Zajednički jezik?

Jezik nije samo sredstvo komunikacije, nakupina riječi i gramatičkih pravila, nego i izričaj identiteta jedne nacije, naroda ili neke druge društvene skupine…

Govoriti jezik znači uglavnom znati gramatička pravila i značenje riječi kojima se govori. Ako netko dobro govori engleski, njemački ili francuski pod tim podrazumijevamo da razumije strukturu rečenice, mjesto glagola, pridjeva, tvorbe i sve ono što nazivamo gramatikom jezika i da sve to zna lijepo uobličiti u rečenicu koja ima smisla kad je se izgovori. To znači govoriti jezik.

Poznavati jezik ne znači samo znati gramatiku jezika i formiranje rečenica nego i znati korijene riječi i gramatičkih pravila nekog jezika. Stoga, govoriti engleski jezik ne znači i nužno poznavati engleski jezik. S druge strane, poznavati neki jezik znači nužno i taj jezik govoriti. Uz ove dvije, postoji još jedna bitna osobina jezika, a to je jezik ne samo kao sustav znanja, pravila, komunikacije, nego i kao mjesto i prostor formiranja identiteta.

Književnost, poezija, znanost pisana na određenom jeziku nije jednostavno skup gramatičkih ili samo jezičnih zakona i uredbi nego je to također izričaj identiteta dotične grupe i cijelog jednog naroda. Jezici nisu jednostavno nakupina pravila, riječi i značenja odakle svatko zahvati ono što mu otprilike odgovara, a odbaci ono što smatra nepotrebnim, nego uzeti ili odbaciti nešto ili dio nekog jezika uključuje i uzimanje ili odbacivanje dijela identiteta.

Kao primjer može poslužiti „hibrid“ koji se nekad zvao srpsko-hrvatski jezik utemeljen na upitnom postojanju srpsko-hrvatskog zajedničkog identiteta, odnosno, upotrijebljen za formiranje „hibridnog“ jugoslavenskog identiteta. Govoriti hrvatski ili srpski jezik nije nikada bilo isključivo jezičko pitanje, niti pitanje gramatike, stila, hoće li netko izgovoriti taraba ili ljestve, opština ili općina, nego je prije svega bilo pitanje identiteta, to jest što uzeti iz jednog od jezika, a što izbaciti da bi se onda formirao zajednički jezik.

Temeljna poteškoća se sastojala u tome što formiranju jezika prethodi određeni – već donekle utvrđeni – identitet koji se onda uz pomoć jezika dalje utvrđuje i potvrđuje kroz jezične izričaje, ponajviše kroz književnost u njezinim različitim oblicima. Stoga, govoriti srpski jezik uključuje srpski identitet koji zahvaćajući književnost zahvaća i povijest srpskog naroda i nacionalnu svijest i nacionalno pamćenje, a isto vrijedi i za hrvatski jezik. Govoriti hrvatski jezik također uključuje nacionalni identitet, nacionalnu svijest i pamćenje. Formiranje srpsko-hrvatskog jezika bila jedna vrsta jezično-identitetskog eksperimenta kojim se već formirane nacionalne identitete nastojalo ako ne ugasiti, onda bar djelomično osiromašiti na račun novoformiranog identiteta koji se nazivao jugoslavenskim.

Slika 1: Iz nekadašnjeg zajedničkog Bukvara. Izvor: http://novi.ba/clanak/22161/bukvar-moja-prva-knjiga-foto

S jedne strane, postojao je – dakle – jezik koji nije pratio novoformirani identitet, i postojao je identitet kojega jezik nije mogao dalje utvrđivati i potvrđivati zbog čega je već u samom nazivlju postojao problem jer se identitet zvao jugoslavenski, a jezik srpsko-hrvatski. I ovdje se zapravo postavlja pitanje koliko je ideja jugoslavenskog identiteta uopće mogla biti utemeljena na jezicima koji su bili nacionalni i utemeljeni na nacionalnim identitetima.

Ako bi se kojim slučajem htjela formirati neka država koja bi uključivala recimo SAD i Australiju, jezik bi se zvao američko-australski engleski jezik i trebao bi uključivati oba identiteta u njihovoj punini sa svim njihovim sadržajima, a to znači i sa američkim i australskim nacionalnim identitetom. Postavlja se pitanje je li moguće formirati novi nacionalni identitet koji bi ih spojio u jedan jedinstveni? Postavlja se pitanje na koji način formirati takav nacionalni identitet?

Ako se želi pomoću jezika, onda je najjednostavnije govoriti o jeziku kao sredstvu komunikacije, govora, i značenja, ali izbjegavati govor o jeziku kao jednom od temeljnih načina, ako ne i najvažnijih načina formiranja identiteta, te povijesti i nacionalnog pamćenja. Engleski jezik se govori i u SAD i u Australiji, ali su ipak u pitanju dva različita nacionalna identiteta, s različitim razumijevanjima vlastite povijesti i teško bi se složili da samo zato jer govore engleski dijele identičan nacionalni identitet.

Ideja srpsko-hrvatskog jezika funkcionirala je na matrici jezika kao običnog instrumenta komunikacije, govora, gramatike i značenja, ali je isključivala i zabranjivala koncept jezika kao konstitutivne snage koja formira nacionalni identitet. Poteškoća je postala očita kad se počelo govoriti o jugoslavenskoj naciji/identitetu kojem je nedostajao jugoslavenski jezik. Ono što je postojalo bio je puki instrument, komunikativno sredstvo, nakupina gramatike i riječi koja se zvala srpsko-hrvatski, ali je nedostajao jezik koji bi bio konstitutivan, to jest kadar biti nositelj i utemeljitelj jugoslavenskog identiteta.

Ono što je nedostajalo bilo je nešto kao jugoslavenski jezik koji bi ne samo bio instrumentalni jezik – sredstvo komunikacije nego prije svega konstitutivni jezik – utemeljitelj jugoslavenskog identiteta, ali takvog jezika nije bilo, nije postojao jer nije postojalo nešto prije jezika što bi se razumijevalo kao jugoslavenski nacionalni identitet. Dakle, ili zajednički identitet prethodi formiranju zajedničkog jezika ili pokatkad zajednički jezik asistira formiranju zajedničkog identiteta. Međutim, ako se i jedno i drugo pokušava istovremeno formirati, što deklarativno, što artificijelno, pa čak i nasilno, tu se slobodno onda može govoriti o hibridnom, političkom ili eksperimentalnom jeziku.

Umjesto zaključka

Dakle, što je to jezik? Sredstvo komunikacije, gramatika, riječi i rečenice – dakle – samo instrument komunikacije? Ili je jezik također kroz svoju konstitutivnu moć utemeljitelj i čuvar nacionalnog identiteta? Reći kako postoji određeni jezik uključuje i tvrdnju kako postoji i nacionalni identitet koji tim jezikom govori i koji je utemeljen tim jezikom. Reći kako ne postoji određeni jezik uključuje i tvrdnju kako ne postoji određeni nacionalni identitet koji govori tim jezikom. Ako postoji zajednički jezik, onda postoji i zajednički identitet, ali je i više nego očito da takvog identiteta u „našem“ slučaju nije bilo. Onda ne postoji zajednički jezik jer nema zajedničkog identiteta koji bi mu prethodio, a ako nema zajedničkog identiteta onda nikad nije ni postojao zajednički jezik koji je imao kao jezik konstitutivnu moć formirati taj identitet. Kad bi tako bilo, danas bi postojao jugoslavenski identitet utemeljen kroz konstitutivnu moć jugoslavenskog jezika. Ali danas nema ni jednoga ni drugoga, pa stoga i deklaracije o zajedničkom jeziku su možda gramatički ispravne, ali identitetski prazne i bez sadržaja.

 

 

U Sarajevu, 9. 8. 2017.

O. J.

Leave a Reply