Petak, rujan 17, 2021

Sasvim je u redu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim, ali ne prečesto…

 

Sasvim je uredu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim. Psihologija nalaže da ovakva osjećanja koreliraju s čovjekovim samopoštovanjem i osjećajem vrijednosti. No, ako se netko stalno ili barem vrlo učestalo ovako osjeća, tada moguće ulazimo u zonu sindroma žrtve koji se pokatkada naziva i kompleksom- ili opet mentalitetom žrtve.

“Sve loše i samo loše mi se događa.”

“Ne mogu tu ništa učiniti, pa zašto onda pokušavati?”

“Nikoga nije briga za mene.”

Svaka nova poteškoća može ojačati te beskorisne ideje, sve dok se ove vremenom posve ne ustale u nutarnjem monologu „žrtve”, koja s tim gubi na mentalnoj elastičnosti, bivajući na taj način spriječenom na putu oporavka i ozdravljenja. To je moguće ujedno i najveći problem naznačenog sindroma, jer iz iskustva znamo da svako dobro životno nastojanje neminovno podrazumijeva višestruke pogreške i neuspjehe, a „žrtva” se sa svim tim jednostavno ne zna izboriti. Tamo gdje drugi ljudi nakon kraćeg žalovanja kažu: „Pokušat ću ponovno”, netko sa sindromom žrtve će po tko zna koji put zaključiti: „Još jedan dokaz da sam ja isključivo pretplaćen/a na loše stvari i neuspjehe”!

Uzroci

Sindrom žrtve može imati različite uzroke. Često je u pitanju posljedica stvarne viktimizacije. Dakle, ono po principu da je netko pretrpio nasilje ili nepravdu, pa zatim zbog toga još dodatno bio diskriminiran i omalovažavan od strane drugih ljudi i instanci.

Drugi važan uzrok bi bila pretrpljena izdaja, a što se moguće dogodilo već u djetinjstvu i to od strane vlastitog roditelja ili staratelja. I stoga je onda naprosto i logično da će ovakvi ljudi kasnije patiti od nedostatka samopouzdanja, kao i od velikog nepovjerenja prema drugim ljudima.

Kao treći uzrok se spominje i suovisnost – tenedencija da se vlastiti interesi žrtvuju zarad interesa svoga partnera ili drugih bližnjih, a zatim se s vremenom događa gomilanje frustracija i nezadovoljstva zbog neostvarenosti vlastitih interesa. Naime, čini se kako ljudi sa sindromom žrtve općenito nisu dovoljno svjesni svojih vlastitih interesa ili ako već jesu, onda ih jednostavno ne znaju na asertivan način izraziti.

Neki autori povezuju sindrom žrtve i sa narcisoidnim poremećajem ličnosti, no ovdje bi ipak trebalo pristupiti poprilično oprezno. Naime, nedvojbeno je da se i jedni i drugi u praksi često znaju slično ponašati, ali ipak s ponekom važnom razlikom, kao i s posve različitim uzrocima. Naime, osobe sa sindromom žrtve su poslovično jako razočarane, te stoga povremeno sklone i eruptivnim izljevima bijesa. Pri tome će druge ljude nezgrapno optužiti za sve i svašta, pripisati im moguće i sva zla ovog svijeta, no na kraju će ipak vrlo brzo na površinu ponovno izbiti njihovo poslovično nisko samopouzdanje. Na taj način se nerijetko događa da će „žrtva” tijekom jedne te iste rasprave prvo optužiti druge ljude, pa zatim na kraju ponovno samu sebe: „Ja sam kriv/a za sve … ni ne zaslužujem ništa bolje od ovoga”. S druge strane, od narcisa se teško može čuti bilo kakvo samooptuživanje. Oni su puno konzistentniji u postavci da su drugi ti koji su krivi, te da im ovi drugi stoga puno i duguju. Osim toga, za narcise se čini kako istinski uživaju dok optužuju druge, dok osobe sa sindromom žrtve vidno pate, pa čak i dok ovo – optužuju druge.

Sindrom žrtve u braku i vezi

Uopće ne čudi da su osobe sa sindromom žrtve s obzirom na svoje stanje po sebi sklone formiranju nekih iznimno toksičnih odnosa. Zbog svojeg poslovično niskog samopouzdanja i samopoštovanja, iznimno su privlačne nasilnicima. Drugi neidealni toskični partner „žrtve” zove se „spasitelj”.

„Spasitelji” su priča za sebe. Radi se o benevolentnim osobama koje su silno preokupirane idejom pomaganja drugim ljudima i to u tolikoj mjeri da će na kraju najmanje brinuti o samima sebi. Premda se na prvu često čine „Bogom danima”, osobe sa sindromom spasitelja su poprilično daleko od onih nekih zacrtanih optimuma zdravog ljudskog ponašanja. Problem leži u tome što su „spasitelji” po sebi sljubljeni sa idejom dobrote te dubinski vjeruju da su oni neuporedivo bolji od svih drugih ljudi. Drugi su zapravo unutar jednog ovakvog izvitoperenog svjetonazora ili posve zli ili jednostavno nesposobni za činjenja dobra, dok ovo dobro na koncu ostaje posve rezervirano za njih – „spasitelje”. Spasitelje stoga ne pokreće ljubav, nego vlastita oholost, a njihov posvemašnji optimizam je na koncu iznimno nestabilan i površan, i to s obzirom na to da se bazira na zapravo iznimno pesimističnom uvjerenju o svijetu punom zlikovaca i defetista s tek pokojim istinski dobrim i pametnim čovjekom.

Stoga se ovdje pitamo što će se dogoditi kad se konačno sretnu „žrtva” i „spasitelj”? Pa izgledno će se dogoditi poprište svih besmislenih i beskonačnih rasprava. „Žrtva” će stalno očekivati da joj „spasitelj” pomogne i to samo kako bi mogla osporiti sve njegove pokušaje spašavanja. Premda ovo zvuči krajnje bezobzirno, važno je napomenuti da žrtve ovo ne rade namjerno. S jedne strane one itekako žele da se izvuku iz svoga bijednog stanja, kao što – s druge strane – ne vjeruju da je to moguće, jer jelda, one su kao pretplaćene za sve ono što je zlo i loše. Ipak, spasitelji će svojim velikom entuzijazmom povremeno uspjeti „žrtvu” oboružati samopouzdanjem, ali samo nakratko. Jer upravo, kako će se ovo samopouzdanje graditi „tamo” na „sjajnoj” osobnosti spasitelja, a ne „vamo” u samoj žrtvi, ova će dugoročno gledano od ovakve povezanosti puno više izgubiti nego dobiti.

Kako pomoći?

Za ovo je kudikamo potrebno puno više od dobrog htijenja i zdravog razuma. Ako ne mislite biti beskrajno strpljivima i bezočno upornima, najbolje će biti da odmah pobjegnete glavom bez obzira od „žrtve”. U protivnom će i vaše zdravlje prije ili kasnije biti dovedeno u pitanje.

Osim ovoga prvoga i najvažnijega ne preostaje još mnogo:

1) „Žrtvu” se ni na koji način ne smije žigosati jer od toga će joj biti samo još gore.

2) Umjesto toga, mudrije joj je pristupati na temelju empatije, pokušavajući na taj način dosegnuti njezino nutarnje stanje i (ne)raspoloženje.

3) Od te točke nadalje, dajući „žrtvi” za pravo kako ona apsolutno ništa ne može učiniti, treba je pitati što bi učinila u slučaju da nešto ipak mora učiniti? Naime, ovdje se ne smije zaboraviti kako osobe sa sindromom žrtve jako malo vjeruju drugim ljudima, pa čak i onima koje vole. Stoga ih se nikako ne može filovati gotovim rješenjima, pa čak ni onim dokazanima. Ovo ne znači da se neki od tako primljenih prijedloga „žrtvama” ipak neće svidjeti. No, čak ako se i svidi, tada ostaje druga prepreka u vidu niskog samopouzdanja „žrtve”. Namjesto toga, „žrtvama” se mora pomoći da nekako iznalaze rješenja unutar samih sebe. Premda šansa za ovo nije prevelika, to je ipak jedina moguća šansa.

4) S tim u vezi, žrtve će također učestalo trebati podsjećati na njihova dobra ostvarenja i uspjehe, razbijajući tako malo pomalo njihov skučen i mračan svjetonazor.

Sindrom mučenika

Za kraj ponešto i o sindromu mučenika, koji bi se s pravom mogao nazvati sindromom žrtve „na steroidima”. Da bi shvatili što nije u redu sa osobama koje pate od sindroma mučenika, prvo bi trebalo malo sagledati nutarnje motive onog jednog istinskog, po sebi uzornog mučeništva.

Istinski mučenici su, ukratko rečeno, ljudi koji iznad svega vole i cijene život, i baš zato što su odani konceptu jednog istinskog života koji po sebi podrazumijeva pravo na istinu, samoopredjeljenje, jednakost, ljubav i slobodu, tako su se onda spremni odreći svih onih životnih patvorina koje ovo ne priznaju. S druge strane, osobe sa sindromom mučenika svemu ovome pristupaju otprilike obrnutim redom. One mrze sam život, i stoga im se na neki način žuri umrijeti. A ako za to već ne bude prave prilike, oni će se svojski potruditi da je sami stvore. Jednostavno, za njih je mučeništvo smisao života, kao što im je i ljubav samo suptilni oblik mazohizma. A ako se u sve ovo umiješaju, kao što se uostalom često i umiješaju, fanatične tendencije, ovakvim ljudima je onda skoro u potpunosti nemoguće pomoći.

U svakom slučaju, ako već govorimo i o onim nekim istinskim vidovima požrtvovnosti i mučeništva, time neminovno pridodajemo ponešto jasnoće i u onaj čudnovati svijet psihopatološke mimikrije istih. Naime, požrtvovnost i spremnost na mučeništvo su neminovni izvori ljudske slave i moći. Povijest je na strani ovakvih, svijet je na strani takvih, pa i sam Bog, teološki gledano, je na strani nevinih žrtvi i hrabrih mučenika. Stoga i ne čudi to što se neki ljudi naprosto „na silu” i „preko reda” pokušavaju progurati u to odabrano društvo. Jer pozicija žrtve, premda po sebi krajnje neugodna, često je i pozicija posvemašnje moći nad onima koji nisu žrtve.

U Sarajevu 18. II. 2021.

M. B.

Izvori:

Crystal RAYPOLE, How to Identify and Deal with a Victim Mentality (11. XII. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/victim-mentality#takeaway (Stanje: 18. II. 2021.).

– Breaking Down the Martyr Complex (13. XI. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/martyr-complex (Stanje: 18. II. 2021.).

Robert LONGLEY, Understanding the Victim Complex (Last Updated November 10, 2019), ThoughtCo., https://www.thoughtco.com/victim-complex-4160276 (Stanje: 18. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrightyarlander

Tags: , , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

…O umoru…

…O umoru…

23. prosinca 2020.
PSIHOLOGIJA FILMOVA KATASTROFE
VAŽNO SE POKAJATI

VAŽNO SE POKAJATI

4. svibnja 2018.
„Problem solving“ – o rješavanju problema
O razlici između znati i poznavati nekoga
O isključivosti

O isključivosti

30. listopada 2019.
O muškarcima i ženama

O muškarcima i ženama

31. kolovoza 2020.
Ljubav kao…

Ljubav kao…

21. srpnja 2017.