svojih zločina bio osuđen da cijelu vječnost kotrlja veliku kamenu gromadu do vrha jednog nesavladivog uzvišenja. Uvijek bi donekle uspio doći, pa sve iz početka… Sizif se oduvijek uzimao kao primjer čovjekovog mukotrpnog posla i života. Kod Camusa on postaje i simbolom apsurda, no ovdje bi ga možda bilo bolje shvatiti kao simbol čovjekove nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice. Već smo ranije govorili o onoj fascinantnoj Einsteinovoj definiciji ludila: „Raditi uvijek jedno te isto te očekivati pri tome da će se dogoditi nešto novo“. Mitološki nastrojen čovjek radi upravo to, uvijek jedno te isto, te duboko vjeruje da mora i dalje tako raditi. Međutim, pri tome je ipak sklon vjerovati da će se jednog dana dogoditi nešto novo, nekakva sreća, nekakav čudesan obrat, a vidimo, samo je trebalo promijeniti način rada i djelovanja. „Ukoliko želimo riješiti neki problem, bit će potrebno prvo promijeniti način razmišljanja koji nas je doveo do njega“ – nadodao bi Einstein.

Slika 1: Sizif “u elementu” – Izvor: thefifthestate.com.au

 

Progoniteljska perspektiva

Moguće najkraća, a ipak najopsežnija definicija mita dolazi od francuskog kultur-antropologa – Renéa Girarda. Po njemu mitovi jednostavno predstavljaju progoniteljske tekstove pisane iz perspektive progonitelja. Girard je bio mišljenja kako u korijenu svakog mita stoji jedno realno povijesno ubojstvo, koje se zatim u progoniteljskoj perspektivi nastojalo dalje divinizirati i mistificirati (Wenn all das beginnt… Dialog mit Michel Treguer, 1997.).  Tako nailazimo na bitnu, generalnu – i samim tim – na – još uvijek – nesavladivu značajku mita – vjeru u plodnost, kreativnost i opravdanost nasilja. U tom smislu, kozmogonijski mitovi (koji govore o podrijetlu i nastanku svijeta) skoro redovito započinju sa izvještajem o nekom ubojstvu. Obično neki bog ili više njih masakriraju nekog drugog boga, te od njegovog tijela zatim nastaje zemlja, od krvi mora i rijeke, od kose šume, raslinje, itd. Reklo bi se strašan zločin, ali istovremeno vrlo kreativan i potreban zločin, a to opet nije ništa drugo nego pogled na ubojstvo iz perspektive ubojice. Psihologija kaže da samo psihopate ubijaju iz užitka, svi ostali zbog neke koristi ili interesa. „Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane“ – dodao bi (nasilan) narod.

Naznačena progoniteljska perspektiva se ne zadržava samo na konkretnom ubojstvu; ona ide i puno šire, te dalje i to u svim smjerovima. U najrafiniranijem, ali i najčešćem obliku mitološki nastrojen pojedinac nije u stanju sebe sagledati na jedan – tako da kažemo – pacifistički i neutralan način. Nešto u smislu: „Evo, ovdje sam ja. Želio bih to i to; pokušat ću to na taj i taj način“! Ne, u progoniteljskoj perspektivi progonstvo je prirodno i uobičajeno stanje. „Mrze me, progone me, rade mi o glavi, proklelo me …“. To je otprilike polazište, a s obzirom da je to polazište, to i ne može biti neko dobro polazište. Ovdje se uvijek upada iz jednog vida progonstva u drugo. Iz pasivnog u aktivno, iz neopravdanog u tobože opravdano. „Oni su mene, pa ću sad ja njih…“. Za prije spomenutog Girarda zlo zato i nije osobni nego prvenstveno relacijski pojam. Srdžba i zlo su u konačnici jedno te isto…

Politički mitovi i manipuliranje elementarnom psihologijom

Čovjek je sklon u strahu mrziti ono što mu pobuđuje strah, ali to obično na kraju bude neka pasivna mržnja, jer sam strah ga paralizira i ne dopušta mu da agresivno djeluje. S druge strane, hrabar i samouvjeren čovjek je spreman pred opasnošću braniti sebe i druge, no pri tome upravo jer je hrabar i jer nema straha, on ne može mrziti sam izvor opasnosti, te će se na kraju boriti samo dok postoji izravna ugroza. To će reći da je defanzivno ponašanje po sebi posve normalno i prirodno, ali ne i ono ofanzivno. Tu dolazimo do pojma političkog mita, kao i do njegove perfidne psihološke manipulacije.

U središtu svakog političkog mita stoji posve kontradiktorna agitacija: s jedne strane će se opetovano govoriti kako je „naš“ narod manje-više najugroženiji od svih naroda; kako „nas“ je progonilo i klalo cijelu povijest premda „mi“ (kao) nismo nikad nikoga; kako su protiv „nas“ počinjeni nebrojeni svirepi zločini itd. S druge strane, istovremeno će se odjednom početi govoriti o „našim“ slavnim pobjedama; o našim neustrašivim vojnicima; o nesposobnosti bilo koje ljudske sile da nam se suprotstavi itd. I sad ostaje pitanje kako to netko može biti istovremeno beskrajno slab i ugrožen, a opet beskonačno hrabar i snažan? Naravno, ovo je posve nemoguće u realnoj stvarnosti, ali je itekako moguće u realu političkog mita. Dio priče o ugroženosti je prijeko potreban konstruktorima rata kako bi se izazvala mržnja, jer kako već rekosmo, bez straha nema ni mržnje. S druge strane, dio priče o nepobjedivosti je potreban za samopouzdanje i borbenost, jer gdje je previše straha, ne može biti borbe. Na ovaj način se u konačnici stvara vrlo otrovan koktel straha, mržnje, hrabrosti i borbenosti… reklo bi se istinska receptura svake agresije i teritorijalne ekspanzije.

Zaključak:

Ovim tekstom smo nastojali upozoriti na neke elemente mitološkog razmišljanja. Premda teoretski pripada nekim minulim vremenima i epohama, mitološki način razmišljanja je itekako prisutan u našim životima. Premda racionalno nadvladan, mit je sposoban uvijek iznova, kao iz pepela, izdići se te ponovno osvojiti naša srca, misli i živote. To je moguće i njegova najveća snaga: mitovi su doslovno zarazni i posjeduju strašnu negativnu motivacijsku snagu. Kako bi to sarkastično primijetio Anatole France: „Šta može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži?”

 

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

M. B.

Leave a Reply